U onom trenutku kada netko mora doći u Torino nadoknaditi dva gola zaostatka, jasno je da dolazi odigrati praktički revijalnu utakmicu. Juventus, barem ovakav Juventus koji nije primio gol 690 minuta u Ligi prvaka, doma neće izgubiti takvu prednost ako se ne dogodi nešto sasvim nepredviđeno i nekontrolirano. Jednostavno, u situaciji kad čuva dva gola prednosti, ova je obrana prejaka da bi to prokockala i to je apsolutno svima jasno.
Bilo je to jasno čak i Monacovu treneru Leonardu Jardimu, tako da je pokušao eksperimentirati i jedini put u sezoni promijeniti formaciju te zaigrati s tri stopera. Zapravo ta izmjena i nije bila toliko drastična, s obzirom na to da je Andrea Raggi igrao gotovo pa desnog beka, dok je Benjamin Mendy bio ispred njega u ravnini s veznim igračima. Ali što je Jardim uopće imao za izgubiti?
Neke je stvari Monaco ipak morao promijeniti, morao je eksperimentirati i riskirati jer znalo se da u normalnim okolnostima neće okrenuti dva gola prednosti. Pokušao je Jardim isprovocirati ludilo, uvesti utakmicu u neke nepredvidljive vode u kojima će poništiti prednost koju Stara Dama ima u vidu rutine u svim fazama igre. Ali kad to nije uspjelo u prvih 10-ak minuta, svima je postalo jasno da je utakmica gotova, da je Juventus prošao dalje i da ostaje zapravo samo dovršiti revijalni dvoboj u kojem će Juve čuvati igrače za finale, a Monaco za finiš francuskog prvenstva.
Dobro – gotovo pa skoro svima, jer postoji Mario Mandžukić.
U trenutku kada njegova momčad bez ikakvih problema kontrolira protivnika koji niti ima sistemske ili individualne kvalitete da okrene utakmicu, a niti pokazuje neku ludu ambiciju za promjenom kursa susreta, Mandžukić igra neku svoju alternativnu utakmicu. Dok je Gonzalo Higuaín ležao debelo na polovici Monaca, dečki iz Kneževine nisu izbacili loptu u aut, što je iziritiralo Higuaína, ali i Mandžukića. Nakon gestikulacija prema sucu i protivnicima u sprintu je došao do svog kaznenog prostora, želeći valjda što prije izbaciti loptu u aut da Higuaín napokon dobije porciju spasonosnog čarobnog spreja.
Međutim, u pokušaju da dođe do lopte Mandžo iz nekog, samo njemu poznatog, razloga udara laktom Fabinha u jednom sasvim nebitnom duelu.
Poletio na krilu
Razmislimo malo o posljedicama tog duela pri ukupnom rezultatu 4:1 i s još 20 minuta na satu. Ako je namjerno zamahnuo rukom, to automatski povlači crveni karton, penal i ono što Monaco nije uspio čitavu utakmicu – stvaranje kaosa. Pa čak i ako Juve s igračem manje sačuva prednost u hipotetskoj situaciji, morao bi igrati finalnu utakmicu bez Mandžukića. A to ne bi bila baš dobra ideja, jer Mandžukić se pokazuje kao ključna karika momčadi koju je složio Massimiliano Allegri.
Nitko normalan ne bi ušao u sukob koji je toliko nevažan, ali to je Mandžukićev način. To ga čini opasnim i za suparničku, ali i za vlastitu ekipu
Pričati s dva Hrvata o Mandžukiću je praktički nemoguće, jer velika je vjerojatnost da će ga jedan od te dvojice obožavati, a drugi mrziti.
Dok je bio u Bayernu, Mandžukić je igrao jako dobro. Toliko dobro da su ga neki smatrali napadačem koji spada u top 3 na svijetu. Istina je da nikad nije bio toliko dobar. Upao je u pozitivni kontekst, krila su nosila svu kreaciju napada i hranili ga loptama u peterac, a on ih je spremao kako su dolazile, trčeći zatim u obranu i noseći prvu liniju presinga.
Ako u Bayernu nije bio toliko dobar kakvim su ga smatrali, onda u Atlético Madridu nije bio toliko loš. Tim se transferom se promijenio kontekst. Iako je Mandžukić izgledao kao idealni dodatak onoj karakternoj i borbenoj momčadi koju je vodio Diego Simeone s metaforičkim nožem u ustima, nije se u njoj snašao. Još jednom se pokazalo kako nije u stanju stvarati višak s loptom u nogama – niti za sebe, niti za suigrače. To je bio problem, jer se tranzicija Atlética zasniva na tome da napadač bude sposoban ili vući loptu i driblati, ili odigrati leđima prema golu. Mandžo tu nije mogao odgovoriti zahtjevima i ubrzo je dobio otpusno pismo i gomilu kritičara.
Doduše, često je zasluživao kritike. U klubovima se ponekad uopće ne bi trudio i bio je izvan igre, dok se u reprezentaciji jednostavno nije uklapao u sistem igre. Njegovi su suigrači trebali drugačijeg napadača, a on je trebao da mu suigrači igraju drugačije i zbog toga je izgledao kao strano tijelo na terenu. Izgledalo je da je u prelošoj formi da se izvuče, a kad je Juventus doveo Higuaína, transfer se činio neizbježnim.
Međutim, onda se Mandžukić pretvorio u jednog od Allegrijevih ključnih ljudi i to na krilnoj poziciji, što je bilo potpuno neočekivano.
Mandžukićev način
Kad pogledamo napadački, Mandžo igra katastrofalnu sezonu. U 45 utakmica u svim natjecanjima zabio je samo devet golova, ima manje od jednog driblinga po utakmici, manje od jednog centaršuta po utakmici i samo 28 dodavanja sa 75 posto uspješnosti. Međutim, odjednom je sve počelo štimati, a zbog njegove trke i zalaganja Allegri odjednom može u momčad nagurati i Higuaína i Paula Dybalu i Miralema Pjanića koji će kreirati. Mandžukić napadu donosi duel igru i fizičku dimenziju, te više od tri uspješne obrambene akcije po utakmici.
Za napadača je to potpuno alternativna uloga.
Međutim, Juventusu ta uloga baš odgovara. Ne zabija puno, zapravo zabija nikad manje. Ne radi višak jer ga nikad zapravo nije ni znao raditi. Između onoga što je pružao u Bayernu i onoga što nije pružao u Atléticu, savršeno se uklopio u Allegrijevu ideju. I napadu ne daje mnogo, ali u obrani krpa i centralne zone i sklon je praćenju lopte i spuštanju u zadnju liniju. Juventus ima najbolju obranu u Europi, ali za to joj je potreban Mandžukić – alternativni napadač koji donosi nevjerojatnu vrijednost za ekipu ne igrajući neku bitnu ulogu u napadu. U finalu, protiv moćnog napada Real Madrida i ofenzivno postavljenih bekova, on će biti ključ borbe za naslov.
I onda u samoj sudačkoj nadoknadi, kad samo treba završiti utakmicu i kad se čak i Allegri opustio, Mandžukić se kači s Kamilom Glikom i dobiva žuti karton. Nepotrebno, bez nekog pametnog razloga. Najgore od svega, u posve apsurdnoj situaciji riskira sukob koji može eskalirati u dodatne kartone i diskvalifikaciju iz finala. I nitko normalan ne bi ušao u sukob koji je toliko nevažan, ali on ipak ulazi u probleme samo zato je to Mandžukićev način. To ga čini opasnim i za suparničku, ali i za vlastitu ekipu – ta opasnost podjednako često zna otići u oba smjera.
Alternativni, beskompromisni napadač bez obzira na važnost trenutka igra svoje alternativne utakmice.
