Ne baš tako davno Atlanta Hawksima smo tepali da su Spursi Istoka. Sve je zapravo počelo 2012. dolaskom bivšeg igrača i operativca Spursa Dannyja Ferryja za GM-a. Već iduće sezone Ferry je na mjestu glavnog trenera Jastrebova ustoličio Mikea Budenholzera (glavnog asistenta Gregga Popovicha), koji je sa Spursima u različitim trenerskim funkcijama proveo 17 godina. Coach Bud je sa sobom iz Teksasa ponio specifičnu košarkašku kulturu koja se najbolje očitovala u nesebičnom načinu igre na obje strane parketa. Hawksi su neodoljivo podsjećali na Spurse, a najbliže što su im se ikada približili bilo je 2015. kada su došli do 60 pobjeda u regularnoj sezoni i finala konferencije.
Brzim premotavanjem naprijed, evo nas u 2019. Budenholzer dominira s Bucksima, nositelji igre Hawksa od ranije odavno su na drugim destinacijama, a franšiza je (napokon) prigrlila rebuilding. Za komandama rebuildinga od 2017. je GM Travis Schlenk koji je, kao nekada Ferry i Budenholzer, u Atlantu donio svoju viziju kako bi momčad trebala igrati i izgledati. Schlenk je 13 sezona odradio u Warriorsima, od čega posljednjih pet kao asistent GM-u Bobu Meyersu, a ostale kao video koordinator i pomoćni trener. Po načinu kako modelira nove Hawkse te bira igrače na draftu nemoguće je ne prepoznati utjecaj Warriorsa.
Ovog ljeta je Schlenk opsesiju Warriorsima potvrdio dovođenjem nekadašnje direktorice medicinskog osoblja Warriorsa Chelsea Lane, a s njom u paketu iz Oaklanda došli su kondicijski treneri Michael Irr i John Dussel. Još je zanimljivije to što je Schlenk napravio na draftu. Razmijenio je Luku Dončića za Traea Younga, samo tako riskiravši da ga povijest upamti kao “onoga koji je trejdao Dončića”.
Young je na sveučilištu Oklahoma zbog neograničenog dometa u šutu bio često uspoređivan sa Stephom Curryjem, što je Schlenku zagolicalo maštu. Slična stvar je bila i s Kevinom Huerterom, 19. pickom Hawksa na zadnjem draftu koji je bek šuter i koji zbog sjajnog kretanja bez lopti i odličnog šuta za tri pomalo podsjeća na Klaya Thompsona. Schlenk je priču zaokružio s odabirom Omarija Spellmana 30. pickom, igrača koji grizlijevskom staturom i energijom kojom zrači asocira na Draymonda Greena, kojeg su Warriorsi baš na Schlenkovo inzistiranje odabrali 35. pickom 2012.
Ovo što rade s Youngom, Huerterom i Collinsom fini su primjeri kako Hawksi grade dobru košarkašku kulturu
Nove Warrio…, pardon, Hawkse s klupe predvodi rookie trener Lloyd Pierce, koji je u Atlantu došao s pedigreom razvojnog trenera budući da je posljednjih pet sezona proveo kao asistent Brettu Brownu u Sixersima, gdje je radio s gomilom mladih igrača. Njemu je Schlenk pridodao Melvina Hunta kao iskusnog pomoćnika te nekoliko razvojnih trenera i rebuilding je mogao početi.
Atlanta je u sezonu ušla bez rezultatskog imperativa s jednim od najmlađih rostera u ligi i čak desetoricom igrača koji nemaju više od dvije sezone iskustva u NBA-u. Omjer 4-16 nakon prve četvrtine sezone bio je očekivan uzevši sve okolnosti u obzir. Od tada su se Hawksi stabilizirali. Na omjeru su 14-32 a u zadnjih 16 utakmica slavili su osam puta, čime su malo pobjegli s dna tankerske ljestvice.
Puno važnije od omjera je pozitivan dojam koji ostavljaju na utakmicama i uspjeh kod razvijanja svojih mladih igrača — u prvom redu Younga, Huertera i Johna Collinsa.
Moderni stil
Atlantin defenzivni i napadački učinak u skladu je s njenim omjerom. Hawksi imaju jednu od najgorih obrana lige i jedan od najlošijih napada. To je tipično za ekipe u rebuildingu, ali ono što odvaja Hawkse od ostatka društva s dna NBA poretka je pronađeni identitet, odnosno stil igre o kojem Cavsi, Bullsi, Knicksi i Sunsi zasad mogu samo sanjati. Usto, Jastrebovi su puno zabavniji za gledanje od svoje tankerske konkurencije.
Nismo znali što u prvoj sezoni očekivati od Piercea, kakav će sistem igre forsirati i kakve će uloge podijeliti igračima. Danas se vidi da se radi o mladom stručnjaku koji prihvaća moderne trendove kakvi vladaju ligom, a vidi se i da ima bogato iskustvo rada s prospectima s obzirom na način kako ih razvija u Atlanti. Atlanta je jedan od najvjernijih sljedbenika analitičkog kanona u ligi: igraju najbržim ritmom, samo Lakersi uzimaju više pokušaja na obruču od njih, samo pet ekipa uzima više pokušaja za tri od Atlante, i samo Bucksi i Rocketsi šutiraju manje s poludistance od njih.
Pierce je sistem prilagodio igračima koje ima na raspolaganju. Njegove postave redovito uključuju najmanje četvoricu šutera na parketu, centri imaju dozvolu šutirati trice, formacija je uvijek raširena, od igrača se traži slash & kick igra kad god je moguće i rani ulazak u akciju dok obrana nije postavljena, a u osnovi svega je uglavnom visoki pick and roll koji pokreće Young. Hawksi igraju nesebično, u vrhu su lige po prosječnom broju dodavanja i asistencija na utakmici i čak 63 posto njihovih poena je asistirano, što ekipi podiže atraktivnost.
Hawksi i griješe. Uglavnom šutove koje uzimaju promašuju, ne znaju igrati obranu i nitko u ligi ne gubi više lopti od njih, iz čega onda proizlaze i lagani poeni za suparnike. Pierce zna koliko mladu ekipu ima na okupu i tolerira ove pogreške bez da trenira strogoću. Umjesto da ih optereti zadacima, Pierce im dozira minutažu. Nitko od Hawksa ne igra više od 30 minuta prosječno.
“Svakom mladom igraču treba šansa i minutaža da bi se razvijao i rastao kao igrač”, kaže. “Svi naši igrači dobiju tu šansu. Ali ako im pružiš previše šansi i minuta, stavljaš ih u nezahvalnu situaciju ako oni nisu spremni za to.“
Mnogi treneri i ekipe svoje mlade igrače opterete minutažom smatrajući da im time čine uslugu jer skupljaju iskustvo igranjem, iz čega redovito znaju proizaći ozljede i pucanje pod pritiskom očekivanja postavljenima pred njih. Hawksi su oprezni na tom području i čini se da imaju dobar plan kako iskoristiti potencijale svojih mladih nositelja. Cilj je u osnovi zaigrati na njihove jake karte i vještine, ali istovremeno ih razvijati u moderne polivalentne igrače. Ovo što rade s Youngom, Huerterom i Collinsom fini su primjeri kako Hawksi grade dobru košarkašku kulturu.
Playmakerski gen
Young je u ligu došao s etiketom tricaša koji može potezati s centra. Na Oklahomi je uzimao čak 10,3 pokušaja s trice. Došao je u ligu, suočio se s profesionalcima, bržim i pametnijim obranama i dogodilo se to da je Younga trica izdala. Trenutno je pogađa sa samo 29,5 posto uspjeha. Umjesto da ga ostave na cjedilu da sam prebrodi krizu te stisnu fige da će ga trica krenuti, Hawksi su odlučili s Youngom raditi na drugim aspektima njegove igre: ulazima i razigravanju.
Iako ne imponira visinom (188 cm) ni snagom (81 kg), Young je prebacio e svoju igru iz van prema unutra, toliko da danas 37 posto njegovih šutova čine pokušaji na obruču, a samo 35 posto pokušaji s perimetra. Istina, Young ima jednu od najlošijih realizacija među bekovima na obruču (51 posto), ali postotci i brojke u ovom momentu nisu važni. Važnije je da igrač pokazuje koje vještine ima, za koje ima potencijala dodati ih i u kojem se smjeru može razvijati.
Češće napadanje obruča natjeralo je Younga da poradi na sitnicama u svojoj igri poput ovih slatkih floatera. Young kraću distancu odakle baca ove floatere realizira s 48 posto uspjeha, što je jedan od najboljih rezultata na bekovskoj poziciji. Zanimljivo je i to da je počeo pogađati i tricu sad kad mu je prestala biti opsesija. U prosincu je šutirao prosječnih 35 posto, baš kao i u 10 dosadašnjih utakmica u siječnju.
Ono čime je Young posebno impresionirao je playmakerski gen. U Atlanti su ga odmah naučili kako kontrolirati ritam i njegovu indijanštinu, kakvoj je bio sklon na koledžu, sveli su na minimum. Rješenja iz pick and rolla su mu već sada na razini NBA veterana. Nedostatak visine Young nadoknađuje odličnim čitanjem igre i predviđanjem ponašanja obrane. Razvio je pravu kemiju sa svojim centrima, a njegova dodavanja su sjajna.
U svemu tome gubi previše lopti, ali ni ove izgubljene nisu nerješiv problem kada skupi iskustva i igra se oko njega uspori.
“Trae igra poziciju razigravača, a po mom mišljenju to je najteža pozicija u NBA ligi“, kaže Youngov 21 godinu stariji kolega Vince Carter. “On ne samo da mora zabijati poene, nego se mora pobrinuti da svi igrači dobiju loptu, da im kreira šanse, uključi ih u igru. Za to treba vremena, to zna biti bolan proces, ali te na kraju učini igračem.”
Jezgra za budućnost
Huerter je svoju tricašku reputaciju s koledža odmah opravdao u NBA ligi. Trenutno je na 40 posto realizacije na 4,3 pokušaja i najefikasniji je tricaš ekipe, ali Hawksi su odlučili istražiti još neke potencijale Red Peppera. Otkad se ustalio u startnoj postavi sve više ima šansu igrati s loptom u rukama i pokazati se kao kreator, što odrađuje dosta solidno s ovakvim lucidnim dodavanjima i šutovima iz driblinga. Osim toga, Huerter je bolji atleta nego što vam na prvu izgleda. Ima dobar raspon ruku pa mu u Hawksima sve češće daju ulogu glavnog defenzivca na perimetru. Nastavi li se ovako razvijati, Hawksi su našli komplementarnog igrača na beku uz Younga.
Treći igrač u Atlanti na kojeg treba obratiti pozornost je Collins. On je sophomore za razliku od Younga i Huertera te najbolji strijelac (19,1 poena) i skakač (10,4) ekipe. Malo je eksplozivnijih igrača u ligi od Collinsa, toliko malo da sve češće usporedbe s Amar`eom Stoudemireom uopće nisu lude. Istovremeno je i najbolji partner Youngu u pick igri jer ima nenormalan odraz i hvata sve lobove bačene prema obruču. Od Youngovih 318 asistencija ove sezone čak 58 ih je bilo za Collinsa, a broj bi bio i veći da nije zbog ozljede propustio prvih 15 utakmica sezone.
Hawksi se, naravno, nisu zadovoljili samo s Collinsovim finiširanjem iz picka i smetlarenjem oko obruča. Sve više ga koriste kao dodavača s visokog posta i small-ball ‘peticu’, a sljedeći veliki cilj je dodati šut u Collinsov napadački arsenal. S tim se već eksperimentiralo lani kada je Collins ubacio 16 od 47 pokušaja, a ove sezone je već na 21 ubačaju iz 63, s tim da je posebno dobar realizator iz kornera, ove sezone je na 44 posto realizacije.
Hawksi svoju najbolju košarku igraju kada je ovaj trojac zajedno na parketu. Imaju oni još zanimljivih potencijala na lageru, poput Taureana Princea, Alexa Lena i DeAndre’a Bembryja. Tu su i zahvalni veterani Jeremy Lin, Kent Bazemore, Carter i Dewayne Dedmon. Ovoliki broj kompetentnih NBA igrača je još jedan razlog zašto Hawksi nisu tipična tankerska ekipa.
Mladi Jastrebovi Young, Huerter i Collins ipak su jezgra za budućnost. Njima će Hawksi ovoga ljeta pridodati još minimalno jednog lutrijskog talenta jer će opet imati visoki pick, a ne zaboravimo da u opticaju imaju još nekoliko pickova koje su zaradili u prijašnjim tradeovima. S ovim što imaju na raspolaganju još uvijek su daleko od rezultatske relevantnosti, ali ako ovim ritmom nastave razvijati mlade igrače bez da ubrzaju tempo i preskoče korake u razvoju Istok će sasvim sigurno uskoro dobiti novu silu.
