Kada je Google uređivao svoje urede u New Yorku, jedan od zahtjeva koje su dizajneri dobili je bio da nijedno radno mjesto ne bi smjelo biti udaljeno više od 70 metara u odnosu na mjesto gdje zaposlenik može uzeti nešto za jesti. Stolovi s voćem, aparati za kavu, sokovnici, stolovi s čokoladicama — sve je podređeno tome da je zaposlenici imaju razloga dignuti od svog stola i isprovocirati ono što u Googleu zovu “slučajni sudar“. Čak su i dizala namještena tako da budu iznimno spora jer to povećava mogućnost interakcije među ljudima, a samim time i stvaranja novih ideja ili dolaženja do drugačijih pogleda na radne zadatke koje obavljaju.
Koncept slučajnih sudara se bazira na tome da ljudi komuniciraju kroz neformalne susrete, da redovito izmjenjuju ideje i da radno okruženje evoluira u opušteno ozračje koje kod radnika stimulira kreativna rješenja. Sukladno tome, prostori gotovo svake novije tehnološke tvrtke danas izgledaju više ili manje isto. Uredi su uređeni prema u open plan konceptu uređenja interijera, radna mjesta se dijele jer su dizajnirana za više od jedne osobe, postoje mjesta za opuštanje i sobe za društvene igre u kojima se potiče opušteno druženje među zaposlenicima. Ukratko, prati se praksa koju je stvorio Google kao lider u toj branši.
Međutim, razlog zašto je Google uspješan nije u tome što se njegovi zaposlenici prešetavaju jedan do drugoga i zato što je lift spor. Primarni razlog zašto je Google toliko uspješan jest u tome što zapošljava najbolje svjetske stručnjake. To je osnovno, a prostorija sa stolom za biljar ili aparat za kavu usred ureda su sporedne stvari u procesu stvaranja.
Slična stvar se događa i u nogometu.
Rose je podigao je Zakariju u desni halfspace. Centralni stoper je postao najviše pozicionirani vezni igrač, a Dortmund nije imao reakciju na to
Možda i najbolji primjer je bio kada je Pep Guardiola napravio uspjeh s Barcelonom; nakon toga je gotovo svaki klub tražio slično rješenje u vidu mladog trenera koji je dugo igrao u klubu i koji poznaje identitet kluba ili barem ono što klub želi biti. Po istraživanju koje je napravio CIES Football Observatory, prosječna starost trenera u najboljih 15 liga UEFA-e je između 2005. i 2015. pala s gotovo 57 na 45 godina. Stariji treneri su naprosto ispali iz mode do te mjere da je — nakon što je Boro Primorac prepustio svoje mjesto na Hajdukovoj klupi — trenutno najstariji trener u HNL-u Paolo Tramezzani s 50 godina, a drugi najstariji je Nenad Bjelica. Za usporedbu, u sezoni 2007./08. u HNL-u su po bazi podataka hrnogomet.hr radila ukupno 22 trenera, od čega je 10 bilo starije od 50 godina, a trojici je bilo više od 60.
Malo se od tih mladih trenera pokazalo kao ‘Guardiola’ za svoj klub. Razlog je jednostavan. Često se taj proces imitiranja praksi i ponavljanja odluka uspješnih klubova pokaže neefikasnim jer te odluke su posljedica uspješnosti kluba, a ne njihov uzrok. Baš kao što je Google uspješan jer ima najbolje svjetske stručnjake, a ne zbog open plan koncepta ureda i zato Googleov uspjeh netko u Hrvatskoj ne može kopirati tako što će u ured naćuliti pikado i PlayStation.
Okomitiji i brži
Slična stvar se dogodila kada je Hans-Dieter Flick preuzeo Bayern. Njegov uspjeh je inspirirao klubove da nova trenerska rješenja traže unutar vlastitog pogona, da pokušaju s asistentima koji poznaju problem iznutra.
Isto su napravili i u Dortmundu. Umjesto da su odmah tražili dugoročnu zamjenu za Luciena Favrea, u klubu su odlučili prvo pružiti šansu Edinu Terziću jer su znali da u njemu imaju sličnu početnu poziciju kakvu je Bayern imao u Flicku. Bio je u klubu i upoznao je ciljeve sportske politike, bio je uključen u svakodnevni rad s trenerom i upoznao je igrače s kojima je već stvorio neki odnos, a istovremeno je imao taktičke ideje koje su nešto drugačije od onih koje je gurao Favre i s kojim se nije potpuno slagao oko strategije razvoja momčadi. Uprava je odlučila pokušati i vidjeti što će se dogoditi dok ne nađu nešto bolje. Možda iznenadi kao što je iznenadio Flick, a u najgorem slučaju preživjet će do ljeta i nekog dugoročnijeg rješenja. U teoriji, ovo ih ništa ne košta.
Prva stvar koju je Edin Terzić napravio kada je preuzeo klupu Borussije Dortmund je bila odluka da 16-godišnji Youssoufa Moukoko zauzme mjesto u napadu umjesto ozlijeđenog Erlinga Brauta Hålanda i to je bilo drugačije od onoga što se radilo do tog trenutka.
“To je, barem donekle, vrsta nogometa koju sam zamislio da će moja Borussia igrati”, odgovorio je Terzić nakon debitantske pobjede protiv Werdera na pitanje novinara znači li to da više neće igrati s veznim igračima u napadu, kao što je to radio Favre kada mu Håland nije bio dostupan. “Zadovoljan sam s tim kako je Youssoufa odigrao i želim da budemo okomitiji i brži u dolasku pred gol, a za takav pristup nam treba pravi napadač koji ima drugačije navike u odnosu na veznjake. Nije samo važno da smo pobijedili, važno je da smo branili pobjedu do kraja. Bili smo momčad i želim da tako nastavimo.”
Već u idućem kolu je Terzić izgubio od Union Berlina, pa je proljetni dio prvenstva započeo pobjedama nad Wolfsburgom i Leipzigom, a onda je upisao tri vezane loše utakmice; remi s Mainzom i poraze od Bayer Leverkusena i Borussije Mönchengladbach, s tim da je ovaj poraz od Gladbacha je posebno opasan jer je Dortmund izbacio iz zone na ljestvici koja vodi u Ligu prvaka.
Roseova ključna promjena
Razlika u kvaliteti igre između dviju Borussija najbolje se vidi kroz primjer Denisa Zakarije. Marco Rose je Mönchengladbach postavio u formaciju 3-4-1-2 i Zakaria je držao poziciju centralnog stopera u zadnjoj trojci.
Gladbach je bolje otvorio utakmicu, poveo je iz prekida i solidno je kontrolirao utakmicu. Međutim, Dortmund je bio opasan. Individualna kvaliteta koju imaju Håland, Jadon Sancho i Julian Brandt bila je presudni faktor zašto je Dortmund okrenuo utakmicu i poveo 2:1. S taktičke strane, nije se radilo o nekim bitnim prilagodbama; Terzić je momčad držao u klasičnih 4-2-3-1, ali Hålandova sposobnost da iskoristi i najmanju šansu, kao i Sanchova i Brandtova da najmanji prostor pretvore u šansu, držala je Dortmund u igri.
Onda je Rose u drugom poluvremenu odlučio malo promijeniti stvari. Prešao je iz 3-4-1-2 u formaciju s četvoricom u zadnjoj liniji, a Zakariju je podigao visoko u vezni red.
Dortmund je ostao u 4-2-3-1 s dvojicom centralnih veznjaka koji su agresivno pritiskali i izlazili visoko kako bi skratila prostor iza leđa napadača i zatvorila centralnu zonu terena držeći središnji blok. S obzirom na to da Dortmund nije agresivno izlazio u presing na zadnju liniju, nije bilo ni potrebe za trojicu stopera u otvaranju napada. Rose je odlučio iskoristiti situaciju na terenu i podigao je Zakariju u desni halfspace kako bi u posjedu imao igrača u prostoru iza leđa veznjacima, a kako bi u fazi obrane imao dodatnog igrača u veznom redu.
Centralni stoper je postao najviše pozicionirani vezni igrač, a Dortmund nije imao reakciju na to. U tom trenutku je Borussia Mönchengladbach prelomila utakmicu. Kod trećeg gola — koji nije ni kontranapad ni prekid, koji pada iz kontinuiranog posjeda lopte — najistureniji igrač domaćina je upravo Zakaria. On se nalazi ispred Romana Bürkija i on se izmiče ispred udarca Ramyja Bensebainija koji ulazi u gol, a nedugo zatim Gladbach daje i četvrti gol, čime zatvara utakmicu i preuzima mjesto koje vodi u Ligu prvaka.
Polovična rješenja
Kada stvari sažmete na ono bitno, priča o dvije Borussije se svodi na to da je Gladbach bio prilagodljiviji od Dortmunda. Bio je bolje trenerski vođen, pokazao je taktičku izvrsnost i sposobnost adaptacije na situaciju koja je bila na terenu, više različitih rješenja unutar osnovne postavke. Dortmund nije imao ništa od toga. Imao je igrače na kojima je očita tehnička kvaliteta i individualni kapacitet da rješavaju utakmice, ali taktička postavka je bila previše rigidna i tu je odlučena utakmica, a to je i glavni razlog zašto se u njemačkim medijima priča o Roseu kao prvom kandidatu za preuzimanje Borussije Dortmund.
Međutim, Borussia Dortmund nije ispala iz zone Lige prvaka samo zato što Terzić u prvih 10-ak minuta drugog poluvremena nije odgovorio na Roseove taktičke promjene i podizanje Zakarije sa centralnog stopera na desnog veznog koji se na trenutke pretvarao u najisturenijeg igrača u posjedu lopte.
Borussia Dortmund je u ovoj situaciji jer je izgubila kurs kretanja i pristaje na polovična rješenja kojima krpa situaciju u nadi da će se odgovor Hansu-Joachimu Watzkeu i Michaelu Zorcu ukazati sam od sebe, a to je uvijek najskuplje i nikako se ne uklapa u računicu da je ništa ne košta dati asistentu šansu pa vidjeti što će se dogoditi. Ne znači to da Terzić ne zna što radi ili da je loš trener, ne znači ni da neće oporaviti BVB i uvesti ga u Ligu prvaka jer ima kadar za to, ali suština je u tome da za Googleov uspjeh nije dovoljno u ured naćuliti pikado i PlayStation.
Za to trebaju najbolji svjetski stručnjaci, a priča o dvije Borussije to najbolje pokazuje.
