Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Onaj ‘srednji’ sprint

Zašto je toliko teško objediniti uspjeh na 200 m s onim na 100 ili 400?

Zadnja izmjena: 13. travnja 2020.

Sprint je kroz povijest gotovo uvijek bio među najpopularnijim atletskim disciplinama. Ali koji točno sprint? Na natjecanjima obično 400-metraši pobiru najveći respekt, trkači na stotci najveću slavu, a što je s 200 metara? Šira javnost na tu disciplinu često gleda kao na duplu stotku, po logici — tko god da je dobar na stotci, bit će i na 200 metara, samo se treba znojiti deset sekundi duže. Naravno da to baš i nije tako.

Za takav površan i kriv pogled na stvar zaslužan je i Usain Bolt, koji je svojom višegodišnjom dominacijom u obje discipline pridonio izgradnji mita koji sam, priznajem, i ja donedavno uzimao zdravo za gotovo. Sve dok na samoj stazi nisam uvidio koliko je ta perspektiva iskrivljena.

Kao što sam već pisao, jesenas sam započeo trenirati atletiku i posvetio se sprintu na 400 metara. A kad me nešto baš zaintrigira, onda je to isključivo to. Malo kraće od 400, malo duže od 400, 400 s preponama… Ništa me od toga ne zanima, sav fokus i energiju usmjerio sam na usavršavanje jednog stadionskog kruga. Ta opsesija dala je rezultate i u svega četiri mjeseca spustio sam se s početnih 62 na aktualne 54 sekunde.

Mojem društvu te brojke nisu previše značile. Kad bih se pohvalio rušenjem osobnog rekorda, često bi reakcija bila: “Super, a za koliko trčiš stotku?”. I tako mi je prije mjesec i pol više dojadilo objašnjavati da stotku uopće ne trčim, stoga sam zamolio trenericu da odradimo testiranje na 100 i 200 metara, sve u istom danu, da to konačno skinem s vrata i zadovoljim znatiželju svojih prijatelja. Očekivao sam da ću 100 trčati oko 12 sekundi, a 200 oko 24. I doista, štoperica se nakon stotke zaustavila na 12.06, čime sam bio vrlo zadovoljan. Nakon odmora uputio sam se na start za 200 metara, misleći da ću se tu još bolje snaći jer mi je nešto poznatiji teren — start za 200 je na ulasku u zavoj, isto kao i na 400, što kod stotke nije slučaj. Osim toga, po mišljenju struke, uvodnih 200 metara tehnički je uvjerljivo najbolji dio moje 400-tke.

Pune 24 godine nitko nije uspio objediniti olimpijska zlata na 100 i 200, a onda je Bolt u Pekingu ponovio uspjeh Carla Lewisa i potom ga utrostručio

Vrlo brzo uvjerio sam se da uopće nisam na poznatom terenu. Dapače, osjećao sam se potpuno zagubljeno, kao da si krčim put kroz džunglu. Nisam osjetio moć da odradim to all-out, kako se kaže, i štoperica je pokazala 24.98, što me dobrano razočaralo. Nije mi bilo jasno kako je moguće da, ako sam već duži period u punom trenažnom procesu, ne mogu istrčati 200 metara u vremenu stotke puta dva.

Doista, ako proučite rezultate većine elitnih sprintera, formula za osobni rekord na 200m je osobni rekord na stotci puta dva plus/minus nešto sitno. K tome, kod onih kojima su primarne discipline 400 i 200 ide i nešto deblji minus (npr. Michael Johnson 10.09 na 100 i 19.32 na 200). Ta se formula može primijeniti na profesionalce —ali teško da će vrijediti za sve ostale.

Hladna glave i držanje plana

Postoje tri ključna pojma vezana za sprintove: brzina, brzinska izdržljivost i duga brzinska izdržljivost. Brzina se odnosi na maksimalnu anaerobno postignutu brzinu kretanja, brzinska izdržljivost na njeno održavanje kroz vrijeme, a duga brzinska izdržljivost podrazumijeva razinu tolerancije na mliječnu kiselinu. Za trke na 60 metara potrebna je isključivo brzina, za 100 brzina i u manjem dijelu brzinska izdržljivost, na 200 su one uravnotežene, dok su za 400 bitne sve tri komponente s naglaskom na dugu brzinsku izdržljivost.

A sada kao ogledni primjer za razjašnjavanje ove problematike pogledajmo lanjsku utrku iz Ostrave u kojoj su se na 200 metara sučelili Amerikanac Christian Coleman i Kanađanin Andre De Grasse. Sličnih su godina (Coleman 1996. godište, De Grasse 1994.) i slične visine (Coleman 175 cm, De Grasse 176), obojica već sada imaju fino popunjenu riznicu medalja (Coleman svjetsko zlato i srebro na 100 m te svjetsko dvoransko na 60, De Grasse olimpijsko srebro na 200 i bronca na 100 te svjetsko srebro na 200 i dvije bronce na 100). Imaju mnogo sličnosti, a opet su vrlo različiti sprinteri.

Kao što vidite, Coleman je uništio Kanađanina na startu te do polovice trke stekao nekoliko metara prednosti, a onda se sve to postupno istopilo i pobjeda je otišla De Grasseu. Treba istaknuti da je Coleman trenutno najbrži čovjek na svijetu, u to nema dvojbe, ali De Grasse je kompletniji, tehnički potkovaniji sprinter što na 200m više dolazi do izražaja, zbog čega mu ni svojevrsno spavanje na startu nije uskratilo pobjedu.

Što je ovdje uradio Coleman? Sličnu stvar kao i ja na testiranju — dostigao je maksimalnu brzinu što ranije moguće, već negdje oko 50. metra i pokušao je održati sve do cilja. Drugim riječima, ponašao se kao da trči 60 ili stotku. A onda je zaglavio u džungli kroz posljednjih 80 metara. Ako vam se čini da je De Grasse sačuvao energiju i ubrzao u završnici, pogledajte bolje — Kanađanin je trčao ravnomjerno, dok je Amerikanac osjetno usporavao jer je naprosto pregorio. S druge strane, De Grasse je nakon slabog starta ubrzavao do sredine zavoja pa se prebacio na relax mode do ulaska u ravninu. Zatim je od 110. do 140. metra ponovo akcelerirao i potom do finiša održavao novi maksimum fokusiranjem na tehniku uz finalno ‘gaženje papučice’ kroz zadnjih par metara. Školski odrađena dvjestotka…

Dakle, Kanađanin se svjesno odrekao dostizanja svoje najveće moguće brzine čak i kada je opasno gledao u leđa Colemanu 60 metara prije cilja, za što stvarno treba imati hladnu glavu. Držao se plana da radije u dva navrata dosegne nešto nižu brzinu, ali je duže održava, što mu se na kraju isplatilo poradi gotovo savršene tehnike trčanja.

Usporedite rad ruku njega i rivala u završnici: De Grasseove idu skroz uz tijelo i time ga maksimalno nose naprijed, dok Coleman previše maše u stranu čime rasipa dragocjenu energiju. Zbog dinamita u nogama taj tehnički nedostatak ne uzima mu značajno na brzini, ali je koban za njegovu brzinsku izdržljivost, zbog čega dosad nije ostvario značajnije uspjehe na 200 metara.

Nakon Bolta, opet podjela

Naravno, postoje i razlike u samom trenažnom procesu.

Pojednostavljeno, brzina se trenira na kraćim dužinama i s kraćim pauzama, brzinska izdržljivost na većim dužinama i dužim stankama, a duga brzinska izdržljivost, logično, na još većim dužinama i pauzama. Upozorenje: nemojte pobrkati pojmove brzinske izdržljivosti i ‘obične’ izdržljivosti, odnosno kondicije. Kondicija podrazumijeva aerobnu izdržljivost i ona se najbrže stječe/održava/vraća, potom slijedi brzina, pa brzinska te duga brzinska izdržljivost. Zbog toga, primjerice, Bolt u smiraju karijere na SP-u 2017. nije branio zlato na 200m, premda je kroz karijeru bio dominantniji na njoj nego na stotci. Jednostavno je procijenio da je previše izgubio na brzinskoj izdržljivosti.

Tu je i primjer Waydea van Niekerka, koji se nedavno vratio natjecanjima nakon višegodišnje stanke zbog ozljede koljena. Premda su mu najjače discipline bile 400 i 200 m, u povratničkim nastupima ostvario je izvrsno vrijeme na stotci, slabije na 200, dok bi se s istrčanih 47.42 na 400 teško ugurao i na postolje prvenstva Hrvatske.

“Vratio sam staru brzinu”, ustanovio je svjetski rekorder na 400 metara, “ali trebam još mnogo raditi na brzinskoj izdržljivosti”.

Premda mnogi sprinteri na natjecanjima kombiniraju 100 i 200 ili 400 i 200, dvjestotka nije varijacija nijedne od tih disciplina, ona je svijet za sebe. Pune 24 godine nitko nije uspio objediniti olimpijska zlata na 100 i 200, a onda je Bolt u Pekingu ponovio uspjeh Carla Lewisa i potom ga utrostručio. Sad kad se jamajkanska munja umirovila, carstvo se ponovo dijeli — kako sada stvari stoje, stotka ide Colemanu, a dvjestotka Noahu Lylesu.

Ne propusti top članke