U tom je kontekstu sinoćnja utakmica protiv Seville bila zanimljiv uvod u uzvrat protiv PSG-a iduće srijede. Sevilla je prvu utakmicu polufinala Kupa Kralja dobila 2:0 i Barcelona je u uzvratu postavljena u uvjete slične onima u kojima će se naći u Ligi prvaka — morala je napasti i loviti negativni rezultat kako bi nadoknadila ono što je zabrljala u prvoj utakmici.

Ronald Koeman je odlučio promijeniti taktički pristup u odnosu na poraz u prvoj utakmici i ponoviti recept koji mu je upalio za vikend u prvenstvu, gdje je dobio Sevillu 2:0. U utakmicu je krenuo s trojicom stopera u formaciji 3-1-4-2. U suštini, njegova ideja se svodila na to da osigura obranu od suparničkih kontranapada tako što je stavio dodatnog stopera kako bi omogućio da mu obojica bekova konstantno idu visoko bez da iza njih ostaju nebranjeni koridori prostora. U sredini su bili Sergio Busquets te ispred njega Frenkie de Jong i Pedri, a naprijed Lionel Messi i Ousmane Dembélé s razmjerno velikom slobodom u kretanju, tako da je Barcelona često bila u situaciji da nema isturenog igrača koji će preuzeti ulogu centralnog napadača.

Barcelona ima jako male šanse okrenuti tri gola zaostatka. Može zabiti toliko, ali gotovo je nemoguće da ne primi gol

Većim dijelom prvog poluvremena stvari su funkcionirale jako dobro. Dembélé je zabio već u 12. minuti, a Barcelona je relativno jednostavno dolazila do suparničkog kaznenog prostora jer je imala koncepcijsku prednost.

S obzirom na to da je Sevilla igrala u formaciji 4-3-3, Koemanova odluka da igra s trojicom stopera omogućavala je prilično jednostavna otvaranja napada. Julen Lopetegui se suočio s izborom: ili će povući krila na Sergiña Desta i Jordija Albu te pustiti stopere na miru, što će za posljedicu imati to da će ga Barcelona sabiti u bunker bez realne mogućnosti da izvuče kontru jer će mu krila biti predaleko od suparničkog gola, ili će prednja trojka napadati stopere, a Desta i Albu će braniti iskakanjem svojih bekova, što može otvoriti situaciju u kojoj će Messi i Dembélé ostajati sami protiv dvojice stopera. Kako bi to izbjegao, Lopetegui je odlučio da bek na strani gdje je lopta iskače prema Barceloninu bočnom igraču, a da na daljnjoj strani stoji sa stoperima kako bi pomogao protiv Messija.

Velika frekvencija napada

Međutim, čak ni Lopeteguijeva odluka da ne dopusti Barceloni slobodno prenošenje lopte nije išla glatko, jer je morao platiti cijenu Koemanove figure viška u otvaranju napada.

Sevilla je kroz prednju trojku napadala trojicu stopera koja je Koeman poslao na teren, ali oni su imali Busquetsa koji im je pomagao u takvim situacijama. Kada bi se on uključivao u igru, centralni napadač se morao spustiti prema njemu, a onda bi se otvorila mogućnost da treći stoper uđe u igru.

Clément Lenglet u ovoj situaciji radi upravo to. Nakon što je lopta došla s desne strane obrane, Suso se kao desno krilo postavlja tako da odsiječe liniju dodavanja prema Albi u svrhu kupovanja vremena dok njegov bek ne iskoči, jer to je bio Lopeteguijev zahtjev — iskakao je bek na strani s loptom, što znači da je Aleix Vidal bio uz stopere dok je lopta bila na desnoj strani i morao je istrčati prema Albi. Okretanje strane je bilo brzo, a to je Lengletu ostavilo dovoljno mjesta da unese loptu u vezni red.

Desni iz Sevilline vezne trojke napušta Pedrija i ide prema Lengletu kako bi ga zaustavio, De Jong se podiže i sa sobom povlači zadnjeg veznog, a to otvara liniju dodavanja prema Messiju, a on desno ima Desta koji je potpuno sam i Barcelona ima dobar ulazak u završnicu preko figure viška u otvaranju napada.

Ovo se ponavljalo svaki put kada bi jedan od bočnih stopera ušao u igru i unio loptu u sredinu terena. Bilo je potrebno samo navući Sevillu na jedan bok i onda okrenuti loptu na drugu stranu, a tu su Busquets i Gerard Piqué još uvijek majstori, usprkos svim svojim problemima. Kad bi se to dogodilo, bez problema su se otvarali bočni igrači, pri čemu bi uvijek jedan od njih dvojice imao puno prostora ispred sebe i Barcelona je taj dio posla radila jako dobro.

Na kraju je Barcelona imala 22 udarca na gol, 67 posto lopte u nogama, devet kornera, 24 ključna dodavanja i 23/29 uspjela driblinga. Međutim, znamo da Barcelona može konstantno dolaziti u suparnički kazneni prostor kada je otvaranje posjeda sređeno. Ako stabilna prva faza napada stvori dovoljno veliku frekvenciju napada, Messi i njegov popratni orkestar su predobri da nešto ne bi zabili. Može se dogoditi da ponekad nema sreće, ali ako Barcelona uđe u suparnički kazneni prostor 43 puta kao što je ušla Sevilli, logično je da će nešto zabiti. Ako ništa, neka lopta će se odbiti i netko će je poklopiti, kao što je napravio Piqué u zadnjoj minuti.

I puno lošije momčadi bi zabile da mogu toliko puta doći pred suparnička vrata. Bez obzira na to tko bio trener — a promijenilo ih se sasvim dovoljno u zadnjih nekoliko godina — Barcelona nije ispadala zbog toga.

Poklonjene šanse

Obrana, međutim, jest Barcelonin problem. Pokazala je to i Sevilla.

Centralni napadač se spušta prema lopti, Piqué ga prati i ne može dobiti duel u primanju lopte. Luuk de Jong se okreće i otvara prema lijevom krilu gdje je Youssef En-Nesyri sam protiv stopera, a iza leđa mu u pomoć dolazi i Óliver Torres kojeg nitko ne prati. Frenkie de Jong i Busquets gledaju u loptu i potpuno su nesvjesni toga da Torres iza njihovih leđa dolazi u poziciju u kojoj može primiti loptu i iz koje može lagano razigrati En-Nesyrija.

Međutim, nije Sevilla bila opasna isključivo u kontrama. Najbolji napadi su dolazili iz kontinuiranog posjeda, kada je loptu u svom posjedu držala više od 30 sekundi i kada je postupno dolazila do Marc-Andréa ter Stegena. U kontrama su Lopeteguijevi igrači više puta birali loša rješenja i radili tehničke pogreške u želji da što prije dođu do gola, ali u postavljenim napadima su bez problema pokazivali da je Barcelona bez lopte jako ispodprosječna momčad. Prednja linija je potpuno neaktivna, vezni red je mekan, spor i nedovoljno agresivan prema lopti, a nema ni momčadskih presing zamki kako bi se što prije vratilo loptu u posjed i nastavilo s građenjem napada.

U kontekstu uzvrata protiv PSG-a, utakmica protiv Seville je pokazala da Barcelona ima jako male šanse okrenuti tri gola zaostatka. Može Barça zabiti toliko, ali gotovo je nemoguće da ne primi gol. Sevilla je u vlastitoj brzopletosti propustila kazniti njene pogreške, nije iskoristila poklonjene šanse i Lucas Ocampos je promašio kazneni udarac. Moguće je da netko iz PSG-a promaši penal, događalo se i najboljim igračima. Ali teško da se može dogoditi da takvi igrači ne iskoriste ono što Barcelona nudi kada nema loptu. Nije to ništa ni novo ni pretjerano pametno, ali Barcelona — iako je preokrenula Sevillu i nadoknadila razliku iz prve utakmice — u ovoj generalnoj probi nije pokazala dovoljno da se može nadati istom ishodu u Ligi prvaka.