Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Liverpool: Sreća prati hrabre

Kako su Redsi iščupali trobod protiv Spursa

Zadnja izmjena: 1. travnja 2019. Martin Rickett

Kiseli osmijeh koji je Jürgen Klopp složio nakon što je Tottenham izjednačio pričao je priču sam za sebe.

Iako je Tottenham u zadnjih 25 gostovanja na Anfieldu pobijedio samo jednom, Klopp je ispred sebe imao vjerojatno najtežeg suparnika do kraja prvenstva, a iza sebe je imao navijače koji traže osvajanje prvog naslova prvaka nakon 29 godina. Utakmica se promijenila: od dominacije u prvom poluvremenu, Liverpool je u drugom počeo gubiti konce događanja na terenu i stanje više nije bilo baš tako ugodno.

U tom je trenutku Kloppu kroz glavu jednostavno moralo proći i to da je ova utakmica na neki način preslika cijele sezone, mala karikatura prvenstva u kojem je imao ogromnu prednost i onda izgubio kontrolu nad ljestvicom baš kao što je gubio kontrolu nad ovom utakmicom.

Međutim, nije paničario. Klopp je tim osmijehom, ma koliko kiseo bio, želio igračima poručiti da je sve u redu, da ima dovoljno vremena i da je potrebno nastaviti provocirati sreću jer samo jedna situacija je dovoljna da sve završi dobro.

Spursi nisu imali rješenje

Mauricio Pochettino je odlučio da Tottenham u utakmicu krene u formaciji 3-5-2.

Problem je bio što se ta postava na terenu pretvorila u 5-3-2 u strahu od krilnih napadača i Liverpool je imao puno prostora u bočnim zonama i u otvaranju međulinijskog prostora. Jednostavno, imao je situaciju u kojoj su igrači mogli pokazati sve najjače strane u svojoj igri i zato je početak bio sjajan.

Fluidnost u zadnjoj trećini je bila utemeljena na tome da Sadio Mané ulazi prema sredini i rotira se s Jamesom Milnerom koji odlazi široko, što tjera Kierana Trippiera da ga preuzme i onemogućava iskakanje prema Andrewu Robertsonu. Posljedica takve rotacije je prostor koji se otvara Robertsonu. Ima dovoljno vremena na lopti, privukao je pozornost Christiana Eriksena i može naći pravo rješenje. Nudi mu se Mané koji se spušta iza Eriksenovih leđa u džep nebranjenog prostora između linija, a može vratiti loptu preko obrane na suprotnu stranu, gdje ima dvojicu suigrača protiv jednog igrača Spursa, s obzirom na to da je Georginio Wijnaldum pozicioniran tako da sprječava iskakanje trećeg veznog igrača prema Liverpoolovu beku, a napadači su predaleko da bi zatvorili te prostore.

Kad na ovo nadodamo stvari koje Liverpool radi dobro u kontinuitetu — a to je pritisak na zadnju liniju i osvajanje drugih lopti — Tottenham naprosto nije imao rješenje za Liverpool, koji je relativno lagano dolazio u zadnju trećinu terena i dominirao utakmicom.

Ovo nije prvi put da Liverpool rješava stvari u zadnjim sekundama utakmice, dolazeći pred suparnički gol s po sedam ili više igrača. Nazovite to karakterom ili kockanjem

Na taj način dolazi i do prvog gola. Roberto Firmino radi pritisak na vratara, Hugo Lloris ispucava loptu koja pada na Wijnalduma, Mohamed Salah je prvi za iskontrolirati drugu loptu nakon što je Gini odigrao glavom, a na drugoj strani Robertson je sam jer je Milner okupirao trećeg veznog igrača, a Mané veže bočnog igrača uz stopere. Uz dovoljno vremena za biranje opcije i miran centaršut, Robertson servira loptu Firminu koji završava ono što je zapravo sam i počeo pritiskom na Llorisa i prisiljavanjem Tottenhamova golmana da ispuca loptu. Nakon toga do izražaja dolazi skok i kontrola druge lopte te prostor za bočne igrače koji se ponavljao cijelo prvo poluvrijeme.

Robertson i Trent Alexander-Arnold su do posjeda došli 88 i 92 puta, daleko najviše na terenu. Odigrali su sjajnu utakmicu: kontrolirali su posjed, izlazilo se preko njih iz prve trećine terena i kroz njih se ulazilo u zadnju trećinu. Naprosto su bili ključni igrači na terenu, oni koji su dominirali utakmicom.

Pochettino zaustavio curenje

Nakon pet minuta u drugom poluvremenu, u kojem je imao isti set problema kao i u prvom, Pochettino se napokon odlučio za promjene. Uzeo je mobitel i s tribina, gdje služi dvije utakmice kazne zbog svađe s sucem Mikeom Deanom, nazvao svoju klupu s uputama što napraviti dalje. Tottenham je prešao na 4-3-3, formaciju u kojoj je lakše kontrolirao bočne pozicije. Robertson i TAA su dobili čuvare, a njihovi bočni igrači su mogli slobodnije ići naprijed te su na taj način povratili kontrolu nad utakmicom.

I opet, promjene su bile najvidljivije kod samog gola.

Harry Kane se spustio u vezni red i bez problema prima loptu jer nije bilo nikoga u krugu od 10 metara prostora oko njega. Jordan Henderson ipak stiže napraviti prekršaj, ali stvari se ionako događaju na drugoj strani terena. Robertson je vezan uz Tottenhamovo krilo koje mora čuvati, tako da se otvara prostor za Trippiera koji u sprintu naprijed od beka postaje najistureniji igrač u bijelome, a Manéu nedostaje discipline da ga isprati. Kane brzo izvodi prekršaj i pronalazi ga na drugoj strani, a u nastavku akcije Lucas Moura završava posao i daje gol iz peterca.

Naprosto, taktička promjena koja je zatvorila curenje u bočnim zonama podigla je Tottenham koji je počeo igrati, a ovaj gol je bio logična posljedica toga što se dogodilo na terenu i Klopp stvarno nije imao nekog izbora nego se kiselo nasmijati znajući za sve slabosti koje ova momčad ima i svjestan da će teško ponovo zagospodariti sredinom terena.

Međutim, na kraju se Liverpool nekako uspio dokopati pobjede. Nije uspio zabiti u prvom poluvremenu kad je dominirao i kad je imao odličnu situaciju na terenu zbog loših postavki igre gostiju, ali je dao gol na kraju. Ili bolje rečeno, lopta je nekako ušla u mrežu.

“Naravno da smo imali puno sreće, pucali smo glavom, a lopta se otkotrljala unutra po travi“, izjavio je Klopp nakon utakmice. “Međutim, rekao sam dečkima nakon utakmice kako postoji otprilike 500 tisuća načina kako pobijediti u nogometnoj utakmici i naš današnji način je bio prilično ružan. Nema problema, uzet ćemo to jer bez malo sreće ne možeš biti u poziciji u kojoj smo se mi našli. To nije moguće bez sreće. Dečki su radili jako marljivo i mislim da su zaslužili malo sreće.“

Redsi moraju pobjeđivati da bi održali korak

Međutim, ovo nije prvi put da Liverpool rješava stvari u zadnjim sekundama utakmice. Daniel Sturridge je zabio na kraju utakmice protiv Chelseaja na Stamford Bridgeu, Divock Origi je zabio protiv Evertona nakon što je Jordan Pickford kiksao, a cijeloj priči se može dodati i pobjeda protiv Uniteda koju je svojim ulaskom s klupe režirao Xherdan Shaqiri.

Kad se nešto dogodi jednom, onda možemo govoriti o slučajnosti. Kad se slična stvar dogodi drugi put možemo govoriti o sreći. Ali kad imate tri ili četiri slična slučaja, onda mora postojati neki razlog.

“Imali smo sedmoricu igrača u kaznenom prostoru i još dvojicu na lijevom krilu koji su bili tamo zbog centaršuta“, objasnio je Klopp situaciju iz koje je pao odlučujući gol. “To znači da nije puno toga ostalo za zaštitu našeg gola da se lopta nekim slučajem odbila drugačije. Ali to je rizik koji mi sad moramo uzeti.”

I to je taj razlog. Triput kad je bio u situaciji da ima izjednačen rezultat protiv klubova iz gornje polovice ljestvice, Liverpool je pred suparnički gol u zadnjim sekundama utakmice došao s po sedam ili više igrača. Bez razmišljanja o izgubljenoj lopti i mogućoj kontri, bez čuvanja boda, u potpunom riziku se podigla čitava momčad i išla po gol. I Lloris i Pickford su teško kiksali i svojim teškim greškama poklonili bodove Liverpoolu, ali u oba slučaja je tu bilo sedam ili osam igrača u crvenome koji su aktivno provocirali tu pogrešku i riskirali gubitak boda koji su imali kako bi zaradili sva tri.

Nazovite to karakterom ili kockanjem, ali Klopp je potpuno u pravu s takvom strategijom jer Liverpool je u poziciji u kojoj se računaju samo pobjede i u kojoj mora riskirati da dođe do njih. Tempo kojim Manchester City osvaja bodove u utrci za naslov Liverpool naprosto dovodi u kontekst u kojem je gotovo pa ista vrijednost poraza i neriješenog — jer ako igrači žele zadržati korak i nastaviti stavljati pritisak na City, moraju isključivo pobjeđivati.

A za to jednostavno ponekad moraju provocirati sreću. Baš kao što su napravili protiv Tottenhama kad su Kloppov kiseli osmijeh pretvorili u erupciju emocija.

Ne propusti top članke