Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ovo nije igra – ovo je blamaža

Dinamo se u finalu Kupa opet pokazao kao nedorastao suparnik Rijeci

Zadnja izmjena: 1. lipnja 2017. Igor Kralj/PIXSELL

Pomalo zaboravljeni mitski Varteksov stadion donio nam je završni čin klupske nogometne sezone u Hrvatskoj. Rijeka je osvojila Kup, prvi put upisala dvostruku krunu, dok je Dinamo tek peti put otkad je HNL-a ostao bez trofeja u sezoni. Zadnji put kad se tako nešto dogodilo, poslužilo je Dinamu kao prilika za svojevrsnu katarzu. Samouvjereni Zdravko Mamić je izjavio da smo ovo vidjeli sada i nikad više, što je valjda znak za novu katarzu na Maksimiru.

Problem je u tome što Dinamo ima mnogo veće probleme od pukog neosvajanja trofeja. Dinamo se ponovo pokazao kao potpuno nedorastao suparnik Rijeci i to je ono što s pravom može brinuti Upravu. I Savjetnike. Dinamo ima ozbiljne probleme, a oni se teško mogu riješiti preko noći.

Zadnja prvenstvena utakmica je prilično zavarala Modre. Revijalna utakmica, u kojoj je El Arabi Hillel Soudani dokazao da je talentom i potencijalom najbolji igrač lige, dala je Dinamu iluziju superiornosti. „Dokazali smo da smo u Maksimiru bili pijani, dokazali smo tko je najbolji kolektiv u Hrvatskoj, dokazali smo tko smo i što smo“ vikao je u kameru  nakon utakmice Marko Vešović. Sad, koliko bi izjava bila simpatična da ju je ispalio nekakav Sammir, manje je bitna stvar; bitno je kako su oba trenera izvukla neke zaključke iz te utakmice.

A zar je potrebno izvlačiti ikakve zaključke iz utakmice koju igraju pijani ljudi? Neovisno o tome mislio Vešović doslovno ili figurativno.

Ivajlo Petev je imao nekoliko izostanaka, tako da je morao pomalo krpati momčad. Međutim, kad mu zakrpe imaju godišnju plaću od 800.000 eura, kao što to ima Paulo Machado, teško da ga možemo žaliti. Petev je šansu ponovo tražio kroz Soudanija, ali i kroz spuštanje Danija Olma u sredinu iza leđa vezne linije Rijeke. Kroz 4-3-3 i podizanje lijevog beka pokušao je ostvariti brojčanu superiornost u sredini terena, ali Rijeka je ponovo bila brža, jača i koncentriranija u svakom trenutku utakmice. Ono kako je ostvarivao prednost u Maksimiru sada jednostavno nije moglo proći.

Misterij zadnje linije

Kod Matjaža Keka se ponovo upalila crta ziheraštva. Pošto je Soudani na sve strane bacao Leonarda Zutu, Slovenac je odlučio napraviti malu rošadu: na poziciju lijevog beka stavio je Vešovića, a na poziciju desnog krila Romana Bezjaka. Pokazalo se da time nije dobio mnogo.

Istina, Soudani prilično agresivnom Vešoviću nije stvorio kaos, ali zbog brojnih prekršaja i zakašnjelih reakcija Vešović je već u 28. minuti dobio žuti karton, a mogao ga je dobiti i ranije. Jednostavno rečeno, ako je Kek dobio išta s Vešovićem na poziciji lijevog beka, barem duplo je izgubio s Bezjakom na poziciji desnog krila. Tom taktičkom odlukom Kek je poništio fantastični duet uz desnu aut liniju. U praksi, zbog upitnog plusa u obrani, odustao je od konekcije između Vešovića i Stefana Ristovskog, koja je bila osnovni mehanizam Rijekinih napada kroz sezonu i kojom je mogao izvršiti veliki pritisak na Josipa Pivarića, s obzirom na to da niti je Pivariću obrambeno pozicioniranje bolja strana, niti Olmo daje obrambeni doprinos. Način na koji je Bezjak ponovo odigrao loše uopće ne čudi, jer od povratka iz Njemačke od njega Rijeka ne dobiva gotovo ništa.

Ipak, to je Kekov način. Možda previše ziheraški, najvažnije mu je pokrpati obranu, neovisno što se time gubi u napadu. Ali valjda je bio svjestan da će ovakav Dinamo ponuditi dovoljno šansi za pobjedu. I bio je potpuno u pravu.

Način na koji pada prvi gol Rijeke govori sve o tome kako se Dinamo brani. Za početak, lopta prolazi između dvojice stopera, a Franko Andrijašević napada koridor između beka i stopera. Ono što se uči braniti u nogometnom vrtiću, dvije osnovne stvari koje morate oduzeti protivniku, Dinamo ostavlja kao na pladnju.

I onda ovo:

Zadnja linija Dinama niti uopće izgleda kao linija, niti ima ikakvu organizaciju. Kako oni na ovaj način pokušavaju pokriti prostor i koji je točno plan preuzimanja protivnika, ostaje misterij. Jednaki misterij je i činjenica da su tri veznjaka ispratila akciju i došla u kazneni prostor, a da svejedno Mario Gavranović ostaje sam kao duh praktički na poziciji penala.

Muko moja, prijeđi na drugoga

Ponovo se događa ono što je očito nakon svake sezone Lige prvaka. Dinamo je protiv dobrih ekipa toliko očajan da to nema nikakvog objašnjenja. Niti je Dinamo ovoliko loš taktički, niti su njegovi igrači inferiorni. Dapače, riječ je o igračima koji su fizički na razini modernog nogometa, a koji su tehnički jako dobri. I onda, kad ti igrači dođu na ozbiljnog suparnika, oni se raspadnu, počnu raditi takve greške i imati padove koncentracije da to ne priliči profesionalnoj ekipi.

I nije riječ samo o treneru Petevu – jer kad bi on bio problem, Dinamo ne bi imao nikakvih problema. Riječ je očito o sindromu koji se uvukao duboko u pore klupske kulture i uništava igrače u svlačionici, s obzirom na to da se iste stvari ponavljaju duži period vremena.

Problem za Dinamo, mnogo veći od toga što je izgubio oba trofeja, jest u tome što je takva igra identitet momčadi, nešto što se provlači već godinama

Dinamo u ovoj situaciji uopće nije loše pozicioniran taktički.

Dapače, zbog dijagonalnih konekcija između igrača u četiri različite linije, školski se otvara opcija da se kroz maksimalno četiri dodavanja prenese lopta u završnicu. Idealna je prilika za, što bi rekao Špaco Poklepović, timski dribling. Jednostavno, ekipa koja se zna ovako pozicionirati mora serijom jednostavnih i brzih dodavanja iskoristiti to što je Olmo odvukao Ristovskog prema sredini i što Pivarić radi višak visoko te doći Rijeci u kazneni prostor. Ipak, akcija se odvija tako da Marko Lešković dodaje Gordonu Schildenfeldu, a on nabija dugu loptu koja putuje predugo i Rijeka lagano otklanja opasnost.

Ovdje nije riječ o manjku opcija ili manjku znanja. Petev je očito uigrao nekakav model i igrači imaju dovoljno opcija za razvijanje napada. Međutim, nedostaje rutine, nedostaje sigurnosti i hrabrosti. Govor tijela igrača u sredini je jasan, gledaju samo kako da ne dobiju loptu po principu „muko moja, prijeđi na drugoga“. Ne postoji igra bez lopte i po njenom se primanju nastoji što prije gurati do Soudanija i onda gledati što će on napraviti.

Soudani je sjajan igrač, ali to nije igra – to je blamaža.

Luzerski mentalitet

Problem za Dinamo, mnogo veći od toga što je izgubio oba trofeja, jest u tome što je takva igra identitet momčadi, nešto što se provlači već godinama. Imali su dinamovci dosad prilično komfornu situaciju i zbog superiorne kvalitete igrača su bili raskrinkani tek u Europi. Sad su i doma naletjeli na momčad kakva je Rijeka, koja uz osnovnu kvalitetu kadra ima i temeljne okvire momčadske igre.

Za razliku od Rijeke, Dinamo igra bez ikakvih momčadskih koncepata i mehanizama koji će omogućiti stvaranje viška. Krivica nije samo na trenerima, jer ni igrači se ne nude i ne pokušavaju spojiti pokidane redove. Nedostaje im sigurnosti, nedostaje im volje i karaktera, a nedostaje im i rutina koja je jasna kada igraju protiv slabijih suparnika. Malo je paradoksalno s obzirom na broj trofeja u zadnjih desetak godina, ali u Dinamo se uvukao luzerski mentalitet koji se manifestira tako da jačeg ili barem ravnopravnog suparnika može pobijediti samo slučajno. Rijeku, koja zna njegove slabosti i čak je spremna žrtvovati osovinu Vešović-Ristovski, očito niti slučajno.

Barem ne ako su joj igrači koliko-toliko trijezni.

Ne propusti top članke