Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Novi početak u Las Vegasu

Analiza igre Mršićevih izabranika na Ljetnoj ligi

Zadnja izmjena: 14. srpnja 2019.

Znam da se Ljetna NBA liga u Las Vegasu ne treba shvaćati kao ništa više od snažnih trening-utakmica, ali ipak sam osjetio onu dobro poznatu bol kada je Hrvatska u svom posljednjem nastupu protiv Oklahome prosula sedam razlike u posljednje dvije minute te promašila posljednji napad, što je značilo poraz od pola koša razlike. Izgleda da je hrvatska reprezentacija osuđena da svako natjecanje završi na neki poetski gorak način. Međutim, i veći košarkaški PTSP-ovci od mene trebaju isprati tu gorčinu iz usta i sjetiti se prave svrhe ovog glamuroznog izleta u Sjedinjene Države.

Proteklih desetak dana Veljko Mršić i njegovi izabranici bili su u početnoj fazi priprema za kvalifikacije za sljedeći Eurobasket i kroz tu prizmu treba izvući konačne zaključke iz onoga što smo vidjeli. Omjer 0:5 zaista nije bitan, bez obzira na kvalitetu kadrova kod suparničkih momčadi (Oklahoma dvaput, Detroit, Brooklyn i Dallas). Nije toliko bitna ni uigranost, pogotovo nakon nedavne FIBA-ine odluke da ukine prozor u studenome, što znači da će prve kvalifikacijske utakmice Hrvatska igrati tek iduće veljače. Tko živ, tko mrtav do tada — da se uigralo i 15-ak akcija, sve će to prilično izblijedjeti iz sjećanja za sedam mjeseci, kada će biti svega par dana za podsjećanje.

Svejedno treba istaknuti da je Hrvatska izgledala iznenađujuće dobro — protok lopte u napadu bio je mnogo fluidniji nego za vrijeme dvaju Mršićevih prethodnika, a obrana je na mahove bila briljantna. Usprkos porazima, Hrvatska nije izgledala nedoraslo suparnicima.

Kad je otpustio kočnice, Roko Rogić se prometnuo u najboljeg igrača selekcije

Manjak atleticizma i, povrh svega, talenta nadoknađivao se kroz discipliniranost i brojne taktičke varijante, zbog čega je Mršić stekao hrpu komplimenata od američkih komentatora, a igrom Hrvatske posebno je impresioniran bio Vince Carter.

No, kako sam već naveo, i to je manje bitno. Pravi razlog ove turneje bio je pronaći nekolicinu igrača na koje će se sa sigurnošću moći osloniti u nadolazećem ciklusu, stoga ću iznijeti svoje viđenje tko bi to sve mogao biti. Glavni kriterij kojim ću se voditi jest napadački potencijal. Ivica Skelin i, pogotovo, Dražen Anzulović mnogo su trubili o obrambenoj energiji koja im je bila oslonac; tražili su igrače koji će primarno odgovoriti tim zahtjevima.

Napadački potencijal

I što se onda dogodi? Uistinu ograničimo Rumunjsku na 58 koševa, ali istovremeno ona nas ograniči na 56. Na kartu obrambenog intenziteta može igrati baš svatko, ali džaba se gine u obrani ako se trica gađa 2/30 i promašuju polaganja. U ogledu sa suparnicima razine Rumunjske, a upravo takvi nas čekaju u kvalifikacijama, razlika se radi u napadu — Hrvatskoj nasušno trebaju igrači koji imaju ponuditi nešto posebno na toj strani terena.

Pa da vidimo što je pokazao Vegas. Evo prosječnih učinaka Mršićevih izabranika i kratkih osvrta na njihovu pojedinačnu igru.

Krešimir Radovčić: 5 utakmica, 12,4 minute, 3,2 poena, 1,2 skoka, 1 asistencija
Prošlosezonski Zabokov razigravač nije se uspio nametnuti u organizaciji igre. Bio je previše oprezan — promislio bi dvaput prije nego što bi dao pas, a triput prije nego što bi se uputio u reket. Razumljivo, ali alibi-igra nije ono što Hrvatskoj treba u kvalifikacijama, nagledali smo se toga u prošlima.

Roko Rogić: 5 utakmica, 24,6 minuta, 8,4 poena, 3,4 skoka, 5 asistencija
Lanjski Cibonin plej potpuno je suprotna priča od Radovčića. Doduše, u prve dvije utakmice i on je podosta oklijevao, ali potom je potpuno otpustio kočnice i prometnuo se u najboljeg igrača selekcije. Neumorno je prodirao u reket i pod cijenu blokade, dijelio asiste centrima nakon pick igre, pogodio znatan broj šutova iz driblinga, trash-talkao s Amerima… Pokazao je dozu karaktera i drskosti nužnu za poziciju koju igra.

Roko Badžim: 5 utakmica, 20,4 minute, 6,2 poena, 2,4 skoka i 1,6 asistencija
Lanjski Olimpijin igrač dobio je mnogo prostora kao prva opcija na dvojci, ali slabo ga je iskoristio. S 33 posto šuta iz igre bio je treći najneprecizniji u selekciji, a trebao bi i žurno poraditi na fizikalijama. Hrvatskoj trebaju samopouzdaniji šuteri sa širim repertoarom oružja.

Luka Babić: 4 utakmice, 23 minute, 4,3 poena, 3,3 skoka, 3,8 asistencija
Za mene najveće razočaranje turneje. Od iskusnog reprezentativnog beka očekivao sam da u ovom sastavu bude predvodnik vanjske linije, no ponovo je podbacio u inicijativi u napadu. Najbolji je bio u minutama kada je glumio razigravača, premda je i tu gubio lopte u pokušaju razigravanja centara.

Mateo Drežnjak: 5 utakmica, 21,6 minuta, 4,6 poena, 2,4 skoka, 1,2 asistencija
Za najmlađeg člana selekcije (20 godina) vrijedi slično kao i za Badžima. Igrač Širokog pokrivao je pozicije 2 i 3, dobio mnogo prostora, imao neke bljeskove, ali generalno nije pokazao ništa posebno. U prilog mu ne ide ni najlošiji postotak šuta (30 posto). U kvalifikacijama može biti igrač uloge, ali mislim da postoje pouzdanije opcije za tako nešto. No, možda ga je Mršić odredio kao reprezentativnog projekta koji će dobiti sav potreban kredit.

Pavle Marčinković: 5 utakmica, 19,6 minuta, 8 poena, 1,8 skokova i 1 asistencija
MVP Hrvatske lige blago je iznenadio, što je donekle uspio preslikati svoje poenterske predstave na ovoj razini. Prošlosezonski Splitov igrač imao je nekoliko brutalnih kraćih dionica u kojima bi povezao desetak poena na razne načine, šteta što bi se potom ponovo pritajio. Poslije Rogića najbolji od vanjske linije, definitivno zavrijedio mjesto u kvalifikacijama.

Ivan Ramljak: 3 utakmice, 9,7 minuta, 2 poena, 0,7 skokova, 0 asistencija
Lanjsko Cedevitino krilo iznenađujuće je bio igrač koji je dobio uvjerljivo najmanju minutažu, što je podatak koji najviše govori o njegovoj perspektivi u nadolazećem ciklusu.

Željko Šakić: 5 utakmica, 26,4 minute, 9,8 poena, 6 skokova, 2,4 asistencije
Najiskusniji član reprezentacije i novopečeni igrač Lietkabelisa pokazao je da je bila velika pogreška što u drugoj polovici kvalifikacija za SP nije bio pozivan. Još jednom je pokazao da je četvorka koja ima raznovrstan arsenal u rukama. Naravno, bila je tu i posljednja utakmica kad mu nije ušlo gotovo ništa, ali znali smo i otprije da mu se sporadično dogode žuti dani.

Domagoj Vuković: 4 utakmice, 13,5 minuta, 4,8 poena, 2,3 skoka, 0,8 asistencija
Zadrov krilni centar potvrdio je ono što se već znalo — borben i snalažljiv, ali nedovoljno talentiran i istesan za reprezentativnu razinu košarke.

Marjan Čakarun: 5 utakmica, 13,6 minuta, 6,4 poena, 3,4 skoka, 0,8 asistencija
Centar slovenske Primorske ostavio je najbolji dojam od svih petica. U razmjerno maloj minutaži pokazao je mnogo: čvrst i svestran u igri leđima, pogađao šutove izvan reketa, dobro rješavao udvajanja, imao najbolji postotak šuta u momčadi (64 posto). Definitivno sposoban raditi razliku pod obručem.

Antonio Vranković: 16,2 minute, 9 poena, 5,6 skokova, 0,4 asistencije
Svježe diplomirani Dukeov centar upisao je solidne brojke. Radio je neloše blokove i koristio visinsku prednost, ali treba istaknuti da su suparničke momčadi uglavnom igrale bez klasičnog centra. Ono što brine jest njegova motorika — prilično mu dugo treba da izbori poziciju, a nerijetko su mu lopte ispadale iz ruku. Podsjeća na neiskusnu verziju Darka Planinića, što znači da će biti nepotreban ako se Darko stavi na raspolaganje.

Marin Marić: 4 utakmice, 12,8 minuta, 8,3 poena, 3,3 skoka, 1 asistencija
Dobio najmanje prostora od centara, a bio ga je pun parket. Riječ je o igraču belgijskog Aalstara koji je s 15 godina bio visok cca 185 cm i igrao beka, a onda odjednom izrastao 20-ak centimetara. Zbog toga ima odličnu kontrolu lopte, čemu su se čudili američki komentatori. Sjajno se služi golemim tijelom u pick igri; agresivno napada obruč nakon odmotavanja, ali i pokazuje dozu te urođene bekovske istančanosti kada je potrebno. Dojam je da može igrati u jačoj ligi od belgijske, ali bit će iskoristiv u kvalifikacijama.

To je to što se tiče rezimea kadra, ostaje onaj marketinški.

Ovih smo se dana naslušali raznolikih mišljenja oko sudjelovanja Hrvatske u Ljetnoj ligi, a prevladavale su dvije krajnosti. Jedni su smatrali da se ovako samo dodatno narušava ionako srozani ugled reprezentacije, dok su drugi na ovo gledali kao na veliku privilegiju. Istina je negdje u sredini — teško da je ijedan veliki savez zavidi HKS-u na ovom projektu, ali kada se već moralo krenuti od dna, onda je Las Vegas najbolje dostupno polazište za novi početak. Veliki je plus što se Hrvatska zbog toga danima provlačila kroz svjetske medije; uskoro izlazi i velika reportaža u New York Timesu čiji je reporter proveo 24 sata s našom selekcijom. Time se postiže posredni pritisak na FIBA-u, koja bi nam zato mogla iz rukava izvući pozivnicu za olimpijske kvalifikacije čak i ako stvari krenu po zlu na Mundobasketu (ovisimo o rezultatima europskih predstavnika).

Međutim, najvažnije je da reprezentativci slučajno ne polete u oblake povučeni čarima Las Vegasa i upoznavanjem s proslavljenim košarkašima. Ne smiju zaboraviti tamo nisu došli zato što su bogomdani talenti, već da se izbore za mjesto u hrvatskom timu iskupljenja.

Ne propusti top članke