Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kopićeva pobjeda

Taktička analiza: Što smo (osim očajnog suđenja) mogli vidjeti u maksimirskom derbiju

Zadnja izmjena: 19. veljače 2018. Goran Stanzl/PIXSELL

Vrlo jednostavno, jedini objektivni cilj u nogometu je zabiti gol. Ono što publika želi vidjeti su udarci, šanse i atraktivan nogomet koji se svodi na aktivno traženje prilika za postizanje golova. Jer jedino što se na kraju računa jesu postignuti golovi. S te strane, hrvatski derbi između Dinama i Hajduka je uvelike podbacio.

Međutim, iako se samo oni računaju, postignuti golovi sami po sebi nisu nikakav indikator kvalitetne utakmice.

U prvom krugu prvenstva, prije samo nekoliko mjeseci, Dinamo i Hajduk su odigrali utakmicu s četiri postignuta gola. Bilo je još nekoliko šansi, bio je i period prije nego što se ozlijedio Márkó Futács u kojem je Hajduk bio sasvim ravnopravan, bilo je prilično atraktivnih individualnih poteza. Međutim, taktički gledano to je bio jedan od najgorih derbija  u zadnjih nekoliko godina. Golove smo vidjeli, ali izostala su sistemska rješenja i pravi mehanizmi u igri, utakmica je podbacila po pitanju kvalitete čiste igre. Treneri su se pouzdali u individualna rješenja svojih igrača, bez da su pripremili ikakav kolektivan oblik igre. Dinamo je tu u prednosti, jer trener Mario Cvitanović ima dublji bazen talenta koji može stvarati višak individualnim potezom, što je pokazao i rezultat – ali poanta je u tome da ništa nismo vidjeli na momčadskoj razini. Nije igrao Dinamo protiv Hajduka, nego je nekoliko Dinamovih i Hajdukovih igrača pokušalo stvoriti neku priliku za postizanje gola.

Ovaj su put stvari bile nešto drugačije. Što se tiče šansi za postizanje golova, posebno u prvom poluvremenu, nismo vidjeli gotovo ništa. Međutim, i Dinamo i Hajduk su odigrali sistemski ozbiljno i razlog mršavih šansi nije bio samo u tome što je nedostajalo rizika u igri, nego što su momčadi jako dobro stajale na terenu. Kolektivni oblici igre i taktička priprema naprosto su bili na neusporedivo većoj razini nego u kolovozu.

Hajdukov presing

Željko Kopić je najavljivao da će Hajduk u Maksimiru odigrati hrabro. Očitovalo se to u načinu na koji su Bijeli započeli utakmicu.

Hajduk je veći dio prvog poluvremena jakim presingom uništavao Dinamove pokušaje izgradnje napada. Energetski to nije bilo na razini zadnjeg derbija na Poljudu, kad je u prvih pola sata Hajduk luđački pritiskao i napadao Dinamovu obranu kad god je pokušavala izaći s loptom. Međutim, ovo je sistemski razinu iznad, što se očitovalo činjenicom da se Bijeli nisu ispuhali i fizički pali nakon sat vremena igre kao u Splitu. Bili su racionalniji s trošenjem energije, ali zato su bili bolje pripremljeni.

Ovdje vidimo kako Mijo Caktaš pritišće vratara na povratnoj lopti od stopera. Svog stopera drži u ‘sjeni’ i onemogućava Dominika Livakovića da vrati loptu udesno. Franck Ohandza se pozicionira tako da onemogućuje dodavanje kroz sredinu i da čuva drugog stopera, a s obzirom da je ostatak Hajdukove momčadi izašao visoko na čelu sa zadnjom linijom koja drži kompaktnost, Livaković nema rješenja i mora pod pritiskom ispucati loptu u aut i predati posjed lopte.

Željko Kopić je odlično snimio Dinamovu igru i pripremio rješenja tako da ovo slobodno možemo nazvati njegovom pobjedom

Kopić ima drugačije principe presinga od Joana Carrilla, tako da momčad još uvijek uči novi sustav igre. Za razliku od vrhunskih europskih momčadi, Hajduk nema još desetak okidača za presing, ali ima tri koja jako dobro koristi. Osim povratnog dodavanja stopera vrataru, Tongo Doumbia je označen kao točka pritiska, stoga je Hajduk ulazio u presing kad je lopta bila odigrana na njega, posebno kad je bio okrenut leđima golu. Željko Kopić je odlično snimio Dinamovu igru i pripremio rješenja tako da ovo slobodno možemo nazvati njegovom pobjedom.

Posebno zato što je Mario Cvitanović morao ubrzo adaptirati postavke igre i odreći se krila na kojima je planirao raditi najveći pritisak.

Nakon što igra u 4-3-3 nije prolazila najbolje, Dinamo je prešao u romb u sredini, a Mario Gavranović i El Arabi Hillel Soudani su pokušali razviti vlastitu dinamiku kojom će razbiti Hajdukovu obranu.

Gavranović se spuštao prema sredini, gotovo u istu zonu između linija koju je zauzimao Dani Olmo. Uostalom, Dinamo ga je doveo upravo zbog te sposobnosti da sudjeluje u igri, što nije bila česta karakteristika napadača u Modrome zadnjih godina. Njegovo spuštanje je otvaralo prostor da Soudani napada dubinu kroz rupe koje su nastajale ondje gdje su Hajdukovi stoperi pratili Gavranovića. I upravo su te dubinske lopte bile najveći problem za Hajduk i iz te dinamike Gavranovića i Soudanija Dinamo je stvorio najveće prilike. Za objektivno kvalitetniju momčad ipak premalo, a tu dio zasluga odnosi i Kopić.

Dinamov pritisak

Hajduk u posjedu lopte nije napravio onoliko koliko se očekuje od momčadi koju vodi Željko Kopić, koji također ne bi smio biti zadovoljan s tim koliko je stvorila njegova momčad. Velikim dijelom je za to zaslužan izvrstan pritisak koji je Dinamo radio na veze između obrane i veznog reda Hajduka. Ovdje ćemo secirati jedan od primjera kad je taj presing bio izigran.

Bekovi su podignuti iznimno visoko; da zadrži stabilnost i osigura se od kontre, Kopić je u pravilu povlačio Savvasa Gentsogloua u zadnju liniju. Osim ravnoteže u igri, to je donosilo i opciju lakšeg i mirnijeg iznošenja lopte. Zatim, Caktaš i Toma Bašić rade rotaciju, tako da Bašić odvlači Doumbiju i ostavlja Caktaša i Josipa Radoševića u zoni u kojoj imaju superiornost s obzirom da ih čuva samo Arijan Ademi. Da to kompenziraju, Dinamovi se igrači moraju potpuno presložiti. Gavranović se pozicionira tako da odsijeca dodavanje prema Borji Lópezu, Dani Olmo iskače prema Zoranu Nižiću i u svojoj ‘sjeni’ drži beka, a Nikola Moro dobiva zadatak u rotaciji pokriti Radoševića.

Međutim, Moro kasni koju sekundu, tako da Nižić ima otvoreno dodavanje na Radoševića, koji može dalje distribuirati loptu prema Caktašu ako Ademi iskoči prema njemu, ili može iskoristiti džep prostora koji je nastao Olmovim iskakanjem i iz kojeg Josip Juranović može prenijeti loptu u zadnju trećinu.

Zapravo, usprkos tome što nije stvarao šanse, Hajduk je tijekom prvog poluvremena imao sasvim solidnu kontrolu utakmice. Osim dobrog presinga, imao je i kontrolu lopte u prvoj fazi posjeda, a za nemogućnost prijenosa lopte u zadnju trećinu nije zaslužan manjak ideje i loša geometrija, nego jako dobar Dinamov pritisak u veznoj liniji i Filip Benković, koji može čuvati napadače Hajduka visoko na terenu bez potpore zadnjeg veznog.

Antitalent za suđenje

Naravno, Mr. Respect je opet napravio show i time je zaslužio svojih nekoliko redova u taktičkoj analizi.

I nećemo o tome koliko je Tihomir Pejin griješio na jednu ili drugu stranu i koga je više oštetio. Neki lobiji u hrvatskom nogometu su jako dobro poznati i nema smisla trošiti riječi na njih. Isto tako, nema smisla igrati nogomet u kojem sudac doslovno svaki kontakt pretvara u prekršaj i tako uništava svaki pokušaj igre. Neujednačen kriterij, manjak osjećaja za igru i alibi-suđenje gdje zviždukom na svaki kontakt sjecka igru puno su veći pokazatelj potpunog antitalenta za suđenje nego što su to greške. Kardinalna greška se svakome može dogoditi, ali ovim načinom suđenja Pejin opet jasno pokazuje koliko zapravo nema pojma. A to je puno veća tragedija nego da namjerno krade.

Sasvim neadekvatnim suđenjem uništio je utakmicu koja nije bila pretjerano atraktivna, ali je bila solidne kvalitete, barem što se tiče taktičke strane igre u obrani. U odnosu na kolovoz i utakmicu s četiri gola, napadi su zapravo ostali na istoj razini, samo su ovaj put obrane bile zbilja dobre. Na kraju je Hajduk iskoristio grešku Marka Leškovića i u manje od godine dana ponovo pobijedio Dinamo na Maksimiru.

I usprkos toj greški, obje su momčadi, za razliku od kakofonije u kolovozu,  pokazale dobro izdanje u kolektivnim mehanizmima igre, što je utakmicu učinilo kvalitetnijom od prvog ovosezonskog maksimirskog derbija. Sad trenerima ostaje samo da i napadački mehanizmi igre naprave potreban skok, tako da kvalitetu u obrani poprati i atraktivnost koja je ovaj put sasvim izostala.

Ne propusti top članke