Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Piksi u Muzeju propalih veza

Koliko dugo može trajati suradnja Cibone i Slobodana Subotića?

Zadnja izmjena: 21. lipnja 2017. Dalibor Urukalovic/PIXSELL

“Naši su treneri nesposobni i lijeni. Nisam još našao takvoga koji bi cijele dane provodio u dvorani. Zato ću ih mijenjati kao čarape dok ne nađem pravoga.”

Možda ćete se začuditi, ali autor ove po struku poražavajuće izjave nije Zdravko Mamić. Ona se zapravo odnosi na košarkaške trenere, a više ju je puta tijekom sedmogodišnjeg mandata na čelu KK Splita kristalno jasno artikulirao Dino Rađa. Jednog je čovjeka, međutim, Rađa redovito izuzimao. On je novopečeni Cibonin trener, Slobodan Subotić ‘Piksi’.

Rađin trenerski libling i kum, da počnemo s početkom, nekoć je bio izvanredan igrač. Sjećam ga se iz vremena kad je hrvatska, odnosno jugoslavenska košarka dominirala natjecanjem koje se danas zove Euroliga. U pauzi između dviju dinastija, one Cibonine sredinom i one Jugoplastikine krajem 1980-ih, Piksi se nakon 11 punih sezona igranja za ljubljansku Olimpiju, već kao 30-godišnjak skrasio u solunskom Arisu, tada najjačoj grčkoj momčadi. Kada je Jugoslaviju u Kupu prvaka predstavljao beogradski Partizan, tijekom sezone 1987/88., Subotić je u Solunu odrađivao svoju drugu sezonu. I to kakvu!

Kod Arisa je 21. siječnja 1988. gostovao tada aktualni europski prvak Tracer iz Milana, današnji EA7, koji će nepuna tri mjeseca kasnije obraniti naslov u Gentu. Na parketu dvorane Aleksandar Veliki kao da su igrali onodobni Magicovi Lakersi protiv Birdovih Celticsa, jer bio je to Showtime. Domaći su slavili 120-95. Nikos Galis zabio je 50, a Piksi Subotić 37 koševa.

S prosjekom od 20,5 koševa kroz 18 utakmica u Kupu prvaka, Subotić je te sezone bio drugi najbolji strijelac svoje momčadi, odmah iza neprikosnovenog Galisa. Visok (2,02 m) i elegantan, izrazitoga šuterskog dara, Piksi je za ono vrijeme bio izvanredno nisko krilo. Onaj britki, reski zvuk kakav lopta proizvodi kad u idealnoj putanji prođe kroz mrežicu, koji danas možete jasno čuti zbog ozvučenosti košarkaške table, a onomad ste mogli raspoznavati samo ako biste imali sreću pogoditi tako na satu tjelesnog odgoja, mogao se s lakoćom zamisliti kad je šutirao Piksi. Nigdje u Europi Partizanu i kasnije Jugoplastici nije bilo tako teško igrati kao u Solunu. S Galisom i Panagiotisom Giannakisom na bekovskim pozicijama te Gregom Wiltjerom na centru, tvorio je Piksi kralježnicu momčadi koja je tri puta uzastopce igrala Final Four, ne uspjevši se, međutim, niti jednom probiti do finala.

Kritika kapitalističkog uma

Ono što se u jednom trenutku činilo kao vrhunska trenerska karijera počelo je Subotićevim asistentskim angažmanom u Iraklisu 1993., netom po okončanju igračke karijere u 37. godini. Od 1997. do 2003. Piksi je uživao status jednoga od najpoželjnijih europskih trenera, vodeći u tom razdoblju Panathinaikos, slovensku reprezentaciju i Olympiacos. Upravo je Piksi privolio svog kuma Rađu da se 1997. vrati iz NBA lige, gdje je sporazumno raskinuo ugovor s Boston Celticsima, i potpiše za Panathinaikos.

U šest sezona na vrhu Subotić nije ostvario veličanstvene rezultate, uspjevši s PAO-om tek pobijediti Olympiacos u borbi za naslove prvaka 1998. i 1999. Razlog je to zbog kojeg se od 2003. ne može pohvaliti elitnim angažmanom. Pomiren spoznajom da su se svjetla broadwayske scene pogasila, pretvorio se Subotić u vrlo dobrog trenera momčadi iz drugoga i nižih razreda europske košarke.

Splitske je Žute čovjek bez domovine i bez stalne adrese, koji na upite o etničkoj pripadnosti najčešće odgovara sa “hm, dobro pitanje”, vodio između 2006. i 2008., dovevši ih do njihova posljednjeg pažnje vrijednog rezultata – finala hrvatskog doigravanja 2008. Stvorio je Piksi tada mladu, borbenu momčad, koju su kvalitetom predvodili Hrvoje Perić, Damjan Rudež i Marlon Garnett. Kako za uspjeh nisu uvijek najznačajniji samo oni najbolji, poseban ton igri požrtvovnošću je davao Andrija Stipanović, tip igrača kakve Piksi posebno voli, kakvi mu – kako on to voli reći – skupljaju svlačionicu.

Po sličnom je principu Piksi impostirao igrače u Cedeviti 2009. godine, gdje je pod njim, a vjerojatno i zbog njega, opet igrao budući reprezentativac Rudež. Tedeschijevu je momčad, koja se u ono vrijeme još uvijek uspinjala u hijerarhiji hrvatske košarke sustižući Zagreb, Zadar i Cibonu, Subotić dobrim dijelom pripremio za iskorak koji će u sezoni iza (2010./11.), nakon što će momčad pojačati Dontayem Draperom, ostvariti Aco Petrović.

U Cedeviti je potkraj sezone Piksi dobio otkaz zbog kritike kapitalističkog uma.

Predsjednik kluba Mladen Veber je, naime, inzistirao da Subotić kompletnu momčad povede na utakmicu druge momčadi. Trener se suprotstavio, želeći držati igrače u karanteni pred važnu utakmicu sa Zadrom. Sukob koji je nastao završio je raskidom ugovora.

“Ne može se sportska ekipa voditi poput kompanije”, objašnjavao je Piksi bocnuvši Vebera i Tedeschija preko novina. “Mi mislimo da se sportska ekipa baš mora voditi poput kompanije”, odgovorio mu je na isti način Veber.

Ne dolazi napamet

Slučaj je definitivno potvrdio trenerov karakter. Težak i tvrdoglav tip, kakav Subotić očito jest, može funkcionirati toliko dugo dok je sve po njegovom. A to u pravilu u živim organizmima, kakve sportske momčadi uistinu jesu, ne može predugo trajati. U Splitu je imao potpunu kontrolu, ali mu igrači mjesecima nisu primali plaću i Piksi je – valja mu pritom priznati da je, vjerojatno zbog Rađe, iznimno dugo i izdržao – odustao. U Cedeviti nije imao nikakvih financijskih problema, ali svejedno je opet vrlo brzo odustao.

Usprkos apokaliptičnim najavama o gašenju, u klubu misle da će raspolagati opipljivim sredstvima. Budžet je definitivno optimističan

Što se onda može očekivati u Ciboni, kamo Piksi dolazi nakon šestomjesečne pauze u kojoj se bavio novinarstvom, te prethodne pune četiri sezone provedene na radnome godišnjem odmoru u Libanonu? Sam trener kaže da je pod toranj stigao na poziv sportskog direktora Andrije Žižića, njegova bivšeg igrača upravo iz razdoblja na klupi Cedevite, no motivi dolaska ionako su manje bitni.

Pitanje svih pitanja jest koliko će dugo Subotić (moći) ostati?

Shodno trenerskom mu pedigreu i biografiji dade se zaključiti da Piksi ne dolazi napamet. To znači da je morao dobiti pristojan dvogodišnji trenerski ugovor, značajno unosniji nego što je mogao biti slučaj s tandemom Slaven Rimac–Jurica Golemac ili s Damirom Mulaomerovićem. Da bi ga, dakle, uopće dobila, Cibona će, osim što je morala investirati u trenera, morati uložiti i u igrače. Kuloari govore da je Luka Žorić pristao produljiti ugovor, što opet ne može biti jeftino, te da će Marin Rozić put prema košarkaškoj mirovini nastaviti i 14. uzastopnom sezonom pod tornjem. Kapetanu je već namijenjena uloga “skupljača momčadi”.

Praktički u paketu s novim trenerom dolazi i novi razigravač, 25-godišnji Amerikanac Langston Hall, vrlo atraktivan košarkaš koji će u Dom Dražena Petrovića udahnuti malo NBA povjetarca, makar u najjačoj ligi na svijetu nikad nije igrao. Važno je da je Subotić inzistirao na Hallu kojega je bio pratio već izvjesno vrijeme i da ima jasnu ideju kako ga koristiti.

Sve to skupa, usprkos apokaliptičnim najavama Ace Petrovića o gašenju kluba otprije mjesec dana, kazuje da u klubu raspolažu (ili barem misle da će raspolagati) opipljivim sredstvima.

Di su pare?

Postoje četiri osnovne prihodovne stavke na kojima direktor Domagoj Čavlović i nadređeni mu projiciraju budžet za novu sezonu – budžet koji možda i nije prenapuhan, ali je definitivno optimističan.

Nedavno ubrizgana injekcija novog-starog zagrebačkog gradonačelnika, koja se procjenjuje na standardna dva milijuna kuna, pogasila je kratkoročne obveze koje su prijetile neispunjenjem obveza preuzetih iz predstečajne nagodbe. U Ciboni mogu još računati s odštetom za Antu Žižića kad i ukoliko ovaj potpiše za Celticse, što jest za očekivati, koja je fiksna i iznosi 675.000 dolara, a i nadati se da će im nešto kapnuti od transfera Nika Slavice – što je, međutim, vrlo neizvjesno. Određena i uobičajena sponzorska donacija iz Francka bila bi ta četvrta stavka.

Pobrojani bi prihodi ujedinjeni za nijansu mogli premašiti lanjski budžet, koji je Aco Petrović, dok je još bio u klubu, (nad)realno postavio na 600.000 eura, da bi se tijekom sezone rebalansirao na razinu između 900.000 i milijun eura.

Prilično nategnuto, ali prva se od dviju Subotićevih ugovornih sezona još i čini kako-tako ostvarivom. Kako, međutim, u momčadi više nema potencijala za NBA tržnicu, pa čak niti za simbolične europske odštetice, trenerov ostanak u sezoni 2018./19. izgledan je koliko i toplo sibirsko ljeto. Sve to uz pretpostavku da ne bude nikakvih vanjskih, za financije nevezanih remetilačkih faktora.

Imala je Cibona posljednjih godina dobre trenere. I Slaven Rimac, potpomognut Juricom Golemcem, i Damir Mulaomerović iz skromnih su okolnosti, svaki na svoj način, izvukli koliko god se moglo. Trend dobrog biranja na papiru je nastavljen: sa Slobodanom Subotićem Cibona dobiva iskusnoga i ozbiljnog trenera, strogog učitelja i vrijednog radnika. Nema sumnje da će momčad biti dobro pripremljena, a suparnici izvanredno izanalizirani. Naći čovjeka koji bi o trenerskim kvalitetama danas 60-godišnjeg Piksija rekao nešto negativno potrošilo bi novinaru vremena koje pristojna dinamika objavljivanja tekstova na Telesportu jednostavno ne može dopustiti.

Nominalno, situacija s Piksijem izgleda obećavajuće. Realno, pitanje je koliko sve skupa može trajati.

Ne propusti top članke