Međutim, Luis Enrique je odlučio da mu protiv Italije treba još doza kombinatorike upravo u toj zoni. Odlučio je ostaviti na klupi Álvara Moratu i koristiti Danija Olma kao lažnu devetku. S tom odlukom počinje priča o dvije devetke i tome što ispravna okupacija zona terena znači u stvaranju šansi.

Olmo je u prvom poluvremenu bio zaista jako dobar, odlično se nudio u međulinijskom prostoru i dobro je surađivao s Pedrijem, ali Enriqueova odluka da ostavi Moratu na klupi bila je pogrešna iz dvaju razloga.

Priča o sporoj Španjolskoj koja teško stvara šanse je glupost jer je iz igre kreirala sasvim dovoljno da riješi utakmicu. Međutim, priča o jako lošoj realizaciji stoji

Prvi je taj što je, od onih 670 dodavanja iz zadnje trećine, samo 41 točno dodavanje u suparnički kazneni prostor. Nije problem u broju dodavanja — 41 točan pas iz napadačke trećine u suparnički kazneni prostor je čak razmjerno velik broj ako ga promatramo izolirano. Za usporedbu, Englezi imaju 24, a Hrvati su, s utakmicom manje u odnosu na Španjolce i Engleze, imali 12 točnih dodavanja iz te zone. Problem je ako taj broj gledamo u kontekstu i usporedimo koliko često su Španjolci blizu suparničkog kaznenog prostora i koliko uspješno ulaze u njega. S Danijem Olmom kao lažnom devetkom ulazili su još i manje. Jednostavno — ako se napadač spusti pomoći u razigravanju, kako dodati u kazneni prostor kada tamo nema nikoga? Enrique je odlučio pojačati ono u čemu je ionako bio jak, a time je oslabio dio igre koji mu je već bio problematičan.

Drugi razlog je taj što je u Morati već imao lažnu devetku i Olmo mu nije mogao donijeti prevagu. Uostalom, gol koji je Španjolska zabila odličan je pokazatelj Moratinih najvećih kvaliteta i temeljnog razloga zbog kojih u svom životopisu ima Real Madrid, Juventus, Chelsea i Atlético Madrid, usprkos tome što nikad nije bio vrhunski realizator. Čovjek naprosto nudi cijelu jednu dimenziju u organizaciji igre koju je Enrique odlučio zanemariti i tražiti nešto slično, samo od drugog čovjeka.

Moratina prilike nisu slučajne

Prvi faktor kojeg u ovoj situaciji treba promatrati je Pedri.

S obzirom na to da je Sergio Busquets dobro blokiran dvojicom prednjih igrača, Pedri se spušta prema zadnjoj liniji kako bi primio loptu. Jorginho ga preuzima, prati ga, a kad Pedri shvaća da neće moći primiti loptu s igračem na leđima, vraća se natrag prema svojoj poziciji.

Tu dolazi do izražaja segment igre u kojem je Morata kvalitetan. On prepoznaje situaciju, shvaća da je Pedri odvukao Jorginha s njegove pozicije i shvaća da mu je otvorena linija dodavanja od stopera. Preuzima ulogu lažne devetke, prima loptu, ostavlja je Olmu i okomitom kretnjom napada kazneni prostor te, na kraju, dolazi u šansu i daje gol.

Kad podvučemo crtu, Enrique je od Olma dobio element u organizaciji igre koji je tražio. Problem je jedino u tome što je isto to mogao dobiti i od Morate, a s Olmom ne bi ništa izgubio. I to nisu spekulacije ni gatanja na temelju proizvoljno odabranih parametara; to su Olmo i Morata zaista pokazali u 58 minuta koliko su bili zajedno na travnjaku. Moratin ulazak nije naštetio utjecaju koji je Olmo imao na utakmicu; dapače, Olmo je nakon Moratina ulaska skupio dva ključna dodavanja u usporedbi sa nula u prve 62 minute.

Uostalom, dovoljno je pogledati ovu situaciju iz drugog kuta koji će pokazati koji su problem Olmo i Morata stvarali Italiji dok su bili zajedno na travnjaku.

Iako nominalno lijevo krilo, Olmo prirodno ulazi prema sredini terena i uvlači za sobom lijevog bočnog. Jednako kao što Morata koristi Pedrijevo odvlačenje Jorginha kako bi si otvorio cijeli ovaj prostor označen žutim, tako i Jordi Alba na lijevom boku koristi što to suparnički desni bočni ulazi za Olmom i priključuje se napadu. Rafael Tolói je u problemu; mora pokrivati Olma i mora stići zatvoriti Albu te vidimo kako ovdje ostavlja Olma i okreće se prema aut liniji kako bi zatvorio prostor u koji dolazi bek.

Španjolska je iskoristila to što su obje osmice aktivne; Pedri je ‘pokupio’ Jorginha, a na drugoj strani je Matteo Pessina okupiran Rodrijem te to otvara prostor u koji se spušta Morata i u njemu neometano može primiti dodavanje. Krila (označena strelicama) su asimetrična; Olmo je u sredini, a desno krilo širi sve do aut linije, dok Alba napada prostor koji mu je Olmo otvorio. U suštini, rasplet akcije je da se Olmo i Morata nalaze u situaciji da igraju dva-na-dva sa suparničkim stoperima kojima ne mogu pomoći zadnji vezni jer su rašireni, a ni bekovi jer obojica imaju opasnost na aut liniji.

Morata možda promašuje prilike, ali on se u njima redovito nalazi i to nije slučajno. Ova situacija gore točno pokazuje zašto je to tako i koliko je okvir Španjolske igre s njim opasan za suparnike koji konstantno moraju donositi odluke koga i kako preuzimati. Zato je Enriqueova odluka da koristi Olma bila promašena, Morata to igra bolje od ikoga drugoga jer uz dozu razigravanja nudi i okomitost te ulazak u šanse.

Simbolično i u penalima

U prvom poluvremenu je nedostajalo upravo te okomitosti i Italija je relativno lagano branila pokušaje dolaska u završnicu kroz sredinu terena.

S Olmom (označen strelicom) u prilazu i nisko postavljenim bokovima zbog toga što krila zauzimaju širinu, Italija može kontrolirati progresiju kroz sredinu terena. Krila su postavljena nešto uže, centralna trojka pokriva opcije, tako da Italija usmjerava Španjolsku na bok jer svako dodavanje prema sredini terena znači opasnost od presijecanja lopte ili zatvaranja igrača u presing zamku s obzirom na to da je dovoljno talijanskih igrača na malom prostoru i da nema drugog igrača među linijama. Za razliku od Olma u situaciji s Moratom, ovdje lijevo krilo nije dodatni igrač između linija kojem lažna devetka može predati loptu i nakon čega se Olmo, kad bi uopće imao tu naviku u igri, može okrenuti u sprint prema kaznenom prostoru.

Zapravo, ovakve su situacije bile idealni poligon za pragmatični plan koji je Roberto Mancini postavio – po oduzetoj lopti odigravati u prostor iza suparničke zadnje linije bez velike izgradnje napada. Talijanski problem je bio u tome što su Olmo i Pedri odigrali zbilja fantastične utakmice u izbjegavanju zamki i rješavanju od pritiska kojeg je Italija slagala u veznom red.

Kada zbrojimo šanse, Španjolska je više napadala. Priče o sterilnoj igri s tisuću dodavanja padaju u vodu kada vidite da je Italija imala sedam, a Španjolska 16 udaraca na suparnička vrata. Španjolska je imala i više velikih prilika; tri prema jednoj Italije, a omjer udaraca iz kuta je bio 6-1 u korist Španjolske.

Italija je cijelo vrijeme točno znala što želi, ali nije to mogla konstantno raditi. Niti u fazi obrane, pogotovo nakon što je ušao Morata, niti u fazi napada. U suštini, igralo se u ritmu koji je određivala Španjolska i, osim kraja prvog i početka drugog poluvremena, Italija se morala prilagođavati. Nije bila potpuno izvan utakmice, ali je bila puno manje aktivna nego u prvom dijelu turnira. Pogotovo kada je Mancini nakon vodstva i izlaska Emersona Palmierija odlučio zatvoriti utakmicu.

Ali kada se sve svelo na raspucavanje jedanaesteraca, do izražaja je došlo ono što Španjolsku muči cijelo prvenstvo. Priča o sporoj Španjolskoj koja teško stvara šanse je glupost jer je Španjolska iz igre kreirala sasvim dovoljno da riješi utakmicu u regularnom vremenu, a neke kombinacije koje je odigrala su bile itekako brze. Međutim, priča o jako lošoj realizaciji itekako stoji. Promašila je tri velike prilike, zabila je jedan gol od 16 udaraca, a Mikel Oyarzabal se našao u dvije odlične situacije u kojima nije niti uputio udarac; jednom je loše primio loptu, a drugi put je loše tempirao skok.

U cijelom tom narativu, simbolično je da su svoje jedanaesterce promašili upravo Olmo i Morata, dvije devetke iz polufinala s Italijom.