Igralo se četvrto kolo Roland Garrosa 1989., a trostruki osvajač i prvi nositelj Ivan Lendl te 17-godišnji balavac Michael Chang, inače i 15. nositelj, bili su zaglavili u petom setu.
Još krajem četvrtog seta sićušnog Amerikanca porijeklom s Tajvana počeli su hvatati grčevi i počeo je igrati u najmanju ruku čudno; stao je slati spore i visoke loptice, baš onako bapske i amaterske balone, te se pritom jedva kretao, a kasnije će priznati da je bio blizu tome da preda meč. Tada mu se, kako sam kaže, “ukazao Bog”, koji mu je valjda šapnuo da meč treba u potpunosti prešaltati na ono mentalno polje.
Igrati protiv ‘mrtvaca’ koji igra instinktivno i pomalo očajnički, gotovo kao i da tankira, katkad uistinu nije lako, a Chang se usto okrenuo i pomalo prljavim trikovima — u jednom je trenutku između poena jednostavno zatražio vode od ball boya, otpio nekoliko gutljaja te zaradio opomenu. Osim spomenutih balona, Chang je odlučio posezati za winnerima kad bi se ukazala i najmanja prilika i peti je set sasvim iznenada bio ‘zaključan’ — vodio je 4-3, kad je servirao na 15-30.
“Pomislio sam u tom trenutku — idem jednostavno udariti underarm servis, ionako apsolutno ništa ne dobivam s prvim servisom”, opisat će taj povijesni trenutak. Udario je takvu servu otprilike po sredini, gotovo na servis liniju, Lendl ga je napao forhendom te izašao na mrežu, na što mu je ovaj poslao forhend koji je Lendl uspio samo dotaknuti; publika je eruptirala, a Chang, sad već dobrano nadrogiran adrenalinom, počeo je vjerovati da je nemoguće možda ipak moguće.
U eri u kojoj se stavlja naglasak na svaki detalj, underarm servis neopravdano strši kao takoreći izopćen udarac, kao udarac koji se protivi ‘društvenim’ normama
Do kraja meča veliki Lendl, taj inače ledeni stroj, sinonim za konzistentnost i preteča modernog tenisača, nije više uzeo gem; na 3-5 i 15-40, fulao je prvi servis, a Chang je ponovno odigrao pomalo prljavo — odjednom je zakoračio skroz u teren, gotovo na servis liniju, čekajući drugi servis koji nije dočekao. Lendl, sad već krajnje iziritiran i pomalo izbezumljen, pukao je te napravio duplu pogrešku.
Mnogi bi po ovakvom meču možda odbili pružiti ruku Changu, ili bi to makar učinili s gnušanjem, ali bila su to drugačija vremena, kad su se ovakve igrice tolerirale; uostalom, sam je Lendl bio poznat po svojem Turtle Timeu, tj. po onim razdobljima kad bi počeo odugovlačiti između poena, ponajprije onda kad bi osjetio da mu meč klizi iz ruku.
Nepisano pravilo
Lako je moguće da bi danas ovakva, pomalo prljava pobjeda bila loše prihvaćena u javnosti. Teško da bi se publika samo tako svrstala na Changovu stranu, a mediji bi možebitno sasuli svu silinu moralnog, da prostite, proljeva.
Jest, Chang je na trenutke nekome možda djelovao kao šupak, ali treba sagledati širu sliku — bio je to čisti instinkt za preživljavanjem i Chang je, pojednostavljeno rečeno, htio razjebati Lendla na bilo koji dozvoljeni način. Uostalom, Lendl mu je tako dostojanstveno i gospodski pružio ruku ujedno i zato jer je vrlo brzo probavio i shvatio da je sam kriv za poraz. Pobogu, taj sićušni dječak jedva je stajao, a on je to slabo iskorištavao.
Taj inače epski meč, nakon kojeg je Chang osvojio svoj jedini GS naslov, mogao bi biti pouka za ovaj, zlobnici bi ga nazvali, LostGen — 17-godišnji golobradi balavac pokazao je stav i drskost, stavio je muda na panj, riskirao je i predao se taktičkoj lucidnosti, te na koncu preokrenuo 0-2 u setovima protiv dotad sedmerostrukog osvajača Grand Slama.
Problem je, međutim, upravo u tome što je ta svojevrsna politička korektnost danas otišla u krajnost, pa se raspravlja čak i o tome je li underarm servis etički opravdan udarac, jer tobože ponižava suparnika.
Naime, uzima se da ga je baš Chang popularizirao, iako je to preteška riječ. On će sam reći da ga više nije koristio do kraja karijere, a u žižu javnosti, a onda i kritike, dospio je nedavno kad su ga počeli koristiti kontroverzni Nick Kyrgios i Aleksandr Bublik, često i poradi atraktivnosti. Zapravo, danas je to udarac koji se igrači boje odigrati.
“Smiješno je kako postoji nepisano pravilo koje kaže da underhand servis nije u duhu fair-playa”, izjavio je jednom Kevin Anderson. “Igrao sam s nekoliko igrača koji na reternu stoje daleko iza osnovne linije i puno sam puta pomislio da bih ga mogao usavršti i upotrijebiti. Ali očito je to jedna od onih stvari koje teniski svijet ne prihvaća”, zaključio je. Radi se o tome što underarm servis, koliko se god nekom činio neteniskim, neozbiljnim ili komičnim, ima potencijala postati pravo oružje, još jedan taktički alat i faktor iznenađenja, a to je nešto vrlo poželjno u ovoj eri; eri u kojoj su na cijeni counterpuncheri i dobri reterneri, onda i igra s osnovne linije, a za koju je lijek nerijetko upravo što veća varijacija ili, ako hoćete, kreacija u igri.
“Zašto ga ne probati?”
Treba odmah raščistiti — undearm servis je legalan udarac, najčešće u formi drop shota iz servisa; koja je onda razlika između takvog drop shota i dropa iz forhenda ili bekenda? I postoje li možda i veći ‘grijesi’ – poput sumnjivih medical time-outova ili dugotrajnog toilet-breaka? Radi se naprosto o vještini, onoj izvođenja udarca, koja je svima dostupna i sasvim ‘transparentna’, a publika katkad zna negodovati vjerojatno i zato jer stječe najčešće krivi dojam da igrač tankira.
Iako statistika u suštini ne otkriva sve benefite ovog udarca, ipak je treba iskoristiti; podaci se odnose na aktivne igrače, do rujna 2019.
Naime, postotak osvojenih poena na servisu, kad se upotrebljava isključivo underarm, iznosi 81 posto; onaj koji se odnosi na uobičajeni, overhead servis, iznosi 63 posto, a u onih najboljih od 67 do 73 posto. Ono što upada u oči jest da postotak asova s underarm servom iznosi 34 posto, dok s običnom osam posto. Za pretpostaviti je, međutim, da potencijal underarm serve nije ni blizu iskorišten; igrači ga upotrebljavaju stvarno rijetko i, kao i svaki udarac, on bi se mogao izvježbati i izglancati. Jest da ga u meču nije samo tako lako iskoristiti, ali za profesionalca koji trenira šest sati dnevno to je prilično lagan udarac.
Posebice bi mogao koristiti serverima – generalno bi donio manje predvidljiv servis, mogao bi natjerati reternere da stoje bliže osnovnoj liniji, te bi na koncu mogao uroditi ukupno većim postotkom osvojenih poena, općenito na servisu.
https://www.youtube.com/watch?v=GIWz3x3EexY
“Underarm je definitivno taktika, pogotovo protiv onih koji stoje daleko iza osnovne”, kaže Roger Federer. “Zašto ga ne probati? Problem je u tome što ga zapravo nikada ne prakticiraš na treningu. A i kad izađeš na veliku scenu, pred pune tribine, nezgodno ga je izvesti”. Inače, Federer je neko vrijeme koristio onaj tzv. SABR, tj. sneaky attack by Roger; šuljao se na suparničkoj drugoj servi do servis linije te odigravao poluvolej na reternu, što je, onako, možda ćete se složiti, razmišljanje outside the box.
Ako igrate protiv Rafaela Nadala, koji na reternu stoji takoreći 50 metara iza osnovne, čisto da bi tu nešto sporiju servu vraćao s više top-spina u teren te potom pokušavao stjecati kontrolu u izmjeni, onda je sasvim pragmatično povremeno odigrati underarm, pogotovo na zemlji gdje servis gubi za nijansu na brzini i gdje se taj svojevrsni drop bolje ‘prima’. Ne radi se čak ni o tome hoćete li osvojiti tih nekoliko poena — jer nije poanta udariti ih 20 ili 50 po meču — već je stvar te šire slike, one koja se tiče strategije. Bitnije je da nametnete svoj ritam igre, da razbijate i kidate suparnički; u konkretnom slučaju, da izvučete Rafu iz konformne zone i da ga eventualno natjerate da stoji bliže osnovnoj liniji na reternu, što mu je stvarno mrsko.
Djelić taktičke lucidnosti
U strateškom smislu to je, dakle, samo detalj; uzmite za primjer plan koji je osmislio tim Dustina Browna kad je dotični pobijedio Rafu na Wimbledonu 2015., iako je od tada Rafa bitno drugačiji igrač na betonu i travi: konstantna upotreba servis-voleja kojem ionako teži, povremeno dvije prve serve, povremeno return drop-shot, chip and charge, te općenito varijacija u brzini udaraca i količini top-spina. Takvo nešto je sasvim pragmatično protiv Rafe, ali vjerojatno ne bi uspjelo devet od 10 puta; pa ipak, to na koncu nije ni bitno — poanta je upravo u tome što treba pokušati. Treba pokušati nešto ekstremno, nešto što većina igrača protiv Trojke nerijetko nije pokušala iscrpiti.
Naravno, underarm ima i psihološku komponentu, on je mentalni izazov; unosi nervozu i nelagodu u suparnika, a na koncu ga može i isprovocirati, barem one budalaše koji smatraju da je nekorektan. Ono kad će se iskoristiti i u kojoj mjeri — hoće li, primjerice, biti faktor iznenađenja u stresnim situacijama, kao što je to danas nerijetko servis-volej — već spada u domenu igračeve inteligencije i instinkta, osjećaja za tajming. Također, na ad strani underarm se može baš fino ‘odrezati’ tako da igrača tjera na bekend stranu, potpuno izvan terena, nevezano za to stoji li, kao Rafa, bogu iza nogu.
U eri u kojoj se stavlja naglasak na svaki detalj, underarm servis neopravdano strši kao takoreći izopćen udarac, kao udarac koji se protivi ‘društvenim’ normama.
On se u jednu ruku smatra neozbiljnim, igrači ga se srame odigrati, a može izazvati i podsmijeh publike, pogotovo ako se promaši. Takvo je rezoniranje, međutim, sasvim pogrešno, baš zato jer je naglasak na detaljima, ali i baš zato jer ova era od igrača traži nešto više, nešto luđačko i nepredvidivo. Underarm može donijeti upravo taj djelić taktičke lucidnosti i improvizacije, ali i drskosti i bezobrazluka koji su i Changu donijeli onaj nevjerojatni preokret.
Svejedno, zbog tog svojevrsnog društvenog pritiska igrači ga se boje upotrebljavati, ali dio problema leži upravo i u njima. Zašto nisu naprosto drugačiji? Zašto ne razmišljaju izvan kutije? Zašto, na koncu, nemaju muda? Uostalom, nisu li ljepota i prednost ovog udarca upravo u tome što je on čisti produkt ljudske imaginacije; istovremeno instinktivna, inteligentna i lukava odluka? Produkt nečega što je u svakom sportu zapravo najteže anticipirati?
