José Mourinho je 11 puta u svojoj karijeri igrao protiv momčadi koje je vodio Jürgen Klopp. U tih 11 utakmica pobjedu je upisao samo dvaput. Od 114 trenera s kojima je Mourinho u svojoj karijeri igrao više od dvaput, protiv Kloppa u kontinuitetu prolazi najgore, osvajajući tek 0,91 bod po utakmici, što je lošije i od skora kojeg ima protiv Pepa Guardiole (0,95 po utakmici). Jedna od dvije pobjede koje je Mourinho upisao protiv Kloppa došla je u Ligi prvaka nakon što je u prvoj utakmici polufinala u Dortmundu izgubio 4:1 i u uzvratu je naprosto morao riskirati.
Pitanje rizika ili nedostatka istog još se jednom pokazalo presudnim i u sinoćnjoj utakmici. Mourinho je protiv Liverpoola ponovo odbio riskirati, postavio je momčad vrlo konzervativno, a to je Kloppu olakšalo posao u traženju pravog rješenja kojim je taktički ‘ubio’ utakmicu.
Pogledate li samo statistiku utakmice, možete dobiti dojam kako je Tottenham dosta dobro parirao Liverpoolu. Utakmica je završila 1:0, s tim da je gol pao nakon akcije poslije auta, a Tottenham je skupio 14 udaraca na suparnički gol.
Međutim, takav dojam je prilično pogrešan i upućuje samo na prividnu konkurentnost.
Jedna taktička adaptacija zaključala je utakmicu i učinila Tottenham bezopasnim
Nakon što je Liverpool poveo, Klopp je odlučio kontrolirati utakmicu, usporiti je i umrtviti suparnika. Kad je imao prednost, više mu nije odgovarala otvorena utakmica, želio je stvoriti uvjete u kojima će Tottenham biti bezopasan, a to mu je lako pošlo za rukom. Čak i malo prelako.
Adaptacija na koju se odlučio kako bi postigao kontrolu nad tempom je bila vrlo jednostavna. S obzirom da je Mourinho očekivano igrao u formaciji 5-3-2, Klopp je odlučio iskoristiti situaciju na terenu kako bi svojom postavkom zakucao svu petoricu suparnika u zadnjoj liniji i kako bi im oduzeo širinu u eventualnom kontranapadu. Podigao je bekove visoko kako bi fiksirao bočne igrače Spursa uz stopere; Mohamed Salah je tražio izolaciju protiv Davinsona Sáncheza, Roberto Frimino se spuštao u međulinijski prostor, ali najvažniji dio Kloppove prilagodbe je bio pozicioniranje Jordana Hendersona.
Udarci s kojima se može živjeti
Klopp je Hendersona iz pozicije zadnjeg veznog igrača koji igra kroz centralnu zonu terena povukao desetak metara bočno u halfspace zonu i tako je dobio potpunu kontrolu nad utakmicom. Henderson se sklonio iz presing-dosega dvojice napadača koje je Mourinho imao na terenu, Liverpool je imao tri-na-dva otvaranje u zadnjoj liniji i bez problema je mogao kontrolirati ritam utakmice.
U praksi, to je značilo da Liverpool igra s trojicom stopera.
Postavljanje Hendersona u halfspace zonu omogućilo je podizanje bočnih igrača, a Firminu još više slobode u lutanju kroz centralnu zonu terena i potpuno je lišilo smisla plan kojim je Mourinho mislio napasti Liverpool.
Mourinhov plan je, naravno, bio kontranapad.
No, kako bi kontranapad bio uspješan, potrebno je zadovoljiti određene uvjete. S obzirom na to da su Serge Aurier i Danny Rose bili potisnuti uz stopere zbog podizanja Liverpoolovih bekova, taj kontranapad nije imao širinu i nije mogao razvući zadnju liniju Redsa kako bi se stvorio višak. Također, Hendersonovo pozicioniranje nisko i široko je bilo važno iz dvaju razloga. Prvo, Klopp je time dobio to da Tottenham ne može iskoristiti prostor koji su iza svojih leđa ostavljali Andrew Robertson i Trent Alexander-Arnold. Drugo, Liverpool je imao dobru kontrolu lopte i gurao je Tottenham prema svojim vratima, a onda kad bi suparnici i osvojili loptu, morali bi prijeći po 70 ili 80 metara kako bi došli u šansu.
Upravo zato je brojka od 14 Tottenhamovih udaraca varljiva, jer to su bili udarci s kojima je Liverpool mogao ‘živjeti’. Prvo poluvrijeme je Tottenham završio s 26 posto posjeda lopte, a udarci do kojih je došao su redom bili izvan kaznenog prostora i prilično neopasni. To je bio Kloppov plan; kad bi Liverpool izgubio loptu, zadnja linija pojačana Hendersonom bi se povlačila do ruba kaznenog prostora, a dotad bi Georginio Wijnaldum i Alex Oxlade-Chamberlain napravili pritisak povratnom trkom i to je bilo to. Tottenham je bio osuđen napasti kroz sredinu jer bočni igrači nisu mogli dati širinu, uvijek su bila trojica Liverpoolovih igrača ispred njih i sve što su mogli dobiti u tranzicijama bili su predvidljivi napadi s udarcima nešto izvan kaznenog prostora s postavljenim blokom.
A kad na vratima imate Alissona Beckera, onda to zapravo i nisu šanse nego neka prividna konkurentnost.
Premalo hrabrosti
Tottenham je prodisao tek na kraju utakmice, kad je Mourinho shvatio da mora riskirati i kad je Érik Lamela svojim ulaskom otvorio dodatnu opciju u napadu zbog koje više nije bilo dovoljno imati Hendersona kao lažnog stopera koji je osiguravao situaciju u zadnjoj liniji. Tri od četiri udarca u okvir došla su u završnih 20-ak minuta utakmice, a Tottenham je najopasniju priliku stvorio tako da je držao loptu gotovo dvije minute i nakon što je spojio 22 dodavanja. Bilo je to dovoljno da se napokon zaljulja Liverpoolova obrana i da se Son Heung-Min nađe u situaciji iz koje može ući u kazneni prostor i pucati na gol.
Za nešto više od prividne konkurentnosti to je bilo premalo hrabrosti.
Jedna taktička adaptacija kroz promjenu Hendersonova pozicioniranja zaključala je utakmicu i učinila Tottenham bezopasnim, dokazujući kako Mourinhov loš skor protiv Kloppa nije slučajan. Iznimno je teško dobiti takvog trenera i takvu momčad, sposobnu reagirati na sve što se događa na terenu. Ali ako želite pokušati, onda je potrebno riskirati od starta, što je José Mourinho još jednom odbio.
