Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na tragu proročanstva

Analiza: Kako je Srbija pobijedila Rusiju i izborila finale

Zadnja izmjena: 16. rujna 2017. Profimedia

Ono što se uoči turnira činilo više kao njihova želja nego realnost, sada se obistinilo – Srbija je u finalu Eurobasketa. Još jedna medalja je u džepu, pitanje je samo kojeg će biti sjaja. Nakon vrlo uvjerljivih predstava u prethodnim utakmicama, u polufinalu je ipak bilo nešto neizvjesnije, što se, uostalom, i moglo očekivati – jer Srbe je čekala reprezentacija koja im je nanijela jedini poraz na prvenstvu.

Uoči susreta nametale su se dvije glavne teze koje bi trebale odlučiti susret – hoće li Srbija uspjeti zauzdati Alekseja Šveda te hoće li Rusi moći braniti srpske centre, koji su bili nepremostiva prepreka za Talijane u prethodnoj rundi.

Saša Đorđević poslao je uobičajenu startnu postavu na teren: Stefan Jović – Bogdan Bogdanović – Vladimir Lučić – Stefan Birčević – Ognjen Kuzmić, a Sergej Bazarevič je odgovorio s petorkom Dmitrij Hvostov – Aleksej Šved – Dmitrij Kulagin – Andrej Voroncevič – Timofej Mozgov.

Đorđević je donio vrlo zanimljivu odluku da stavi svog najboljeg strijelca na Šveda. To mu se lako moglo obiti o glavu – Bogdanović se mogao iscrpiti naganjajući Šveda, koji bez pardona poteže i s devet metara, i posljedično izgubiti fokus u napadu, a Srbija bez njegovog velikog doprinosa u poenima postaje prilično bezopasna u vanjskoj liniji. Međutim, Bogdan je još jednom pokazao da se radi o kompletnom igraču. Šveda je držao na lancu, a istovremeno davao doprinos u napadu.

Šved je ipak uspijevao doći do poena, ali gotovo isključivo preko iznuđenih slobodnih bacanja, što je frustriralo i njega i Srbe. U prvom poluvremenu svim se silama pokušavao uvesti u ritam, ni ne pomišljajući na razigravanje suigrača (samo jedna asistencija). Tu se ponovo vidjelo njegovo one-man-team poimanje košarke i jedan je od glavnih razloga zašto su Srbi otišli na odmor s 14 razlike, što se pokazalo kao nedostižna prednost.

Drugi je razlog ruska obrana nad centrima. Kuzmić se u početnih nekoliko minuta pokazao kao lak zalogaj za Mozgova, stoga je Đorđević vrlo brzo ubacio Bobana Marjanovića. Tada se dogodilo ono što smo vidjeli i protiv Italije. Srbi su gotovo svaki napad spuštali loptu Bobanu, ali to nije dobro krenulo. Mozgov ga je isprva odlično branio jedan-na-jedan izguravši ga dalje od koša; dok se on odmarao, Rusi su Marjanovića udvajali, isprovociravši nekoliko njegovih grešaka. Tako je Boban u susret ušao sa šutom 0/3 i činilo se da je Bazarevič uspio pokidati glavnu nit srpske igre.

Gubitak tihog motora momčadi

No, potom u igru ponovo ulazi Mozgov i naivno ispada u pokušaju da presiječe loptu, što Marjanović koristi za upis u strijelce i podizanje samopouzdanja. Zatim je pogodio sljedeću loptu, pa sljedeću i sljedeću i sljedeću… Kada su ga udvajali, pronalazio je uvijek dobro postavljenog Lučića; kada su ga faulirali, stavljao je bacanja. U drugoj četvrtini gotovo svaki napad išao je preko njega – izgledalo je kao varanje, kao kad u igrici upišeš šifru i onda si besmrtan, odnosno nepogrešiv u ovom slučaju.

Činilo se da je ova utakmica jednosmjerna ulica, pogotovo nakon što Rusi nisu uspjeli iskoristiti Kuzmićeve minute na parketu za smanjenje zaostatka na početku treće četvrtine. Kada je Lučić zakucao Jovićevo alley-oop dodavanje za +16 dobrih 15 minuta do kraja, izgledalo je da je svakoj priči došao kraj, ali tada se Šved konačno sjetio da ima suigrače koji mu mogu pomoći i najednom je ruski napad izgledao mnogo potentnije.

U 26. minuti Đorđević radi četverostruku izmjenu, vadi većinu nositelja i šalje na parket Vasilija Micića, Stefana Birčevića, Dragana Milosavljevića i Marjanovića, očekujući da će potonji nastaviti gdje je stao. Ali Šved se puno lakše rješavao Milosavljevića, koji je sporiji od Bogdanovića i nevješt u izbjegavanju blokova, tako da je kroz pick igru uspješno napadao Marjanovića, razigrao Mozgova, ali i Voroncevića i Vitalija Fridzona na trici, stoga je Rusija učas stigla na -5, jer u napadu protok lopte prema Marjanoviću nije funkcionirao bez Jovića i Bogdanovića.

Đorđević je nedavno izjavio da se napadom dobivaju utakmice, a obranom osvajaju turniri – hoće li se njegovo proročanstvo ostvariti?

No, s njihovim povratkom u igru srpska se igra potpuno stabilizirala i opet smo gledali sličnu priču kao u prvom poluvremenu, s tim da je više inicijative preuzeo Jović, koji je sjajno penetrirao u reket i doveo Srbiju na mirnijih desetak razlike.

Odjednom je uslijedio šok za Đorđevića – Jović je pretrpio ozljedu prilikom pada i Srbija je u odlučujućih 10 minuta ušla s prednošću od devet poena, ali i gubitkom tihog motora momčadi. To se lako moglo pokazati presudnim – Srbija je u posljednjoj četvrtini preživljavala, jedva održavala glavu iznad vode, pa se ušlo u zanimljivu završnicu.

Bogdan pokazuje Švedu kako se to radi

Rusi su pokazali da su psihološki supersnažna momčad i uporno su radili nove nalete, mada su konstantno bili odbijani. Đorđević je bio prisiljen ubaciti Micića i Marka Gudurića, na kojima se vidjelo da nisu navikli igrati kada se lomi rezultat, radili su dosta grešaka. Tada je Đorđević postavio Bogdanovića na jedinicu uz Milosavljevića i Lučića na beku i krilu, očekujući barem jaku obranu.

To se pokazalo kao pogrešna pretpostavka, jer je Šveda morao čuvati Milosavljević, još neuspješnije nego u prvom dijelu – Rus se potpuno razgoropadio. S druge strane, Bogdanović se trošio u prijenosu lopte i potom nije bio u stanju kreirati za druge, već je izgledao kao Šved iz prve četvrtine – pokušavao je sam riješiti utakmicu.

Rusi stižu na -2 četiri minute do kraja, Đorđević zove minutu odmora i donosi odluku za koju bi malo koji strateg imao hrabrosti – ostavlja Bogdanovića na klupi s ciljem da ga ‘resetira’ za samu završnicu. U igri su opet Micić i Gudurić, Rusi kradu loptu i Šved u svom stilu gađa iz dotrčavanja za vodstvo koje bi možda sve okrenulo na ruski mlin, ali promašuje. Na drugoj strani, Micić se hladno diže, stavlja tricu za +5 i Srbija je uspjela preživjeti tu minutu do povratka Bogdanovića.

A kada se Bogdan vratio, uzeo je loptu i kao istinska svjetska klasa sam riješio susret nizom teških ubačaja, kao da je htio pokazati Švedu kako se to radi.

Na koncu se Bogdanović zaustavio na 24 poena i 4 asistencije, a Šved na 33 poena i 5 asistencija. Gledajući samo završnicu utakmice i statistiku, neupućeni bi promatrač pomislio da je riječ isključivo o nadmetanju dva sjajna individualca, što je pogrešno. Bogdanović je prvo ime Srbije i uzima najviše šutova; no, za razliku od Šveda, on ostavlja dovoljno prostora ostalim bekovima da se uključe u igru, nije mu problem skloniti se u stranu u pojedinim intervalima.

Nasuprot tome, Šved je na terenu proveo 38 i pol minuta i za to vrijeme gotovo da nije bilo napada u kojem on nije bio prva opcija, eventualno kad bi ga se sjajnom obranom odvojilo od lopte. Tako se došlo do situacije u kojoj je ispucao daleko više lopti (uz ne baš bajnu preciznost od 40 posto) nego svi ostali vanjski igrači zajedno, a riječ je o redom euroligaškim igračima.

Ilustrativno, tako je Vitalij Fridzon, čovjek koji je na prošlom Eurobasketu bio najbolji ruski strijelac (dakako, nije igrao Šved), ostao na tek tri ispucane lopte. Šved je možda uspio dovući Rusiju do polufinala što je velik, zapravo neočekivan uspjeh, ali dojam je da svi ruski potencijali nisu ni približno iskorišteni. Šved nije igrao za momčad, momčad je igrala za Šveda.

Sudar svjetova u finalu

S druge strane, ni Đorđević ne može biti potpuno zadovoljan prikazanim. Da, još jedna medalja je osigurana što je fantastičan doseg s obzirom na izostanke, ali Srbi se nisu spremni zadovoljiti još jednim srebrom – narod je gladan trofeja i željan povratka na tron poslije toliko godina iščekivanja.

Veliko je pitanje hoće li Jović i u kojoj mjeri biti spreman za finale, a bez njega je srpska igra ostala bez glave i repa; pobjeda je u završnici izvojevana individualnom klasom. Svaka čast Vasiliju Miciću, koji je pokazao da se ne plaši odgovornosti i pogodio ključnu tricu, ali na duže staze on nije zadovoljavajuća zamjena – prvenstveno zato što se radi o drukčijem tipu razigravača, koji se ne uklapa u Đorđevićevu filozofiju igre, odnosno u stil koji je izgradio tijekom ovog prvenstva.

Patit će tu obrana i kreacija, stoga je Bogdanović u većoj minutaži na jedinici realna opcija, a bome ni to nije najbolje funkcioniralo. Koliko god dobar Bogdan bio, teško je očekivati da preuzme sve te funkcije u momčadi i zadrži kvalitetu izvedbe. Problematičan je bio i znatno manji doprinos Milana Mačvana s četvorke, na što momčad nije navikla.

Srbija je u finalu, ali Jović je drugi igrač po važnosti u momčadi i o njegovom će stanju ovisiti srpske šanse u okršaju sa Slovencima. To će biti sudar svjetova, briljantni napad protiv granitne obrane. Đorđević je nedavno izjavio da se napadom dobivaju utakmice, a obranom osvajaju turniri – hoće li se njegovo proročanstvo ostvariti?

Ne propusti top članke