Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kvantni skakači NBA sezone

Tko zaslužuje titulu igrača koji je najviše napredovao?

Zadnja izmjena: 8. veljače 2018. Profimedia

Kada se na kraju regularnog dijela NBA sezone budu dijelile nagrade, ona za igrača koji je najviše napredovao po običaju će izazvati dosta polemike. Nedostatak objektivnih kriterija kojima bi se odredili kandidati dovodi do dosta širokog raspona istih iako se obično nagradi košarkaša u ranim 20-ima koji je već bio dobar i kojemu je više od ikakvog individualnog napretka pomoglo to što su mu minutaža i potrošnja skočile u odnosu na prethodne sezone. Praktički, pretvorio se iz solidnog rotacijskog igrača u nezamjenjivog, ali ne nužno zato što je napredovao, već prije svega zato što je dobio priliku.

Svojevrsna iznimka bio je Giannis Antetokounmpo lani – kod njega nije stvar bila samo u tome što je iskoristio veće ovlasti bazirane na taktičkoj odluci da praktički igra playmakera većinu posjeda, već što je stvarno napredovao u svakom aspektu igre, od driblinga do obrane. Dobro, u svemu osim u šutu. Onda opet, ako se nećeš razvijati u zanatskom smislu u ranim 20-ima, kad ćeš?

Stoga mi se nekako čini da bi najpoštenije bilo, kao i u slučaju MVP nagrade, birati igrača koji je ponajviše pridonio pozitivnim rezultatima momčadi, nadmašivši pritom čak i najoptimističnije projekcije. Naime, u prognozama baziranim na statistici do jedne je razine čak i moguće predvidjeti iskorak pojedinca ako u obzir uzmemo spomenuto povećanje potrošnje i minutaže, kao i očekivani individualni rast baziran na modelima koji se oslanjaju na tipični razvoj Osobe X s obzirom na njene godine i poziciju koju igra. Takvi podatci posebice koriste kada su u pitanju mladi igrači koji napreduju po određenoj krivulji potvrđenoj kroz desetljeća promatranja igre.

Međutim, svake sezone nekolicina pojedinaca napravit će takozvani ‘kvantni skok’, odnosno razbit će sve modele koji se ipak drže prosječne progresije. Bilo da se radi o mladim igračima koji će iskočiti iz okvira i nametnuti se kao zvijezde ili o veteranima koji će odigrati ono što zovemo sezonom karijere. Kao i u fizici, znamo da će se takve situacije dogoditi, ali ljepota je u tome što pojma nemamo gdje će do skoka doći.

Stoga se ovom prilikom pozabavimo s nekoliko imena koja su rasturila sve projekcije i čiji kvantni skokovi su osvježili Ligu i promijenili narativ ove sezone. Svaki je drugačiji na svoj način kao potvrda da se oko parametara za nagradu ovakvog tipa vjerojatno nikada nećemo složiti. Osim što se slažemo da je dobro kada ovakvih slučajeva ima što više.

DIPO

Bilo je za očekivati da će u Indiani pokušati graditi oko Victora Oladipa kao prve opcije i stoga je svaki iole ozbiljni promatrač mogao pretpostaviti da će ovaj dobiti najveće ovlasti u životu, definitivno da napumpa brojke, a možda da se nametne i kao All-Star kandidat. Međutim, ono što se nije moglo predvidjeti je da će Oladipo na ovakvu ulogu odgovoriti tako da će postati jedan od najučinkovitijih strijelaca s vanjskih pozicija u ligi.

Realniji scenarij, baziran na njegove prethodne četiri godine u ligi, bio je taj da će nikada bolje individualne brojke biti od nikakve realne koristi momčadi, jer Oladipo nikada nije bio osobito efikasan napadač. Samim time, njegova promocija u prvu opciju odgovornu za potrošnju trećine posjeda dok je na parketu nije mogla biti garancija da će Pacersi imati prilike postati učinkovita navala.

Međutim, Oladipo je napravio klasični kvantni skok te je povećao ne samo potrošnju, već i efikasnost koja je dobar dio sezone bila na razini Stepha Curryja (u zadnje vrijeme, posebice obzirom na ozljedu koljena, malo je pala, ali i dalje je jedan od učinkovitijih strijelaca iz driblinga u ligi u rangu dokazanih klasa poput Damiana Lillarda ili Kembe Walkera).

S 50 posto šuta iz igre i 40 posto za tricu Oladipo nije samo skočio do 25 poena u prosjeku po utakmici, već je postavio temelj da napad Pacersa igra na iznadprosječnoj razini, što je rezultiralo time da je Indiana od momčadi koja se nije imala previše razloga nadati doigravanju postala gotovo siguran sudionik playoffa. I što je najvažnije, momčad s glavom i repom koja usprkos svim limitima ima svoj identitet od kojega ne odstupa.

A dobar dio toga identiteta je dati loptu Oladipu u picku & rollu da kreira za sebe i druge (iako prvenstveno za sebe – u tom razigravačkom segmentu ipak dokazuje da nije sposoban za još veći iskorak u elitu), a zatim i da zabija gomilu teških šutova. Od čovjeka koji je u karijeri bio solidan tricaš na uglavnom asistiranim pokušajima dobili smo revolveraša koji je elitni tricaš na uglavnom pokušajima iz driblinga, što su oni trenuci u kojima razum napušta prostoriju i u kojima shvaćaš da je sport ipak umjetnost.

Koliko dugo Oladipo može održavati ovakvu razinu teško je reći, ali gotovo je sigurno da se više neće spuštati na razine sekundarne opcije. Tko zna, možda već dogodine vidimo neučinkovitog strijelca koji će volumenom držati momčad kao taoca, ali to je sada nebitno. Sada imamo prilike gledati još jednog asa koji se poigrava sa zakonima fizike i to je jedino bitno, posebice u sezoni lišenoj značajnijih narativa u široj slici.

WILLIAMS – EVANS COMBO

Nakon Oladipa red je osvrnuti se na dvojicu veterana koji se ne uklapaju u standardni profil igrača koji rade kvantni skok jer su u ligi već godinama, ali kojima se poklopilo da igraju sezone karijere i praktički postanu najvažniji igrači svojih momčadi. Lou Williams je posebice zanimljiv slučaj jer se radi o čovjeku koji je igra svoju 13. sezonu, koji je u godinama kada bi sitni bekovi trebali gubiti korak s mlađima i koji je već svojevrsna legenda po načinu kojim je definirao ulogu strijelca s klupe.

Osvajač nagrade za najboljeg šestog igrača i godinama u najužoj konkurenciji za istu, Williams je referentni primjer čovjeka koji nije dovoljno dobar za nositi franšizu, a koji je istovremeno prekvalificiran za rolu s klupe. Manjak sekundarnih kvaliteta koje bi mu pomogle uklopiti se u skromniju rolu uz franšiznog kreatora osudio ga je, kao i gomilu sličnih haklera, na ulogu s klupe i u tome je toliko dobar da možemo pričati kako se možda radi o najboljem trećem beku svih vremena. Barem kroz regularni dio sezone – manjak playoff uspjeha i velikih nastupa u bitnim utakmicama garantira da ga se ipak nećemo previše sjećati kada budemo vrtjeli nezaboravne NBA trenutke uz pizzu i pivo.

Uglavnom, iako je još u lani u prvom dijelu sezone s Lakersima pokazao da u njemu ima još rezervi, a praktički je bio najzaslužniji što je mlada momčad Lukea Waltona u sezonu ušla kao jedno od ugodnijih iznenađenja samo da bi se raspali čim se Williams ozlijedio, malo tko je mogao očekivati da će dolaskom u Clipperse dodatno eksplodirati. Međutim, ozljeda Patricka Beverleya i nespremnost Miloša Teodosića na rigorozni NBA ritam otvorile su mu dodatne minute, da bi ozljedom Blakea Griffina praktički postao i prva i jedina opcija u napadu – sve skupa rezultiralo je  najboljim učincima karijere i prelaskom granice od 20 poena u prosjeku po utakmici.

Jasno, sad tu u igru ulazi onaj koncept povećanja minutaže i potrošnje – skok s 25 minuta na 32 u prosjeku sam po sebi trebao bi objasniti nikada veći broj poena, zar ne? Da, ali ta razlika ne objašnjava činjenicu da je Williams povećao i potrošnju i efikasnost te da je od igrača koji zabija 29 poena na 100 posjeda postao igrač koji zabija 35 poena na 100 posjeda. Smjer lige svakako je pomogao ovom iskoraku jer se i Williams pridružio trendu potezanja sve većeg broja trica, samo što je, eto, postao još efikasniji strijelac iako i dalje više od trećine pokušaja uzima iz driblinga kao što je radio cijelu karijeru.

Osim toga, rašireni reketi do kojih je dovela sve veća posvećenost obrana perimetru omogućile su mu da i nikada lakše dolazi do laganih poena u sredini i s linije slobodnih, što je dodatno napucalo njegovu efikasnost, a s većim ovlastima uspio je pokazati da i nije toliko jednodimenzionalan bacajući nikada veći broj povratnih, pa čak i razigravajući kroz pick & roll.

Giannis bi vrlo lako mogao napraviti još jedan skok – onaj iz all-round monstruma u novog LeBrona koji će cijelo desetljeće vući momčad u finale

Kroz sličnu transformaciju prošao je i Tyreke Evans, iako je njegova još fascinantnija obzirom da se radi o čovjeku koji je do jučer bio smatran spremnim za otpad zbog višestrukih operacija koljena. Kad ono, taj jednogodišnji ugovor koji je dobio od Memphisa pokazao se najboljim potezom spomenute franšize zadnjih godina – u situaciji kada nikome više nije jasno je li veći problem očajni ugovor Chandleru Parsonsu, zdravlje Mikea Conleya ili nesposobnost Marca Gasola da se pomiri s konceptom starenja i vlastitih limita, Evansove igre bile su jedina svjetla točka njihove sezone.

Kažem – bile, jer su u Memphisu odlučili maknuti ga s  parketa da se ne bi ozlijedio dok mu traže novu momčad u nadi da će im njegove sjajne ovogodišnje igre donijeti pick prve runde. Uglavnom, osim što se pokazalo da nakon svih operacija može trčati, ono što je Evansa lansiralo u orbitu prije svega je šuterski preporod. Kao dribler i kreator Evans nikada nije bio upitan – čak i sada kada mu vidno nedostaje eksplozivnosti na prvom koraku dovoljno je talentiran i snažan da si stvori prostor i uđe u sredinu kako bi finiširao ili pravovremeno dodao loptu – međutim, kada od čovjeka koji slučajno ubacuje trice s 30 posto postanete snajper koji stavlja šutove preko ruke s 40 posto, ušli ste u jednu drugu sferu.

Jasno, kao i u Williamsovu slučaju, ni Evans nije dovoljno dobar da nosi franšizu, plus njegove reference su puno tanje i nije isključeno da se možda ugasi sam od sebe već u ovom drugom dijelu sezone – dosta je da padnu postotci šuta i umjesto graničnog All-Star strijelca opet si završio na tek solidnom veteranu koji može nositi napad 20-ak minuta po večeri.

Usto ni jedan ni drugi ne podižu previše plafon u doigravanju. Znamo da se tada rotacije sužavaju i da klupe prestaju biti toliko bitne, a kada su na parketu najbolji, onda je automatski i manje prilike za ovakav profil igrača da se nametne. Međutim, za momčadi koje se još bore za mjesto u doigravanju i kojima treba doza talenta u rotaciji, posebice ovog kreativnog na vanjskim pozicijama, dokopati se igrača poput Williamsa i Evansa mogao bi biti najvažniji potez kojega će odraditi. Zato nije isključeno da će i jedan i drugi svojim trenutnim klubovima donijeti povrat u vidu picka prve runde, a sve samo zato što su u pravom trenutku igrali najbolju košarku života.

Nešto slično se uostalom dogodilo i s Nikolom Mirotićem, iako na puno manjem uzorku – čovjek je zabijao na suludoj razini nakon što se vratio od ozljede praktički sam pretvorivši Bullse iz najgore momčadi lige u potencijalnog playoff kandidata, Bullsi su to iskoristili kako bi za njega dobili pick prve runde, a Pelicansi su pak napravili jedino što su mogli u nadi da će spasiti što se spasiti da od sezone. Sixersi, Nuggetsi, a sada i Wizardsi, redom su momčadi kojima treba netko sličan da bi ostali iznad vode.

CAPELA

Idealni kandidat za titulu igrača koji je najviše napredovao i to usprkos tome što se nije okoristio onom klasičnom formulom minutaže i potrošnje. Clint N’Dumba-Capela, naime, i dalje igra manje nego bi toliko bitan igrač trebao, a i potrošnja mu je ista kao i ranije te se isključivo oslanja na zabijanje zicera koje obrane ostave u sredini kada očajnički pokušavaju braniti Jamesa Hardena. Ne, ono gdje je Capela napravio najveći iskorak je u tome što je postao još efikasniji i bolji u onome što je i inače radio i to dobrim dijelom zbog vlastitog razvoja.

Tu sve možemo pripisati nekom standardnom sazrijevanju. Capela nije više toliko brzoplet u finišima, stat će i promotriti situaciju prije nego što se odrazi s obje noge i zakuca. Usto je i snažniji te puno bolje podnosi kontakt. I možda najvažnije – ako završi na liniji slobodnih, to više nije toliki problem za efikasnost napada jer se drži na oko 60 posto realizacije. Praktički, iskustvo te konstantni rad doveli su do toga da je postao još bolji zanatlija, pogotovo prema naprijed.

Sazrijevanje je očito i u obrambenom dijelu igre gdje se puno bolje postavlja u skoku i zaštiti obruča, a tu mu definitivno pomaže i drugačije koncipiran roster na kojem ima nešto više defenzivne kvalitete i gdje ne mora toliko izlaziti izvan prostora u pokušajima da krpa rupe na perimetru. Spoj jednoga i drugoga dovodi do toga da puno manje faulira i tako si otvara prostor još većoj minutaži.

Ukratko, Capela je jednostavno idealni igrač zadatka u oba smjera za ono što Rocketsi pokušavaju. Naravno da bi bilo sjajno kada bi imao igru s poludistance i kada bi mogao dati dodatni pečat napadu sposobnošću da igra i pick & pop, ne samo pick & roll, ali, za ono što je, a to je jedan igrač zadatka s očitim limitima, Capela je izuzetno koristan košarkaš.

LYLES

Kada su dali za njega visoki pick na prošlom draftu kojega će kasnije Utah Jazz pretvoriti u Donovana Mitchella, u Denveru su se nadali da će u Treyu Lylesu dobiti solidnog rotacijskog igrača. Trenutaka lucidnosti u njegovim epizodama u Salt Lake Cityu je bilo, ali ni približno dovoljno da bi se na početku sezone taj njihov potez smatrao ičim drugim do velebnim promašajem s obzirom na odlične igre Mitchella, koji je iskoristio činjenicu da se našao u momčadi bez identiteta u kojoj je netko trebao uzeti loptu u ruke i nešto pokušati.

Dok je Mitchell došao do prilike, Lyles je nastavio ostavljati dojam pasivnog i mekanog igrača bez pozicije koji nikada neće opravdati vlastiti pedigre i činjenicu da je i sam odabran u lutriji nekoliko godina ranije. Onda se, kako to obično biva, kontekst promijenio.

Ozljeda Paula Millsapa otvorila je mjesto u rotaciji, prvi backup visoki šuter Juan Hernangomez imao je zdravstvenih problema te je Lyles došao do minuta, a onda počeo zabijati trice i širiti reket. Denver je proigrao, često i usprkos tome što treneru Mikeu Maloneu i dalje nije bilo jasno da su Nuggetsi napadačka momčad i da uvijek mora na parketu imati što više šutera umjesto da gubi minute na kombinacije Nikole Jokića s Masonom Plumleeom ili Kennethom Fariedom koji,  za razliku od Lylesa, ne mogu ubaciti skok-šut.

Lylesove trice dovele su do pozitivnog pomaka i stilski jer nestalo je onog guranja u sredini i gužve do koje je dolazilo dok su Millsap i Jokić istovremeno pokušavali kreirati s visokog posta, time više smetajući jedan drugome nego pomažući, ali naravno da je ključno bilo to što je Denver ni iz čega dobio čovjeka na kojega se može osloniti u rotaciji. Nastavili su tako plivati i praktički taj njihov trade, koji je izgledao kao totalni promašaj, spasio im je sezonu i ostavio ih u igri za doigravanje, promoviravši Lylesa od igrača s dna klupe u odličnog NBA rotacijskog igrača.

Minute koje su se tako stvorile igrom slučaja omogućile su priliku, međutim poanta je u tome da ju je Lyles iskoristio pretvorivši se u elitnog stretch visokog i uopće puno energičnijeg igrača. Počeo je skakati bolje nego ikada prije, što se opet dijelom može pripisati standardnom razvoju, jer je nakon tri ljeta NBA kampova definitivno dosegao fizički puno višu razinu od one kada je tek došao u ligu, ali i bivati puno agresivniji u traženju načina kako zabiti. U ranijim danima gotovo nikada nije spuštao loptu na pod, a u rijetkim situacijama kada bi se našao s loptom u rukama u reketu uglavnom pojma nije imao što napraviti. Danas bez problema napada driblingom kasno zatvaranje i spušta se u sredinu gdje je u stanju solidno finiširati.

Ovakva razina pokretljivosti uz odličan šut za tricu garancija su da može zabijati dovoljno i najveća prepreka njegovoj promociji u dugoročnog startera u Denveru je taj Millsapov bahati ugovor zbog kojega je gotovo sigurno da će, jednom kada se oporavi od ozljede, nastaviti trošiti najviše minuta na poziciji četvorke. Također, na duže staze kombinacija Lyles-Jokić ne garantira čvrstinu u sredini što je i glavni razlog zašto Malone tvrdoglavo inzistira na Plumleeju kao centru, čisto da ima nekakvog blokera pod košem. Iako bi se dalo raspravljati o tome da u ovome trenutku za Denver uopće nije toliko važno ostavljati dojam nekakve defenzivne solidnosti koliko je bitno iskoristiti potencijale u napadu, a to mogu samo s Lylesom.

GIANNIS

Opet? Opet.

Iako je izgledalo kao da nas više ničim ne može iznenaditi, barem dok ne doda skok-šut, Giannis kroz sezonu juriša noseći sve pred sobom te se praktički nametnuo kao jedini legitimni izazivač Jamesu Hardenu u lovu na MVP trofej. Kawhi Leonard je u nekakvom limbu upitnog ne samo fizičkog već i psihičkog stanja, Russellu Westbrooku je trebalo trećina sezone da skuži kako je nova Oklahoma ista kao i stara i da ide onoliko daleko koliko je on odvede, LeBron se više bavi tračevima nego obranom te praktički samo Giannis prati Hardenovu povijesnu sezonu.

Već potvrđen kao franšizni talent prošlogodišnjim iskorakom u legitimnu prvu opciju, Giannis je ove sezone potvrdio da je franšizni igrač s kojim možeš ciljati na osvajanje naslova. Dobro, možda mu je sada već bivši trener Jason Kidd nepotrebno natovario još veći teret na leđa, ali poanta je da Giannis sve te obveze, koje se doslovno kreću od toga da igra playa u napadu i centra u obrani, odrađuje bez pogovora i praznog hoda.

Njegova statistika govori dovoljno, a nama se ostaje samo pitati gdje je plafon. U utakmicama u kojima ga sluša skok-šut i u kojima uspijeva ubacivati trice te, možda još važnije, zabijati iz okreta s poludistance na isteku posjeda, Bucksi već sad izgledaju kao jedna od najboljih momčadi lige. Što kada i ako takvo nešto postane standard?

Primjera radi, Giannis u pobjedama pogađa šutove 37 posto s poludistance, odnosno 37 posto s trice. U porazima to pada na 32, odnosno 28 posto. Jasno da to ne znači kako bi Bucksi igrali sezonu bez poraza da on nekim slučajem može biti solidan šuter svaku večer, ali svakako je lakše dobiti utakmicu kada onaj tko uglavnom ima loptu u rukama ne baca cigle.

Uglavnom, razvije li ikada pouzdan šut i postane li opasniji strijelac na postavljenim napadima, Giannis bi vrlo lako mogao napraviti još jedan skok – onaj iz all-round monstruma u novog LeBrona koji će cijelo desetljeće vući momčad u finale. Stoga je od svih kandidata koje smo danas nabrojali možda upravo on taj koji će i dogodine konkurirati u kategoriji najvećih progresivaca. Na kraju krajeva, o sljedećem koraku od sedam milja kojega napravi ne ovisi samo Milwaukee, već i cijela liga.

Ne propusti top članke