Mislio sam da je najgora stvar u ovom FIBA-inu nakaradnom sustavu kvalifikacija pratiti peripetije krnjih hrvatskih sastava u kojima jednostavno nema dovoljno kvalitete niti vremena za uigravanje da bi prikazali gledljivu košarku.
O, kako li sam bio naivan.
Mnogo, mnogo gori osjećaj je vidjeti na djelu konačno okupljene elitne hrvatske snage i shvatiti da nema gotovo nikakve razlike kada je u pitanju razina gledljivosti. Ovo što su nam u protekle dvije utakmice pružili hrvatski reprezentativci predvođeni izbornikom Damirom Mulaomerovićem bile su splačine od košarke: neprestana igra u grču, manjak koncentracije, dubinsko nerazumijevanje između suigrača, akcije jedan-na-pet… A volju za gledanjem posebno su ubijale loše, glupe odluke.
“Izgubili smo zbog naše gluposti i neorganiziranosti na kraju utakmice”, poručio je Bojan Bogdanović nakon poraza od Finske koji je Hrvatsku, ovaj put ne samo metaforički, bacio na dno europske košarke, u predkvalifikacije za Eurobasket. Međutim, Babo je tu rekao samo dio istine. Nije da je u završnici nastalo kolektivno pomračenje uma; štoviše, glupost i neorganiziranost bile su najveća konstanta ove momčadi kroz protekle dvije utakmice, a one su funkcionirale po principu “što delikatniji trenuci, to gluplje odluke”.
Hrvatski reprezentativci naprosto ne znaju djelovati kao momčad. Izbornik ne zna kako doprijeti do igrača, a igrači jedan drugog ne razumiju
A sve je kulminiralo baš u toj ‘spektakularnoj’ završnici. Nakon koša Ivice Zupca za maksimalnih osam razlike dvije minute prije kraja, Finci su se praktički pomirili s porazom i počeli razmišljati o čuvanju +6 iz prvog okršaja. Jedini realni način na koji su mogli izvući pobjedu bio je epski debakl Hrvatske u izvođenju slobodnih bacanja. Već u tom trenutku je Mulaomerović trebao s terena povući Lovru Gnjidića, a bez obzira na sve dobro što je napravio prije toga — a ni to, realno, nije bilo nešto pretjerano nadahnuto (tri poena i asistencija) da se baš nije moglo bez njega.
Naime, prije samo nekoliko tjedana odigrana je majstorica finala između Cibone i Zadra u kojoj je Gnjidić imao dva bacanja za potvrdu titule, a šutnuo ih je potpuno prestravljen, jedva da je dobacio do obruča. Vjerojatno nitko iz finskog tabora nije toliko pedantan ili mazohističan da je to ispratio, ali kada je, posve slučajno, Gnjidić jučer stao na liniju bacanja kod +5 te ponovio sličnu izvedbu, i Fincima je sve postalo jasno. Posve je nevjerojatno da ga je poslije toga Mulaomerović ostavio u igri. To nije vjera u mladog igrača nego nepotrebno izazivanje vraga koje bi, k tome, moglo imati i dalekosežne posljedice za ionako usplahirenog igrača koji sada mora nositi breme tragičara nacije.
Herojska košarka
No, barem nije usamljen u toj ulozi. Uz njega su zdušno najveće zvijezde reprezentacije, Bogdanović i Mario Hezonja.
U teoriji bi ovaj dvojac na vanjskim pozicijama trebao predstavljati noćnu moru za suparnike, a u praksi jedan drugome smetaju u junačenju. Nije slučajno što je Hrvatska napravila preokret iz osjetnog zaostatka u trenucima kad njih dvojica nisu bili zajedno na terenu; tada je protok lopte bio uvjerljivo najbolji (petorka je bila Gnjidić – Perković – Bogdanović – Prkačin – Zubac).
Izgleda da su Babo i Super Mario naprosto ovisni o košarci jedan-na-pet, pa i u danima kad ih ruka očito ne sluša najbolje (dovoljno govori njihov šut iz igre: 5/14 Hezonja, 5/16 Bogdanović). Najgore je to što na mahove koriste fokus obrane na sebi i proslijede dalje tu prokletu loptu, ali pozitivni ishod tih akcija nije dovoljan stimulans da odustanu od ustaljenih obrazaca ponašanja — bez obzira na to što se događa na terenu, oni će se stalno vraćati svojoj herojskoj košarci.
Nakon što su upravo njih dvojica greškom u komunikaciji omogućili Lauriju Markkanenu da pogodi tricu iz kuta za finskih +2 (što je samo jedan od brojnih ogromnih obrambenih propusta, a ističu se oni na najopasnijem šuteru Sasuu Salinu koji je opalio devet trica, većinu posve otvorenih), posljednja hrvatska akcija predstavlja pravu sliku i priliku ove reprezentacije, kao i njena izbornika. Naime, iako bi samo pobjeda s više od šest razlike ostavljala koliko-toliko živu nadu da se zaista izbori Svjetsko prvenstvo, umjesto da se ide na produžetak, crtala se akcija za tri poena — jasno, još jedan junački Babin šut, koji bi, sve i da je efektno ušao, samo ušminkao realno stanje stvari te kupio nešto mira izborniku i Savezu. Kao, nije sve tako sivo, poticaj za budućnost i slične floskule.
Bolje je da je sve efektno propalo. Sada barem točno znamo tko smo, što smo i gdje smo: u najnižem rangu europske košarke, prvi put u povijesti. I točno se zna tko je sve potpisao ovaj strašni sunovrat i pretvorio nekadašnju svetinju u predmet sprdnje.
No, pogrešno bi bilo kao uzrok kraha navesti manjak volje ili srčanosti. Pogledajmo samo kakva je situacija u podosta drugih reprezentacija čije su zvijezde, pa i igrači koji se ne mogu okarakterizirati zvijezdama, radije odabrali produženi odmor na plaži nego se stavili na raspolaganje za ovaj kvalifikacijski prozor. Bogdanović, Hezonja i društvo ne samo da su se odazvali, nego su doista izgarali od želje u pakleno vrućem Zametu te nešto rashlađenijim Stožicama, kad su se uporno pokušavali vratiti iz nemogućeg minusa.
Međutim, jedna je stvar izgarati na terenu, a druga izgarati jedan za drugog. Hrvatski reprezentativci naprosto ne znaju djelovati kao momčad; pravo su oličenje usiljenog odnosa i njihova je kemija na razini one iz ugovorenih brakova u feudalnom društvu, kad su roditelji dovlačili svoje mlađahne kćeri u odaje sredovječnih plemenitaša.
Izbornik ne zna kako doprijeti do igrača, a igrači jedan drugog ne razumiju — kako se kreću, što vole, a što im se ne sviđa… Kad se to prenese na teren, dobijete razbijenu vojsku čija se silna individualna kvaliteta utopila u kolektivnoj nemoći.
