Narativ onoga što se trebalo dogoditi u Cardiffu slagao se sam od sebe. Bio je to dvoboj nepomičnog objekta – jer Juventus je došao u finale sa samo tri primljena gola u 12 utakmica – i nezaustavljive sile, jer Real Madrid je u istih 12 utakmica zabio 30 golova. Juventus je došao u finale nakon što je četiri puta zaredom izgubio to isto finale odlučan da prekine negativnu seriju, Real je došao obraniti naslov i napraviti ono što nikome nije uspjelo otkad je Lige prvaka. Real Madrid je, doduše, bio blagi favorit i po kladionicama i po dojmu, ali Juventus je bio prilično blizu i sve je obećavalo fantastičnu utakmicu.
Međutim, često utakmice koje obećavaju najviše ponude i najveće razočaranje. Postalo je gotovo pravilo da u susretima između velikih ekipa u kup sustavima gledamo loše utakmice. Ljudi to pravdaju nekom važnošću utakmice i težinom trenutka, a riječ je o običnom kukavičluku. U takve se utakmice obično dolazi s namjerom da se ne izgubi i onda sve ostalo postane manje bitno.
Iako teško da može biti važnije utakmice od finala Lige prvaka, ovaj put smo dobili dva suparnika s velikom vjerom u svoje mogućnosti, dobili smo finale u kojem su igrala dva suparnika koja nisu došla samo ne izgubiti, došla su pobijediti. I samim time je ispunjeno obećanje fantastične utakmice.
Na ovoj razini nema skrivanja. Svi su znali i u kojim sastavima i u kojim formacijama će izaći obje momčadi. Jednako tako, oba su trenera točno znala gdje im je šansa da prelome utakmicu.
Juventus je jako dobro počeo. Imao je jasan plan i uspio ga je nametnuti visokom energetskom razinom napadača i vezne linije, čime je potpuno prebrisao Real u otvaranju utakmice. Juventusovi Igrači su bili upravo onako agresivni i kompaktni kako je od njih očekivao Massimiliano Allegri i to je za posljedicu donijelo to da Real u prvih 20 minuta utakmice nije niti pogledao prema golu Gianluigija Buffona. Međutim, Real je u eri Cristiana Ronalda u kontinuitetu najbolja tranzicijska ekipa na svijetu i igrači su napravili točno ono što je Zinedine Zidane očekivao od njih. Allegri je znao da će dobiti utakmicu ako blokira Luku Modrića i Tonija Kroosa, a Zidane je znao da je finale njegovo ako preko njih dvojice iznese loptu u tranziciju. Znao je da Realu treba jako malo da slomi utakmicu.
Čitav teren u 18 sekundi
Pogledajte čitavu akciju kod prvog gola. S obzirom na to da Real ima dva napadača visoko, većina drugih igrača bi pokušala odmah napasti, ali Kroos stabilizira posjed i vraća loptu unatrag, a Casemiro je smiruje za Modrića. Po oduzetoj lopti Real ima tri dodavanja i nijedno ne ide naprijed – ali su sva tri odigrana iz prve i sva tri su jako smislena, jer omogućavaju da se napadne prije nego što se Juventus postavi.
Real je pobijedio toliko uvjerljivo da je analiza gotovo pa suvišna. Dokazao je da je najbolja nogometna momčad današnjice i više od analiza zaslužuje hvalospjeve
Prije nego što primi loptu, Luka Modrić okreće glavu i snima suparnika, a onda izbjegava presing tako što se pomalo neprirodno okreće i time baca suparnika izvan ravnoteže. Igrač čija je težina bačena na pete gubi onu ključnu sekundu, lovi Modrićevu sjenu, što Luki otvara lagano dodavanje. Kroos dolazi u poziciju gdje ima priliku napasti prostor i dalje je samo egzekucija. Koristi Karima Benzemu za mantinelu kako bi dodao Ronaldu, Mario Mandžukić ne prati Danija Carvajala koji iz prve vraća Ronaldu i Buffon nema šanse. Realu je trebalo 18 sekundi i osam dodavanja da prijeđe čitav teren i da Ronaldo dobije savršeno serviranu situaciju za gol iz prvog udarca na utakmici.
To je kvaliteta kadra koji Real ima.
Dva veznjaka savršena u čitanju igre, strpljiva u stvaranju viška još duboko u svom polju, sposobna osvajati teren i trčanjem i dodavanjem, dolaze do maksimalnog izražaja uz nevjerojatnog Isca koji bez problema radi kaos kretanjem bez lopte i driblinzima. Uz njih Ronaldo i Benzema mogu stajati visoko, okupirati obranu i čekati da im takav vezni red donese loptu. I to je već postalo pravilo na kojem ovaj Real gradi svoju dominaciju.
Međutim, ako je nešto pravilo, to znači da je i poznato. Znao je to i Allegri, koji je upravo to pokušao iskorištavati u uvodnih pola sata.
Real se brani u 4-4-2, s tim da su napadači jako visoko na protivničkoj polovici. Allegri je to eksploatirao uvlačenjem Mandžukića na poziciju drugog napadača, kako bi prisilio Carvajala da ga prati i da stoji jako usko. Taj je manevar imao dvostruku korist, jer je otvorilo mjesto za Alexa Sandra i jer je Isca – ili, u ovom slučaju, Modrića – prisilio da na strani od lopte brani dva igrača odjednom. Juventus je višak lijevo pokušao koristiti tako što bi pozicionirao Paola Dybalu desno, navukao Real preko kombinacije s Miralemom Pjanićem i Danijem Alvesom i onda preko Samija Khedire po zemlji ili Leonarda Bonuccija dugom loptom tražio Alexa Sandra.
Uostalom, tako pada i sjajni Mandžukićev gol.
Juve se povlači, Real ga uništava
Nedugo nakon gola Juventus usporava. Moguće je da se dogodio pad u svježini, ipak je kraj sezone i energetski padovi su očekivani s obzirom na prije sezone planirane cikluse forme. Moguće je da je to bilo i plansko usporavanje, jer Juventus je nakon početnog deficita došao do pozitivnog rezultata. Temelj talijanske nogometne kulture je filozofija „uno – zero, basta“ i sigurno je da je došlo do ziheraškog povlačenja kako bi se kontrolirala defenzivna faza jer ponekad je i uno – uno također sasvim dovoljno.
Ali ovaj put nije bilo dovoljno, jer u uvodnih 20 minuta drugog poluvremena Real je potpuno uništio Juventus koji je bio neprepoznatljiv. Posve usporedivo sa stanjem na početku utakmice, ovaj je put Real krenuo agresivno, vršeći pritisak na Juventusovu obranu i veznu liniju, a Juve nije mogao doći do daha. S tim da je Realov pritisak još pogubniji s obzirom na igrački potencijal – sposobnost veznjaka i stopera da grade igru, a bekova i napadača da individualno stvore višak driblingom. To suparnika tjera na dodatno povlačenje, a to je onda pogubno za ambicije izlaska u kontru. Em stojiš previše duboko za pravu tranziciju, em ne možeš uopće doći do lopte.
Juventus se povukao u dubokih 4-4-2, gdje se pokušavao obraniti zonom uz pritisak napadača prema duboko postavljenima Kroosu i Modriću. Dosta momčadi protiv Reala pusti Casemira, i to s dobrim razlogom koji je vidljiv i na ovoj slici. On šalje dugu loptu prema visoko postavljenom Carvajalu, ali promašuje dobrih desetak metara. Alex Sandro spušta loptu prema Mandžukiću, ali tri igrača Real Madrida napadaju drugu loptu. Školski primjer Gegenpressinga koji je potpuno uništio Juventus.
Allegri nije preživio
Iz perspektive koju nam pruža rezultat, jasno je kako je Allegri morao mijenjati odmah, čak i prije 50. minute.
Prelazak na 3-4-2-1 ili samo kadrovske izmjene potrošenog Pjanića, dekoncentriranog Dybale ili neaktivnog Gonzala Higuaína, iz ovog kuta sasvim svejedno. Međutim, iz trenerove su perspektive stvari izgledale dosta drugačije. Bio je svjestan kako Real ne može zauvijek udarati ovakav presing, jednako kao što on nije mogao računati s time da će zadržati energetsku razinu kakvu je imao u prvom poluvremenu. Vjerojatno mu je kroz glavu prolazilo isto ono što i Zidaneu na otvaranju utakmice: „Samo da ovo preživimo i dobri smo.“
Razlika je u tome što je Zidane stvarno preživio, a on nije.
Možda je do toga što je Zidane imao igrače za koje je znao da će mu se otarasiti presinga, probiti liniju i prijeći teren za 18 sekundi i osam dodavanja. Možda je do toga što na klupi nema klasu koja može promijeniti tijek utakmice, a Real ima i luksuz ostaviti Jamesa Rodrígueza na tribinama. Možda je do toga što je Zidane bolje planirao utakmicu i rasporedio snagu.
A možda nije ni bitno, jer Real je pobijedio toliko uvjerljivo da je analiza gotovo pa suvišna. Do naslova je došao apsolutno zasluženo, dokazao da je najbolja nogometna momčad današnjice i više od analiza zaslužuje hvalospjeve. Jer ako je sila zaista nezaustavljiva, onda nijedan objekt ne može biti nepomičan. A Real je dokazao da je ove sezone nezaustavljiva sila.
