Reprezentacija Srbije nije bila ispraćena na Mundobasket s prviše optimizma. Košarkaškom puku naprosto je bilo teško ostati u pozitivnom raspoloženju nakon podugačkog niza otkaza, i to ekstremno važnih igrača. Jasno da je najviše zaboljela odbijenica višestrukog MVP-ja NBA lige Nikole Jokića iz ‘sebičnih’ razloga, zahvaljujući kojoj je pomalo ispod radara prošao istovjetni otkaz ništa manje bitnog Vasilija Micića, višestrukog MVP-ja Eurolige.
Također su, između ostalih, otpali Aleksej Pokuševski, Nikola Kalinić, Vladimir Lučić i Ognjen Jaramaz, što je dovelo do toga da javnost više priča o tome koga nema, umjesto o onima koji su se odazvali.
“Uvjeravam vas da mi koji smo se okupili znamo voditi loptu”, poručio je na uvodnoj presici dobro raspoloženi Nemanja Nedović, koji se ubrzo potom naglo oneraspoložio te odlučio pokupiti s priprema zato što mu se nije svidjela uloga u sustavu Svetislava Pešića. Ova pomalo komična situacija dodatno je urušila povjerenje javnosti u izbornika. Premda je riječ o legendi srpske košarke koja, uostalom, zna kako se postaje svjetski prvak (s Jugoslavijom 2002.), ipak je riječ o stručnjaku u poznim godinama (74), a zbog podbačaja na lanjskom Eurobasketu (ispadanje u osmini finala protiv Italije), kao i nespretnih javnih istupa, stvorio se dojam da je Karija pregazilo vrijeme.
Međutim, kod dijela javnosti tinjala je nada da Srbija, neopterećena maksimalnim očekivanjima, može ponoviti pothvat otprije šest godina kad je radišna momčad pod vodstvom Saše Đorđevića, također desetkovana izostancima, postigla kemiju te stigla do finala Eurobasketa u Turskoj. U sličnom tonusu krenuli su Srbi i u Manili; okršaji u uvodnoj skupini (Kina, Portoriko i Južni Sudan) kojom je Srbija promarširala s ukupnom koš razlikom +91 počeli su razbuktavati optimizam, samo da bi uslijedio novi hladni tuš poslije još jednog poraza od Italije, čak trećeg službenog u protekle tri godine.
Ulazak u borbu za medalje ogromni je uspjeh s obzirom na izostanke. Međutim, u Srbiji se ne misle zadovoljiti drvenom medaljom. Ambicije su naglo skočile
Imali su Karijevi momci 16 razlike sredinom treće četvrtine, samo da bi sve olako prosuli. Igra im je obilovala neodgovornostima i dekoncentracijom, kao i sumnjivim obrambenim metodama (puštanje Simonea Fontecchija da ih natrpava u izolacijama), dok je najjači srpski adut Bogdan Bogdanović u napadu forsirao i bio potpuno raštiman (trica 1/13), zbog čega se na njega sručila salva kritika. Sve u svemu, na prvom jačem ispitu Srbija nije djelovala kao momčad vrijedna medalje, a iskupljenje u vidu demoliranja Dominikanske Republike nije vratilo previše nade uoči četvrtfinala, budući da je ondje čekala strašno raspoložena Litva, koja je u sjajnim predstavama nanizala Egipat, Meksiko, Crnu Goru, Grčku i, kao šlag na tortu, SAD.
Statistički podaci najavljivali su da će ovo biti susret dvaju najboljih napada na turniru. Premda su SAD bile na čelu poretka po prosjeku poena po utakmici (101,4) ispred drugoplasirane Srbije (100,4) i trećeplasirane Litve (96,4); po postotku šuta iz igre ove dvije reprezentacije nadmašile su i Amerikance (Srbija je bila na 55 posto, a Litva na 53,8). Međutim, Litva je svoj napad temeljila na frapantno visokom postotku preciznosti s distance (trica na 46,4 posto), dok je Srbija, pak, držala primat u realizaciji za dva poena (68,9 posto).
Defenzivna kohezija
Robusno sastavljena Litva bila je i na vrhu poretka u skoku (44,2), a treća po blokadama (4,4 prosječno), dok je Srbija bila na drugom mjestu po asistencijama, a na predzadnjem po izgubljenim loptama, što je značilo da ima uvjerljivo najbolji AST-TO omjer (2.7). Taj je podatak sugerirao da Pešićeva ekipa igra izuzetno discipliniranu košarku, ali viđeno u najtežem testu protiv Italije davalo je suprotan dojam budući da su načinjene brojne pogreške — što timske, što pojedinačne — koje su Talijanima olakšale povratak iz ponora (-16 u 26. minuti). Litva je, pak, svoje najveće iskušenje protiv Amerikanaca odradila gotovo savršeno, stoga je posve čvrsto stala iza svoje sjajne timske statistike, za razliku od Srbije koja je brojke nabijala u slabijim utakmicama.
No, u pojedinim statističkim kategorijama su obje momčadi uspjele biti i posljednjeplasirane na prvenstvu: Litva u ukradenim loptama, i to uvjerljivo (3,8) što je ukazivalo na slab pritisak na suparnički protok lopte, dok je podatak o samo 15 počinjenih prekršaja po utakmici (kao i tek 21. mjesto u broju skokova) govorio da srpski reprezentativci ne ulaze u kontakt onoliko koliko bi trebali, što se možda može objasniti i razumljivom nelagodom od čvrstih duela nakon što je u susretu protiv Južnog Sudana Boriša Simanić pretrpio udarac laktom zbog kojeg je nažalost izgubio bubreg. Kad se sve zbroji i oduzme, Litva je u četvrtfinale ušla kao blagi favorit.
No, Srbija je u četvrtfinalu čvrsto stala iza svojih dotadašnjih brojki, dok su se litavske pokazale kao zmaj od papira, što je rezultiralo uvjerljivim srpskim trijumfom.
Srbija je upisala identičnih 55 posto šuta iz igre, s tim da je blago slabiji postotak ubačaja za dva poena (63,2 posto) kompenzirala boljom šuterskom izvedbom s distance (trice 40 posto). Litva je, pak, usprkos poletnom ulasku u utakmicu, drastično podbacila u svom najjačem oružju šutiravši trice 9/28, odnosno čak 22 posto lošije od dotadašnjeg prosjeka, a ishod toga je pišljivih 68 ubačenih poena, gotovo 30 manje od prosjeka — a, podsjetimo, prvotne su brojke postignute u susretima sa suparnicima koji imaju itekako ozbiljne obrambene alate (SAD, Crna Gora, Grčka).
Srbija je otupjela litavsku šutersku oštricu zahvaljujući tome što ima vanjsku liniju koja obiluje vrhunskim obrambenim igračima poznatima po neumornom pritisku na loptu i linije dodavanja. Osnovica je iz čuvenog defenzivnog sustava Dejana Radonjića koji je tijekom godina u Crvenoj zvezdi u takvom duhu odgajao Stefana Jovića, Marka Gudurića i Ognjena Dobrića, dok se savršeno uklopio Partizanov Aleksa Avramović, koji je prednjačio s četiri ukradene lopte. Naravno, treba istaknuti i to da se Bogdanoviću, udarnoj napadačkoj igli momčadi, nije teško spustiti u stav, dapače.
Takva defenzivna kohezija opstruirala je litavske napade do te mjere da im je, kako utakmica odmicala, postajalo nemoguće kreirati posve otvoreni vanjski šut, a k tome su Litavci bili natjerani na 15 izgubljenih lopti, iz čega su primili 21 poen.
Alternativna rješenja u napadu
Zbog napadačke jalovosti Litva je izgubila utakmicu, ali zbog obrambene je nesposobnosti bila dobrano razbijena. Ispostavilo se da izbornik Kazys Maksvytis nije spremio valjane protumjere za suparničko napadanje reketa. Prije svega se Jonas Valančiūnas pokazao kao slab zaštitnik obruča: em je zbog slabije pokretljivosti bio laka meta za pick igru Bogdanovića s Nikolom Milutinovom, em je trebao odraditi bolji posao u pomaganju nakon pucanja prve linije obrane, em je prikupio tek četiri skoka, zbog čega je naposljetku Srbija i nadskakala (pet skokova više) dotad vodeću momčad turnira.
Međutim, Valančiūnas je odigrao još i sjajno u usporedbi s time kako ga je mijenjao Donatas Motiejūnas — tada je nastajala promenada u reketu za srpske igrače. Za Motiejūnasovih 13 minuta na parketu Srbija je napravila 19 razlike, ali velik dio odgovornosti svakako pada i na litavske bekove koji su neprestano odviše lagano probijani u individualnoj obrani, a posljedica svega je čak 48 poena primljenih iz reketa (55,2 posto od ukupnog zbroja).
Tako je Srbija usprkos velikim sumnjama zapravo već odradila svoj posao; ulazak u borbu za medalje ogromni je uspjeh s obzirom na onakve izostanke. Međutim, jasno da se u Srbiji ne misle zadovoljiti drvenom medaljom. Dapače, ambicije su naglo skočile i svi već lagano maštaju o tituli.
Najveće uporište za takve težnje svakako je elitna obrana; ova momčad pokrivena je i dvostruko na svim pozicijama kada je u pitanju obrambena kvaliteta i intenzitet, stoga tu nema očite slabe točke. Mnogo više brine napad; nameće se pitanje hoće li Pešić pronaći dovoljno alternativnih rješenja kad naleti suparnik poput Italije koji će biti kadar zatvoriti reket, odnosno odjeći protok lopte prema dominantnom Milutinovu pod košem, pogotovo u slučaju da se ponovi Bogdanovićev loš šuterski dan.
Pored ovog dvojca u kadru baš i nema igrača koji će individualnom kvalitetom završavati napade kad suparnik žestoko stisne, a to se odlično vidjelo u nesuvislom posljednjem napadu protiv Talijana kad je Bogdan bio na klupi.
Statistički je treći strijelac momčadi mladi krilni centar Nikola Jović (10,7 poena prosječno), ali teško da bi se od njega moglo očekivati da povuče u kriznim trenucima. Takva će zadaća prije pasti na Gudurića, koji zasad kreće s klupe i igra prilično pritajeno u službi momčadi (17,2 minute prosječno), a jamačno posjeduje kvalitetu za veće stvari; uostalom, sa 69,6 posto šuta iz igre drugi je najprecizniji u ekipi.
Najbolji u tom segmentu je, pak, rezervni centar Filip Petrušev (75 posto). On je u skupini imao marginalnu ulogu, a potom rastao u izvedbama, da bi protiv Litve odigrao kako se već godinama od njega svi nadaju da može odigrati, ali nikako da uhvati konstantu — vanjskim šutom je širio reket, a hitrinom probijao čuvare na perimetru; s takvim stilom igre sjajno se nadopunjuje s Milutinovim te Srbija s njime dobiva dodatnu dimenziju u napadu. Jasno, pod uvjetom da uspije zadržati kvalitetu izvedbe.
U svakom slučaju, žestoko kritizirani Pešić već je napravio odličan posao, ali vjerojatno će mu trebati još dvije pobjede kako bi baš svima u Srbiji postalo jasno da im reprezentaciju ne vodi onemoćali starac, nego svim mastima premazani mudrac.
