Tako su uoči majstorice iz Zvezde tradicionalno odaslali elaborat o suđenju i ostalim stvarima koje su ih zasmetale u Podgorici, gdje je Budućnost uspjela nadoknaditi početnih 0:2 u finalnoj seriji. Međutim, već se kroz prve četiri utakmice stekao dojam da je Zvezda za nijansu bolja momčad od Budućnosti, a u majstorici su momci Dejana Radonjića to zorno demonstrirali.

Budućnost je u odlučujući susret ušla bitno oslabljena. U četvrtoj utakmici ozlijedio se prvi centar Willie Reed, koji je u prve tri utakmice na parketu proveo po 32 minute, najviše u momčadi; Reed nije bio samo glavno oružje Plavih u reketu, nego i neophodan za kontroliranje skoka pored Zvezdinih gorostasa Landryja Nnoka i Ognjena Kuzmića. Zato je ključno pitanje bilo kako Dejan Milojević misli bar donekle anulirati njegov izostanak.

Zvezdin istinski spasitelj je Dejan Radonjić. U vrlo kratkom roku je od raštimane grupe pomalo indolentnih igrača stvorio homogenu skupinu

Postojala je jedna hazarderska opcija: krenuti s Danilom Nikolićem na petici, pa kud puklo da puklo. Crnogorski krilni centar u drugoj je utakmici serije pružio strašnu izvedbu (26 poena i osam skokova, 6/7 za tri), zato ne bi bilo nerazumno da je Miloje odlučio promiješati karte i nadati se da će Nikolić vanjskim šutom natjerati Radonjića da odustane od svoje ubojite teškaške centarske linije te da će Budućnost s nižom petorkom napraviti veliki nered u Pioniru.

Međutim, Milojević se odlučio za konvencionalnije rješenje i u udarnog centra promovirao je Zorana Nikolića — kršnog, ali tehnički posve skromnog igrača koji se ranije u seriji nije naigrao, dok mu je alternativa bio Dragan Apić, centar slabije konstitucije, ali sličnih karakteristika, koji dotad u finalu nije ni kročio na parket. Nešto je na petici odigrao i Luka Mitrović — primarno četvorka, ali bez vanjskog šuta, tako da ni on nije mogao narušiti Zvezdinu dominaciju pod obručem.

Čuvena Radonjićeva obrana

Milojević se, dakle, umjesto na rizik odlučio na pokušaj limitiranja štete manje kvalitetnim igračima Reedova profila, ali to mu nije ništa donijelo — Nnoko i Kuzmić su, svaki u svojoj minutaži, gospodarili reketom (zajedno su postigli 37,3 posto Zvezdinih poena uz 17 skokova, od čega osam napadačkih), što je bilo dovoljno da Zvezda stavi jednu ruku na trofej.

Za drugu je bio potreban doprinos njena najboljeg igrača iz vanjske linije, a tu je na početku ozbiljno zapelo.

Jordan Loyd nesumnjivo je vrsni strijelac kojem nije potrebno da mu suigrači kreiraju dobre situacije kako bi došao do svojih poena. Međutim, ove sezone ponekad se znalo dogoditi da Loyd uđe potpuno rastrojen u susret; bacajući ‘cigle’, promašujući zicere i gurajući lopte u ruke suparničkim igračima. Činilo se da će ovo biti jedna od takvih utakmica; centri su jako agresivno izlazili na njega u pick igri, a on se, umjesto da se rješava lopte, svim silama želio uvesti u poene, stoga je srljao u pogreške. Kada ga je u drugoj dionici pod svoje uzeo također nervozni Melvin Ejim i, onako usput, dobro isprebijao, izgledalo je kao da se Loyda može otpisati za ovu utakmicu.

Loydovi problemi mogli su biti fatalni za crveno-bijele jer su povukli još neke posljedice. Zvezdina vanjska linija uvelike ovisi o njegovoj produkciji, stoga je netko drugi morao povući.

Na to se odvažio Ognjen Dobrić, koji je nakon Radonjićeva povratka na klupu ponovo procvjetao, a najbolje predstave u sezoni pružio je u prve dvije finalne utakmice kada je ubacio ukupno 50 poena. Međutim, Dobrić je najproduktivniji kada mu suigrači otvore dobre pozicije nakon čega u malo dodira s loptom strpa velik broj koševa — bilo šutom, bilo prodorom. Ovaj put smo Dobrića gledali u ulozi na koju nije navikao — da uzima loptu na postavljenoj obrani i s velikim brojem driblinga si pokušava stvoriti kvalitetan pogled na obruč. U takvim okolnostima atipično mnogo je promašivao (4/12 za dva, 1/5 za tri) te je nastala opasnost da u slučaju pada u rezultatski zaostatak odvede čitavu momčad u nesigurnost.

To se ipak nije dogodilo, zahvaljujući čuvenoj Radonjićevoj obrani — usprkos mukama u napadu, Zvezda je u obrani neumoljivo gazila, agresivnim rotacijama prikočivši čitavu momčad Budućnosti izuzev Justina Cobbsa, koji je i pod fanatičnim naganjanjem Branka Lazića jedini uspijevao zadržati mirnoću i držati Podgoričane relativno blizu. No, bilo je jasno da sam neće moći odvesti Plave do titule, zato je Milojević čekao buđenje Nikole Ivanovića ili Danila Nikolića, koji su svojim šuterskim serijama mogli okrenuti susret.

Novo razdoblje dominacije?

Umjesto njih, probudio se Loyd. Tko zna bi li se to uopće dogodilo da se, praktički slučajno, na kraju prvog poluvremena nije upisao u strijelce i tako skinuo strahovitu mentalnu blokadu, a potom u nastavku malo po malo hvatao svoj uobičajeni ritam. Njegovim buđenjem Zvezdin je napad konačno prodisao, a Amerikanac je naposljetku tricom zapečatio titulu.

No, ubojiti američki šuter nije glavni junak crveno-bijele priče, a bome to nije ni kamerunski centar Nnoko. Zvezdin istinski spasitelj je Dejan Radonjić.

“Nema vremena za mnogo priče, idemo odmah u dvoranu trenirati”, bila je prva Radonjićeva izjava prilikom povratka na Zvezdinu klupu krajem prosinca nakon ne pretjerano uspješne epizode u Bayernu. Prisjetimo se, Zvezdu je u sezonu poveo renomirani stručnjak Saša Obradović. Od njega se očekivalo da će napraviti momčad koja će se ozbiljno potući za euroligaško doigravanje, ali dogodilo se veliko razočaranje — Obradovićeva je ekipa izgledala beskrvno i heterogeno, s domaćim momcima u drugom planu. Takva neučinkovita legija stranaca nimalo se nije sviđala navijačima, stoga je povratak trenera koji je Zvezdu ne tako davno podigao na euroligašku razinu izazvao nalet optimizma.

Ipak, teško je bilo očekivati da će Radonjić na polovici sezone od ekipe koju nije selektirao uspjeti napraviti svoj karakteristični obrambeni stroj. No, Radonja se žurno prihvatio posla, eliminirao neke elemente koji se nisu uklapali u njegovu filozofiju košarke (Johnny O’Bryant), a druge natjerao na prilagodbu (Loyd). Pored toga, reafirmirao je domaće igrače u nositelje (Dobrić, Dejan Davidovac, Lazić, Marko Simonović) i tako ojačao poistovjećenost navijača s momčadi. U vrlo kratkom roku Radonjić je od raštimane grupe pomalo indolentnih igrača u kojoj je svatko vukao na svoju stranu stvorio homogenu skupinu vojnika spremnih da se bacaju na glavu za svaku loptu.

Radonjićevi momci naposljetku su ostvarili glavni cilj: plasman u Euroligu, u kojoj iduće sezone planiraju ostaviti mnogo bolji dojam. Veliko je pitanje, doduše, koliko će igrača od aktualne postave krenuti u novu misiju budući da će crnogorski stručnjak na ljeto birati igrače po svom ukusu. Ove sezone bilo je podosta čupavo, ali ako Radonjić uspije ponovo složiti svoj idealni stroj, ova bi titula mogla ostati zapamćena kao početak novog razdoblja dominacije.