Unai Emery je u utakmicu protiv Liverpoola ušao s jasnim planom.
Arsenalov menadžer momčad je postavio usko, s ciljem da zaguši sredinu terena i oduzme prostor suparničkom napadačkom trojcu. To je značilo da je, posljedično, otvorio prostore za Liverpoolove bočne igrače koji su imali neobično puno mjesta i vremena na lopti. Znao je da momčadi Jürgena Kloppa ne može oduzeti sve napadačke opcije, zato je odlučio ocijeniti prioritete i izabrati manje zlo, nadajući se da će ponuđeni prostor povući oba beka u napadačke akcije, što će onda njegovim krilnim igračima ostaviti priliku da to iskoriste u kontrama.
Plan je možda imao neke logike, ali na kraju nije upalio. I to niti blizu, jer Liverpool je bio dominantniji suparnik, precizniji i konkretniji u svemu što je radio bez obzira na činjenicu da su obje momčadi imali podjednak posjed lopte. Da bismo shvatili zašto je Liverpool bio bolji, možda je najbolje da utakmicu pogledamo iz perspektive dvaju konkretnih igrača, to jest kroz priču o dvojici desnih bekova.
Liverpoolu ne možete pružiti prostor na bočnoj strani i kockati se u pokušaju da zatvorite prednju trojku
Trent Alexander-Arnold je odigrao fantastičnu utakmicu. Osim asistencije za gol koji je zabio Joël Matip, koja je ionako došla iz kornera, Alexander-Arnold je imao šest ključnih dodavanja, 55 točnih pasova, a imao je 108 dodira s loptom, što je najviše u svojoj momčadi i dvostruko više od 55 dodira koliko je skupio Mohamed Salah.
S druge strane je bio Ainsley Maitland-Niles, igrač godinu dana stariji od Alexander-Arnolda, tip koji je skupio 71 nastup za Arsenal i koji je prvi izbor na poziciji desnog beka skoro godinu dana nakon što je Héctor Bellerín polomio križne ligamente. On je imao 85 dodira s loptom, a u Arsenalu je samo Granit Xhaka imao više od njega. Međutim, iz tih 85 dodira s loptom nije proizašlo ama baš ništa. Maitland-Niles nije imao niti jedno ključno dodavanje, niti jedan od njegovih centaršuteva nije bio uspješan i niti jedna od njegovih dugih lopti nije bila točna. Usto je osvojio tek jedan posjed lopte, i to duboko u svojoj polovici terena.
Dva primjera
Da bismo bili još jasniji, uzet ćemo konkretne situacije iz utakmice.
Kad Alexander-Arnold ima loptu, onda se događa ova situacija. LIverpoolov bek ima gomilu prostora jer, kao što smo to zaključili na početku, to je bio Arsenalov plan. S obzirom da je Liverpoolova napadačka trojka — na konkretnoj situaciji označena zvjezdicama —postavljena vrlo usko, logično je da i Arsenal stoji usko kako bi je blokirao, što otvara prostore bočnim igračima.
Međutim, čim Sadio Mané okreće stranu, Liverpool dobiva sasvim novu strukturu. Roberto Firmino, koji se spustio ponuditi se kao opcija za dodavanje, ide u međulinijski prostor, Jordan Henderson radi dijagonalno kretanje kojim će otvoriti liniju dodavanja za njega, a Salah daje dubinu i dodatno razvlači zadnju liniju. Fabinho prilazi dati podršku i pozicionira se tako da mu TAA može dodati čistu loptu ako ostane bez opcija prema naprijed, ali i tako da može reagirati na eventualno krivo dodavanje ili neuspješni dribling i ući u brzi presing — ili prekršaj, ako bude nužno — kako bi napravio prevenciju suparničkoj kontranapada po izgubljenoj lopti.
Alexander-Arnold ključnim dodavanjem za Firmina u međuprostoru razbija Arsenalove linije, on loptu daje daje Salahu kojeg David Luiz naivno povlači za kazneni udarac i Liverpool osigurava utakmicu drugim golom.
Svega 45 sekundi ranije Maitland-Niles je bio u donekle sličnoj situaciji. Liverpool je u pokušaju visokog presinga ostavio Maitland-Nilesa kao nečuvanu opciju. Bilo je to ciljano, ne zbog toga što je Maitland-Niles loš, nego zbog toga što je primarno bilo pokušati zgusnuti sredinu i usmjeriti njegovo krilo u pritisak prema stoperu, dok bočnog drži u sjeni i blokira liniju dodavanja prema njemu, što je i osnova svakog presinga. Arsenal je uspješno razigrao situaciju zbog mirnoće stopera na lopti i njegova dobrog kretanja, te je iskoristio svog desnog beka kao ispušni ventil u posjedu.
Međutim, od ogromnog prostora koji je Maitland-Niles imao ispred sebe nije se dogodilo ama baš ništa, s obzirom na to da je napucao nerezonsku dugu loptu preko obrane koju je Liverpoolov vratar iskontrolirao bez ikakvih problema.
Uvjetovani refleks
I nije poanta ono očito, to da je Alexander-Arnold bolji igrač nego Maitland-Niles. Priča o dva desna beka u ovom slučaju ima poantu da Liverpoolu ne možete dopustiti ništa — jer što god uzmete kao koncepcijski rizik, Liverpool će iskoristiti jer ima način kako će to pretvoriti u konkretnu prednost. S druge strane, Arsenal je u toj fazi da mu možete dopustiti neke stvari na terenu i biti sigurni da ih neće iskoristiti.
Maitland-Niles ispred sebe ima Nicolasa Pépéa i Pierre-Emericka Aubameyanga koji isključivo traže dubinu i koji zapravo utrčavaju u zonu koju kontrolira Virgil van Dijk, za kojeg i ovdje vidimo da je krenuo dovoljno rano da presretne loptu koja ide prema naprijed. Dani Ceballos prilazi Maitland-Nilesu i dodatno stvara gužvu, umjesto da pokušava naći gdje će u međuprostoru pokušati podvaliti loptu i onda duga koju je Maitland-Niles napucao preko obrane više nije niti toliko čudna. Jednostavno, nije imao neke opcije jer ona struktura koja Liverpoolu dolazi kao uvjetovani refleks, kod kojeg pet ili šest igrača radi pravu stvar kako bi Alexander-Arnoldu pružili opcije i prije nego što primi loptu, kod Arsenala ne postoji.
Još jednostavnije — Liverpoolu ne možete pružiti prostor na bočnoj strani i kockati se u pokušaju da zatvorite prednju trojku, jer Klopp svojim igračima nudi dovoljno strukture da će vas na kraju kazniti baš kroz tu trojku. A protiv Arsenala možete živjeti sa saznanjem da će desni bek ostati sam ako vam pukne presing jer ionako od tamo neće napraviti puno.
Zapravo, rezultat ne znači da je Emeryjev inicijalni plan bio loš. Barem ne znači nužno i ne znači da je postojao bolji plan. U ovom trenutku, Liverpool i Arsenal ionako nisu ravnopravni suparnici koje možemo realno uspoređivati, a priča o dva desna beka jasno pokazuje zašto.
