Priča oko Paris Saint-Germaina je u svojoj suštini dosadna. Monaco je prošle sezone demantirao tezu kako je francusko prvenstvo služi kao igralište za PSG na kojem Parižani ne mogu biti testirani, ali svima je valjda jasno kako je spektakularni Monacov uspjeh iznimka koja će potvrditi pravilo o PSG-ovoj nedodirljivosti. Nemaju konkurenciju koja ih može pratiti financijski, nemaju povijesnog rivala, nemaju navijački dekor, ne idu protiv struje niti imaju avangardnog trenera koji će iskoristiti luksuz i izmišljati nove koncepte igre. A kad ionako dugoročno dominantna ekipa u svoje redove doda Neymara i za svaki slučaj uzme i Kyliana Mbappéa, stvari postanu toliko dosadne da jedina tema može biti prepirka između Neymara i Edinsona Cavanija oko toga tko će pucati penale.
Stoga su utakmice poput ove s Bayernom prava mjera za ocijeniti koliko su ozbiljni procesi koji se događaju u Parizu. Tek kad u Ligi prvaka dođe suparnik elitne kvalitete, stvari oko PSG-a postanu zanimljive i tad možemo usporediti Parižane s najboljim. A po onome što su nam pokazali protiv Bayerna, iako tek na početku izgradnje igre, zaista su dobri.
Prvi su test uspješno položili.
Točnije, dobri su u samo određenim dijelovima igre. Postavljeni napadi PSG-a često nemaju ideje, spori su i bez jasnog cilja u kojoj zoni ostvariti višak, a da se sve opet ne svede samo na izoliranje igrača superiorne kvalitete. Za razinu igre na koju pretendiraju to je vrlo siromašno sistemski i što se tiče suradnje među linijama.
Stvaranje kaosa u obrani
Zato su kontranapadi na iznimnoj razini, praktički nezaustavljivi.
Po oduzetoj lopti, prvo dodavanje uvijek ide prema igraču koji se izvlači na krilo. Bio tamo Neymar ili Mbappé, poanta je ista – suparnik se mora nositi s igračem koji može driblati u punom sprintu i stvarati kaos, dok drugi napada prostor i pokušava ući u završnicu, a obojica obje svoje uloge igraju na iznimnoj razini. Podršku im pruža Cavani, koji je zanat igranja bez lopte i odvlačenja fokusa obrane izučio igrajući zajedno s Zlatanom Ibrahimovićem, a usto je i odličan strijelac. PSG naprosto ima previše talenta da bi ga se moglo zaustaviti kada krene napadati 60 ili 70 metara otvorenog terena.
Kad još napadu širinu pruži Dani Alves priključivanjem iz drugog plana, obrana ne može pokriti toliku širinu jer je propala ideja skupljanja sve trojice u istu zonu. Alves dolazi bez da ga itko prati, nema ga tko preuzeti i ostaje mu birati hoće li završiti akciju udarcem u prvi kut ili će poslužiti kolege iz napada koji samo trebaju zatvoriti drugu stativu.
S druge strane, Carlo Ancelotti ima probleme.
Bayern je imao posjed lopte od preko 60 posto, pobrali su Bavarci čak 18 kornera, ali pozicijska igra je bila ispod svake razine, posebno ako znamo na što nas je Bayern navikao proteklih nekoliko godina u eri Pepa Guardiole.
Ako već stoperi vode igru, krajnje je upitna logika zašto na klupi ostaviti najboljeg u tom konkretnom segmentu igre – a to je naravno Mats Hummels. Vezni red, u kombinaciji s Davidom Alabom, ima dobru strukturu, poredani su u dijagonalu iz koje mogu pokriti eventualnu izgubljenu loptu, ali i to je optimalna forma za daljnji prijenos lopte. Međutim, potrebno je nekakvo kretanje i suradnja među linijama, a to kod Bayerna već neko vrijeme izostaje. Ovdje Mbappé disciplinirano prati Alabu, Alves iskače prema Arturu Vidalu, a onda Marco Verratti može raditi daljnji pritisak prema lopti.
Međutim, pravo je pitanje kako će tu Thiago Alcântara doći u poziciju da diktira tempo igre i stavi vezni red PSG-a pod pritisak i zašto nema kretanja Jamesa Rodrígueza, pa čak ni Thomasa Müllera u međuprostoru prema lopti, sve u cilju kako bi oslobodili Thiaga pritiska vezne linije i omogućili mu primanje lopte.
U Münchenu smrdi na katastrofu
Lako je vidjeti kako su Thiago i James već kod prvog gola ostali obrambeno nedorečeni – Thiago time što nije niti ušao u duel s Neymarom koji je sijao kaos, a James time što nije ispratio Alvesa. Međutim, njihova neaktivnost je puno veći problem od toga.
Za početak, Bayernov posjed je predvidljiviji, lakše je zatvoriti zamku, oduzeti loptu i krenuti u protunapad, što je upravo ono na čemu je PSG izgradio rezultat. Iako izgledaju kao odličan dodatak jedan drugome, Thiago i James zasad ne funkcioniraju skupa na pravoj razini. Ako se James ne kreće po pravim obrascima, Thiago ne može dominirati loptom u drugoj fazi posjeda – a bez njega kao kreatora igre i nekoga tko drži ritam, James ne može driblingom stvarati sebi situaciju u zadnjoj trećini. Zbog toga Bayern ostaje bez ikakve ideje – ima kvantitetu posjeda, ali nema kvalitetu, jer je zagušen i nema suradnje između linija. Umjesto igre kroz dominantnu centralnu os, ostaje samo nabacivati nebrojene centaršutove u kazneni prostor u nadi da će neki metak zalutati ili da će presuditi individualna klasa.
Ne treba zanemariti da je Bayern u sličnoj dosadnoj situaciji kao PSG. U Njemačkoj je nogomet generalno puno važnija stvar nego u Francuskoj. Bayern ima navijačku kulturu i koliko-toliko povijesnu konkurenciju, a Borussia Dortmund se dokazala kao ‘Monaco s kontinuitetom’. Ali i dalje su jedini pravi ispiti za Bayern u Ligi prvaka i momčad zaista na njima ne bi smjela padati na ovaj način – bez ispaljenog metka. Jer to smrdi na katastrofu.
S druge strane, pobjede su afrodizijak. Cavani je odmah nakon pobjede poslao pomirljive tonove u kojima kaže da, iako su svi različiti i na neke stvari gledaju drugačije, u svlačionici su svi velika obitelj koja sve zajedno radi i ide prema cilju. Što je više ovakvih pobjeda, bit će manje nesporazuma i više povjerenja među novim suigračima.
Svaka ovakva pobjeda nam govori gdje je zapravo PSG. Da će imati ubojitu kontru, to smo mogli i pretpostaviti, ali i pred njim je još posla iako je prvi test uspješno položio.
