“Jayson Tatum možda nije atletičan kao Josh Jackson ili svestrani defenzivac kakav je Jonathan Isaac. Ali u najmanju ruku riječ je o profinjenom strijelcu i budućem NBA starteru s All-Star potencijalom”, napisao je 2017. ugledni draft analitičar Mike Schmitz. I zaista, njegova dosadašnja karijera priča je o iznimnom talentu koji se od prvog dana našao u pobjedničkom okruženju. Tijekom sedam godina najmanji je postotak pobjeda (53 posto) imao u sezoni 2020./2021.., kad se Jaylen Brown ozlijedio i propustio 14 utakmica. Navikao je ne samo pobjeđivati, nego i osjetiti draž doigravanja u mjeri kakvu rijetki mogu iskusiti.
Od trenutka kad je zakoračio u NBA, Tatum je startao u sve 94 utakmice doigravanja u kojima su Celticsi igrali. Među aktivnim igračima, koji su još uvijek u ligi, dogurao je do 19. mjesta. Sve je to postigao s 26 godina, s time da je mlađi od 30 još samo Jaylen Brown, koji je odigrao ukupno 105 playoff utakmica, a startao je u njih 84.
Bostonu je to donijelo gotovo nenadmašan kontinuitet i sudjelovanje u četirima od posljednjih šest finala Istočne konferencije. Imao je privilegiju biti izabran među prva tri izbora drafta u momčad koja je sezonu prije toga ostvarila 53 pobjede i igrala finale konferencije zahvaljujući čudesnom Isaiahu Thomasu. Malo je igrača u povijesti kojima se tako posrećilo; morali su biti jedinstveni poput Magica Johnsona, koji je u prvih sedam sezona bio na 73 posto pobjeda, ili se poput Kawhija Leonarda naći u franšizi koja preko dva desetljeća nije propustila doigravanje.
Tatum kakvog danas poznajemo, legitimni superstar i jedno od prepoznatljivijih lica lige, oblikovan je tom prošlošću. Većina prvih izbora drafta završi u gubitničkim momčadima, a poneki usprkos tome još u sredini bez vizije i s upitnim trenerom. Razočarani navijači u njima vide Mesiju ili traže instantne rezultate, ali po primjeru fenomena Victora Wembanyame, koji je završio kod Gregga Popovicha, vidimo kako je nemoguće ubrzati vrijeme i stići u Panteon bez ikakva prethodnog iskustva. Tatum nije morao prolaziti kroz takvo što. Svoj prvi dojmljivi potez u doigravanju, zakucavanje preko LeBrona Jamesa u sedmoj utakmici finala Istoka 2018., izveo je kad nije bio ni prvi ni drugi igrač momčadi. Ubrzo se našao i na posteru, danas čuvanom u hodniku njegove kuće.
Za Tatuma i Boston nema više isprika, jedini kriterij po kojemu će ih mjeriti je osvajanje naslova
Kako je tada rekao ESPN-ov komentator Jeff Van Gundy: “Ako zakucaš preko Kralja, možeš na trenutak biti kralj”.
I bio je to doista samo trenutak. Ali postavio je pozornicu za dolazak novog benda: Tatumovih Celticsa. S time da Celticsi više nisu predgrupa LeBronovim Cavsima. Oni danas imaju glavnog frontmena, pa i šoumena koji je u stanju protutnjati kroz večer poput vihora i prirediti utakmicu za pamćenje. Jednu takvu Boston je odigrao u rekordnoj pobjedi od 52 razlike protiv Warriorsa, već trećoj ove sezone koju je dobio s minimalno 50 razlike, što povijest ne pamti. Tatumovi Celticsi trenutno imaju net rating 11,2, što je nadomak prve sezone Warriorsa s Kevinom Durantom (11,4) i blizu Bullsima Michaela Jordana iz sezone 1996./1997. (11,8). Dalje od toga nema, barem ne otkako je dostupna statistička baza podataka.
Hero ball u clutchu
To govori o tome koliko je moćan Bostonov napadački stroj. Ove sezone Celticsi su podignuli spacing na potpuno novu razinu. Njihov napad konstruiran je tako da playmaker može igrati u postu kao centar, a centar šutirati kao playmaker, dok najopasniji tandem Brown i Tatum bilježi učinak karijere u efektivnom postotku šuta.
No, svaka momčad mora imati alfu, a najsjajnija zvijezda u Bostonovu sazviježđu je Tatum. I logičnim se nameće pitanje može li odvesti Celticse do 18. bannera.
Ova je momčad jako dobra, složena na perfektan način za današnji NBA i samo je duhovi prošlosti mogu zaustaviti na tom putu. Naime, Tatumova promjenjivost nije iščeznula. Istina da je njegova igra racionalnija, selekcija šuta kvalitetnija i kreiranje za druge u porastu, na što je utjecalo njegovo strpljenje, čitanje i manipuliranje obranom. Ima utakmica u kojima u drugom poluvremenu, nakon što se obrana podredi njemu, zna drukčije napadati. Međutim, ponovno svjedočimo uzorcima koji su se i prije znali ispriječiti pred razumnim rješenjima.
Boston je nedavno imao seriju od 11 pobjeda zaredom, najdulju jedne momčadi ove sezone, što pokazuje koliko je teško pobjeđivati u kontinuitetu. S tim nizom ušao je u utakmicu protiv Clevelanda, koju je većim dijelom rezultatski kontrolirao, da bi devet minuta prije kraja došao do prednosti od 22 razlike i svejedno izgubio. Nije ni prva ni zadnja momčad kojoj se takvo što dogodilo, ali zanimljiv je način na koji je izveden posljednji napad.
Boston je imao napad 19 sekundi prije kraja kod +1 za Cavse i dva time-outa. Tatum je očekivano uzeo loptu i pozvao u blok Derricka Whitea kako bi napadao nižeg Dariusa Garlanda. U tome ništa nije sporno, ali je li bilo potrebno 19 driblinga, od čega dobar dio na mjestu i svih 19 sekundi samo kako bi uzeo šut preko ruke?
Pritom nijedne sekunde nije razmišljao o dodavanju, dok je Brown iz nekog razloga bio na 10 metara od koša, a ostali stajali u korneru čekajući što će Tatum napraviti. Naravno, da je kojim slučajem zabio, slomio bi srca Clevelandovim navijača, suigrači bi mu potrčali u zagrljaj, a mediji istog trenutka od njega napravili heroja. To su šutovi koji su rezervirani za igrače njegova kalibra, ali veći problem je taj što se Boston nije smio dovesti u tu poziciju, što nas dovodi do zaključka da onog trenutka kad se igra uspori i Celticsi krenu u taktičko nadmudrivanje, iskoče stare boljke.
Gledajući brojke u clutchu kod igrača s minimalno 10 takvih utakmica, Tatum se nalazi tek na 39. mjestu s prosjekom od 2,3 poena. Da uzmemo u obzir i činjenicu kako Boston ima nekoliko igrača koji mogu riješiti napad u zadnjim minutama — recimo, Kristaps Porziņģis je tu efikasniji — nitko od 38 igrača koji su ispred njega nema lošiji postotak šuta iz igre. Tatum je na svega 31 posto šuta u zadnjih pet minuta utakmica u clutchu. Bliži je Jordanu Pooleu (29 posto) nego Durantu (36,4 posto). Iako se Tatum ove sezone čini razumnijim u odlukama koje donosi, igranje na hero ball i davanje prednosti instinktivnim umjesto taktičkim odlukama Boston čini ranjivim.
Preostaje samo doktorat
Možemo se dotaknuti i utakmice protiv aktualnog prvaka Denvera. Unatoč Tatumovoj lošoj šuterskoj večeri, u kojoj je čak spavao u obrani toliko da mu je iza leđa mogao utrčati i Joe Biden, kako bi rekao moj dragi prijatelj Mario Gira, Celticsi su u zadnjoj minuti imali šut za vodstvo, Tatum je ostao sam na otvorenoj trici i promašio.
To se događa svima i možda bolje da je promašio sad nego u potencijalnom finalu. Međutim, Boston se ne bi smio oslanjati isključivo na tricu i individualna rješenja kao da nema ništa drugo u ponudi.
Celticsi šutiraju preko 42 trice po utakmici i rijetko gube. To im donosi i brzo vraćanje u obranu, jer imaju toliko igrača na perimetru da se mogu ekspresno okrenuti i zatvoriti tranziciju. Drugim riječima, možda bi mogli imati malo bolji napad, ali to bi onda utjecalo na njihovu obranu. Doduše, ostvaruju pobjede i bez optimizacije šutova iz igre. Također, potrebno je više energije i povećava se rizik od ozljede kod iznuđivanja prekršaja. Celticsi su 24. u ligi po broju izvedenih slobodnih bacanja, prošle sezone su bili još lošiji (28.).
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li u doigravanju staviti veći naglasak na izvlačenje prekršaja. Lani su ih imali manje, Tatum ih je imao manje i ove sezone ima gotovo dva bacanja manje po utakmici u odnosu na prošlu godinu. Čini se kao loš recept, kao i poneke zbunjujuće rotacije Joea Mazzulle, koji se protiv Denvera zaboravio u trenucima dok je Nikola Jokić sjedio na klupi i dalje igrao s dvojicom visokih.
Neizbježno je da će Celticsi biti prvi nositelji Istoka, lako moguće i cijele lige. Daleko su najbolja momčad regularne sezone, uz Denver imaju petorku koje se najviše treba bojati, roster im je potpuni mismatch i svakoga mogu slomiti na tempo. Na njima je da unutar sebe pronađu rješenje za prepreke s kojima se susreću, a nisu od jučer, kao što je i na Tatumu da se oslanja na druge opcije osim stepback trice ili izolacije i postane mudriji egzekutor u završnici.
Ako već podsjeća na svog idola Kobea Bryanta, neka i krene tim putem, jer nema prečaca koji će ga dovesti do željenog cilja. Omogućeno mu je sve što je potrebno jednom superstaru, nije mu više 19 godina i ne može se zadržati na zakucavanju preko LeBrona, eliminacijskoj šestoj utakmici polufinala Istoka protiv Bucksa 2022. ili sedmoj utakmici protiv Sixersa 2023. To su bili nezaboravni trenuci, ali jednostavno nisu dovoljni — ne za igrača kakvim Tatum želi biti i kakvim je postao. On prvi mora odagnati sumnju i povremene znakove nezrelosti.
Za njega i Boston nema više isprika, jedini kriterij po kojemu će ih mjeriti je osvajanje naslova. Oni moraju biti u poziciji da sami odlučuju o svojoj sudbini, a ne da se provlače na jedvite jade ili kasno pale lampice. Tatum je završio školovanje, preostaje mu još jedino doktorirati.
