Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Milwaukee: Obruč je svetinja

U čemu je tajna strašno dominantne obrane Bucksa?

Zadnja izmjena: 14. lipnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Rašireni parket, ekstra dodavanje, tempo, pokretni napad, trice i prekrasno dizajnirani napadački setovi. Ofenzivni stil koji je Mike Budenholzer izgradio u Atlanta Hawksima i Milwaukee Bucksima uvijek je plijenio pozornost. To mu je donijelo prestižnu značku ofenzivnog gurua, iako brojke kažu nešto potpuno drugo: u pet sezona u Hawksima Bud je samo jednom imao napad u ligaškom top 10, ali je zato obranu triput imao u ligaškom top 6. U obje sezone u Milwaukeeju također je obrana bila bolja od napada. Lani su Bucksi imali treći napad i drugi obranu u ligi, a ove sezone četvrti napad i prvu obranu.

Njihov obrambeni učinak ove sezone smatra se jednim od najboljih u NBA povijesti po brojnim parametrima. Bio bi i još bolji da Bucksi u posljednjem tjednu sezone nisu digli nogu s papučice gasa i u pet utakmica doživjeli četiri poraza, u svakom primivši 105 ili više poena. Ali i kao takvi, njihov defenzivni rejting od 102,3 primjena poena na 100 posjeda daleko je ispred ostalih. Iza njih su Toronto Raptorsi sa 105,5, a ta razlika od 3,2 poena između prvog i drugog jednaka je razlici između druge i osme obrane lige. Da, toliko su Bucksi obrambeno dominantni.

Kako su to postigli?

Za početak, briljantno odrađuju osnovne obrambene zadaće. Suparnici protiv njih imaju najlošiji efektivni šut iz igre, nitko u ligi ne dopušta manje napadačkih skokova od njih, ponajbolja su tranzicijska obrana i, na koncu, jako rijetko fauliraju i ne dopuštaju suparnicima lagane poene s penala.

Ekstremna fluktuacija u efikasnosti šuta za tri dovela je do toga da Bucksi za svaku utakmicu imaju plan koje igrače će pustiti da šutiraju, a koje zatvoriti

Dalje, pogledamo li i šuterski profil njihovih suparnika, otkrit ćemo da Bucksi dopuštaju najmanji broj šutova oko obruča u ligi. Ništa manje nije impresivan podatak da protivnici protiv njih uzimaju veliki broj šutova s poludistance (peti u ligi). Praktički idealnu sliku njihove obrambene dominacije naizgled kvari tek jedan podatak: dopuštaju ekstremno veliki broj trica, odnosno samo dvije momčadi dopuštaju veći broj pokušaja s perimetra od Bucksa. Nastavno na to, suparnička realizacija od 36,7 posto s trice tek je 19. najbolja obrana perimetra u ligi.

Postavlja se pitanje — kako je moguće da u ligi u kojoj vlada opsjednutost tricama i analitičkom selekcijom šuta uvjerljivo najbolju obranu ima momčad koja već drugu godinu zaredom ima jednu od najlošijih obrana perimetra? Stvar postaje paradoksalnija ako znamo da na klupi te momčadi sjedi Budenholzer, čiji se napadački sistem velikim dijelom bazira baš na spacingu i tricama.

Srednjovjekovna utvrda

Od pojave šampionskih Golden State Warriorsa svake godine sve veći broj momčadi igra veliki dio utakmice s petoricom igrača na parketu koji mogu zabiti tricu. To istovremeno znači da obrana mora pokriti veći dio parketa i da je maksimalno rastegnuta. Posljedica toga je slabije zaštićen obruč. Šutovi na obruču, uz slobodna bacanja, i dalje su najefikasniji šutovi koje ekipa može uzeti. I upravo to igraju Bucksi.

Uvijek imaju petoricu šutera na parketu, razvlače obranu i s Giannisom Antetokounmpom nastoje iskoristiti taj prostor da napadnu obruč. Milwaukee je tako doslovno na svom primjeru mogao naučiti što i kako treba igrati u defenzivi. Njegova porozna obrana na perimetru zato nije nikakva sistemska manjkavost nego dobro odvagana i u praksi provedena ideja zasnovana na principu da nešto moraš dati.

Takva ideja u sebi neminovno ima i veću dozu rizika da te suparnik izrešeta tricama, ali i taj se rizik može svesti na minimum prvenstveno tako da mu oduzmeš apsolutno sve na obruču. Kao što je već naglašeno i u obrambenom i u napadačkom smislu, obruč je i dalje svetinja. Najveći broj šutova dolazi upravo na obruču, najbolji postotci šuta su na obruču, nakon finiširanja oko obruča najčešće dolaze slobodna bacanja, a i napadački skokovi su najčešće produkt promašenih šutova na obruču.

Suparnici protiv Milwaukeeja jako rijetko finiširaju na obruču, a čak i kada dođu do te situacije, mahom promašuju.

Kada ekipe igraju protiv Bucksa, samo 29 posto njihovih pokušaja će biti oko obruča i mogu se nadati realizaciji od samo 54 posto. Zbog takve obrane se protiv Bucksa ne možeš nadati ni slobodnim bacanjima, ni skokovima u napadu, a nitko u ligi ove sezone nije dopustio manje zakucavanja i polaganja od njih. Dakle, obruč Budenholzerove momčadi je poput srednjovjekovne utvrde opasan debelim zidinama, s visokim kulama stražarnicama i protupješačkim zamkama ispred njih. Otprilike tako i izgleda njihova defenzivna shema.

Staro je pravilo da obrana obruča počinje zapravo na perimetru. Eric Bledsoe, George Hill i Donte DiVicenzo suparničkim bekovima limitiraju broj ulaza prema obruču ili ih usmjeravaju prema svojim visokima, koji ih onda dočekuju i tjeraju ili na teške šutove ili na druga rješenja. Sva trojica najboljih zaštitnika obruča u ligi su iz Milwaukeeja: Brook Lopez, Robin Lopez i Antetokounmpo. Braća Lopez su fantastični pozicijski igrači koji obrani daju vertikalnost, što u kombinaciji s Giannisovom eksplozivnošću i help obranom obruča daje dimenziju totalne zabarikadiranosti.

Dva različita pristupa

Zaštita obruča je temelj obrane Bucksa i glavni razlog zašto mogu podnijeti veliki broj pokušaja i velike postotke s perimetra, ali i dalje ne daje kompletan odgovor kako je moguće da takva obrana bude najbolja u ligi i da sistem uopće funkcionira.

Odgovor se krije u tome da Bucksi strogo paze tko šutira i odakle šutira tricu.

Velika promjena koju je tricaški trend donio sa sobom nije samo to da najbolji igrači lige šutiraju velike količine trica, pa tako James Harden uzima 12,6 trica po utakmici, Damian Lillard 9,9 a Luka Dončić 9,1. Možda još veća promjena je to što danas trice šutiraju apsolutno svi, bez obzira na poziciju. Prije je bilo nezamislivo da centar poput Joela Embiida šutira skoro četiri trice po utakmici, a danas je to najnormalnija stvar i sve je teže pronaći centre koji nemaju stretch element u svojoj igri. Ali upravo to što danas tricu šutira svatko — ne samo vrhunski šuter nego i onaj prosječni i ispodprosječni — daje legitimitet Bucksima i njihovoj obrani.

Veći broj pokušaja za tricu koji je došao kao nužna posljedica 5-out formacija nije sa sobom donio i veću efikasnost u odnosu na periode kada se šutiralo manje trica. Dapače, dogodila se logična stvar da ekipe danas šutiraju trice s lošijim postocima nego prije kada ih se šutiralo manje. Zašto? Zato jer trica više nije oružje samo Hardena, Lillarda i šuterskih specijalista poput Kylea Korvera i J.J. Redicka, nego je danas šutiraju i Robin Lopez, Solomon Hill ili John Collins, sve igrači koji su ranije imali neke potpuno drugačije role i ne bi niti pomišljali na šut za tri.

Ekstremna fluktuacija u efikasnosti šuta za tri dovela je do toga da Bucksi za svaku utakmicu imaju plan koje igrače će pustiti da šutiraju, a koje zatvoriti.

Nije to nikakva revolucionarna taktika. I ranije su momčadi znale ignorirati ne-šutere na perimetru. Pa Warriorsi su Memphisova beka Tonyja Allena ‘branili’ centrom Andrewom Bogutom. Samo što tada momčadi još uvijek nisu igrale ovoliko često s petoricom šutera na parketu. Danas je puno teže napraviti razliku između šutera i ne-šutera.

Što se Bucksa tiče, osim ako se baš ne radi o visokom šuterskom specijalcu, oni će gotovo uvijek riskirati na šutu visokih igrača. U ovom videu se na nekoliko primjera jako dobro oslikava njihova strategija puštanja šuta za tri igračima koji nemaju dobre postotke. Istina, time riskiraju možda nekoliko primljenih trica više, ali to je cijena koju svjesno plaćaju kako bi njihova obrana bila što manje u rotaciji, što manje rastegnuta i kako bi obruč bio bolje zaštićen.

S druge strane, potpuno drugačiji pristup imaju za igrače koji su dokazano kvalitetni šuteri. Na njihove trice će beskompromisno istrčavati, ali i u takvim slučajevima primarno je zatvoriti ulaz ili reket, pa tek onda ostalo. Što je primarno, a što sekundarno najbolje se vidi kada brane pick and roll i kada zbog kontrole igrača s loptom ostavljaju opciju pick and pop i šut iz driblinga, kao u ovim primjerima protiv Toronta u kojima je njihov centar debelo usidren u zoni u takozvanom drop coverageu.

Dikod uđe, dikod ne uđe

Osim razlikovanja šutera i ne-šutera, Bucksi na samoj liniji za tri imaju sektore s kojih će više ili manje riskirati puštajući tricu. Gledajući efikasnost, linija za tri se dijeli na dva dijela: korner tricu i ostalo (vrh trice i krila). Prosječna ekipa u ligi realizira korner tricu s 39 posto uspjeha, a tricu s vrha ili krila s 35 posto. Lako je zaključiti koji sektor Bucksi više paze — to je, naravno, korner trica, s koje dopuštaju ligaški prosječan broj pokušaja i agresivno zatvaraju sve bolje šutere. Zanemarimo li korner tricu, brojke otkrivaju da nitko u ligi ne pušta više pokušaja s oba krila i vrha trice nego što to čini Milwaukee.

Dodatna zanimljivost je to da kvalitetna obrana perimetra nije u čvrstoj vezi s obrambenim rejtingom, što nam otkriva ova tablica.

Od 10 najboljih obrana lige, čak ih se sedam nalazi u top 10 franšiza koje dopuštaju najmanji broj pokušaja na obruču. Istovremeno se četiri nalaze u top 10 ekipa lige koje dopuštaju najveći broj pokušaja za tri. Zanimljivo je da su to Bucksi, Raptorsi, Celticsi i Clippersi, odnosno četiri od pet najboljih obrana lige koje potvrđuju da je zaštita obruča, čak i u pace & space eri, najvažniji obrambeni zadatak.

Na kraju treba spomenuti još jednu stvar.

Specifična za NBA trice je činjenica da se većinu njih klasificira kao open ili wide open pokušaje, što znači da je najbliži čuvar najmanje dva metra udaljen od igrača koji šutira. Na drugoj strani imamo very tight i tight pokušaje, kod kojih najbliži čuvar od igrača stoji na udaljenosti do 1,2 metra. Uzmemo li Buckse kao primjer, oni dopuštaju 20,4 širom otvorenih trica po utakmici, ali suparnici ih realiziraju sa samo 37 posto uspješnosti, što je ligaški prosjek. Dio tih trica je posljedica odgovora na pitanja tko i odakle šutira, ali dio svakako ima veze i sa pukom srećom.

Ona poznata fraza da je NBA Make or Miss ili “Dikod uđe, dikod ne uđe” liga ima snažno uporište upravo u tricama. Obrane na većinu njih nemaju baš nikakvog utjecaja s obzirom na to da najbliži čuvar prilikom šuta stoji na dva ili više metara od šutera. Time se stavljaju na milost ili nemilost šuteru i random faktoru zvanom sreća. Bucksi su danas na 37 posto suparničke realizacije potpuno otvorenih trica, ali što ako nakon idućih pet utakmica budu na 43 posto jer im je sreća okrenula leđa? To je pitanje na koje će biti odgovoreno u playoffu, gdje trica više ili manje igrača na čijem šutu riskiraš zabije mogu značiti razliku između pobjede i poraza, prolaska ili ispadanja.

Dominantna obrana Bucksa u regularnoj sezoni rezultat je mudrosti i zrelosti franšize koja se nije dala nasanjkati novim trendovima. Umjesto da krenu grlom u jagode i u maniri savršene obrane pokušaju suparnicima oduzeti sve, Bucksi su bili pametni i oduzeli ono najvažnije. Princip something’s gotta give zasad im se debelo isplaćuje.

Ne propusti top članke