Nakon pobjedničkog gola Josipa Pivarića na utakmici između Lokomotive i Slaven Belupa igra je bila zaustavljena na pet minuta. Lopta je ušla u mrežu kada je na grafici u kutu tv ekrana pisalo 87:29, a nastavljena je u 92:24. U tih pet minuta vodila se rasprava o tome je li Ibrahim Aliyu — koji je nedvojbeno bio u zaleđu — utjecao na igru.
Međutim, ovaj tekst nije o toj konkretnoj situaciji, a niti je o VAR-u općenito jer problem sa sudačkim pregledima snimki u nogometu je u tome što je VAR postao — svjetonazorsko pitanje. Rovovi su iskopani, pozicije utvrđene i argumenti su manje bitni; ljudi teško odstupaju od zauzetih stavova i ta rasprava se odavno ne vodi na način da se dokazuje vlastiti stav nego da se kritiziraju pretpostavke druge strane. Ovo je tekst prvenstveno o tome kako se VAR koristi u HNL-u i koliko takvo korištenje odstupa od same definicije VAR-a.
Zato je važno vratiti se na inicijalno predstavljanje VAR-a. Potrebno je razumjeti da VAR znači video assistant referee, te da nije riječ o alatu ili programu, već o dodatnom pomoćnom sucu. Znači, VAR nije sustav, to je čovjek koji asistira glavnom sucu jednako kao što mu pomaže onaj koji maše zastavicom signalizirajući zaleđa. Linijski sudac je pozicioniran uz aut liniju i poravnat sa zadnjim čovjekom obrane jer tako najbolje vidi ono što glavni sudac ne može vidjeti iz svoje perspektive. Sukladno tome, video assistant referee je u sobi ispred ekrana jer od tamo najbolje vidi ono što glavni sudac ne može vidjeti iz svoje perspektive. Zapravo, obojica pomoćnih sudaca služe kako bi glavnom djelitelju pravde pružili drugi par očiju koji na spornu situaciju gleda iz bolje perspektive.
Prema definiciji International Football Association Boarda koji je 2018. upisao VAR u pravila nogometne igre, glavni zadatak tog dodatnog pomoćnika jest da ispravi jasne i očigledne pogreške glavnog suca, a uključuje se u situacijama kada je postignut gol, dosuđen kazneni udarac, dodijeljen crveni karton ili kada je zamijenjen identitet igrača kojemu je dodijeljen karton.
Koliko god gubljenje vremena bilo veliki problem, prava opasnost dolazi od toga da suština VAR-a mutira u nešto što on nikada nije trebao biti
To je prva stvar koju valja razumjeti. VAR nije neki uniformirani kompjutorski sustav koji uvijek reagira isto. U pitanju je živa osoba. I to različita živa osoba na svakoj različitoj utakmici. U Koprivnici je VAR bio Mario Zebec, a dva sata kasnije je VAR bio Tihomir Pejin. Pogrešno je percipirati VAR kao intervenciju više sile lišene ljudskog utjecaja koja će donijeti apsolutnu pravdu i koji će u potpunosti eliminirati greške glavnog suca.
Uostalom, apsolutna pravda ne postoji jer nogomet je kontaktni sport u kojemu postoji velika siva zona gdje isti duel između dva igrača u jednoj nogometnoj kulturi može biti okarakteriziran kao čist prekršaj, a u drugoj kulturi će se svi složiti da je riječ o normalnom nogometnom kontaktu i igra će se nastaviti dalje.
Perverzno izvrtanje suštine
Na kraju, i sama situacija u kojoj su Dario Bel kao glavni sudac razgovara sa Zebecom i Igorom Krmarom nije definitivno jasna. Je li Ibrahim Aliyu bio u zaleđu je pitanje geometrije, tu se stvar ‘izmjeri metrom’ i vidi se je li (ili nije) osoba u nedozvoljenoj poziciji te nema prostora za proizvoljno tumačenje jer imamo podatak koliko se točno dotični nalazi (ili ne nalazi) iza leđa obrane. Jednostavno, u pitanju je binarni sustav donošenja odluka — ili je 1 ili je 0 — i nema prevelike diskusije jer postoji geometrijski dokaz. A utječe li Aliyu na igru, to je pitanje koji svaki sudac odgovara za sebe.
I tu dolazimo do poante svega. Glavni sudac je glavni sudac, a VAR je njegov pomoćnik jednako kao što je to onaj što maše zastavicom uz aut liniju. I to pomoćnik koji se uključuje u točno određenim situacijama po precizno određenom protokolu kako bi se ispravila jasna i očigledna pogreška donešena na travnjaku.
Ako se situacija u VAR sobi treba gledati duže od 30 sekundi, onda definitivno nije riječ o jasnoj i očiglednoj pogrešci. Tu je kraj svake priče.
U tom kontekstu prekid utakmice od pet minuta je perverzno izvrtanje suštine zbog koje je VAR uveden. Glavni sudac je i dalje glavni sudac, a ako on nije napravio grešku koja je vidljiva na prvo ili drugo gledanje, onda njegova originalna odluka mora ostati i utakmica ide dalje. Vrtjeti snimku pet minuta, secirati je iz različitih kuteva i držati petominutnu konferenciju oko jedne situacije automatski znači da pogreška nije bila očigledna jer uz očigledan u rječniku stoji definicija – “jasan, koji se ne treba dokazivati”. Ako prekid traje pet minuta, onda je očito da se nešto trebalo dokazivati, a što nije zadatak VAR-a.
I nisu Bel i Zebec neka posebna iznimka. Dapače, to je u HNL-u pravilo. Da ne idemo predaleko u povijest, na utakmici prvog kola ovogodišnjeg prvenstva između Istre i Hrvatskog Dragovoljca Zebec je bio glavni sudac, a u VAR sobi mu je asistirao Ivan Bebek. Situacija u kojoj se provjeravao eventualni kazneni udarac za Istru zbog kontakta lopte i ruke Ricarda Bagadura je trajala četiri minute.
Dakle, pri rezultatu 3:0 za Istru čekamo četiri minute da vidimo je li Bagadurova ruka ‘dovoljna’ da se za Istru sudi i penal, a Dragovoljac je toliko daleko od gola da u suparnički kazneni prostor može jedino pukim slučajem. Sve i svi stoje, igrači se hlade, navijači se okreću mobitelima jer jedino što se događa je sudačka konferencija oko toga je li ili nije kazneni udarac.
Antireklama sporta i tehnologije
I na prvu se nekome četiri minute pauze može činiti kao nešto što nije pretjerano puno. Ali promotrimo ih u kontekstu — ako te četiri minute omjerom preračunamo na standardni radni tjedan, to je sat i 45 minuta. Zamislite da radite u nekom uredu i da u sklopu radnog dana morate sat i 45 minuta u komadu buljiti u zid i čekati da se netko dogovori i odluči što i kako raditi dalje. Eto, četiri minute na nogometnoj utakmici su isto što sat i 45 minuta u nekom uredu – čitava vječnost.
VAR u HNL-u jednostavno mora biti brži i odluke mora donositi efikasnije, tim više što ovo nije početak primjene tog pravila u Hrvatskoj. Trenutno se igra treća sezona u kojoj sudac može računati na pomoć VAR-a, a odluke se i dalje donose jednako sporo i pri jednakom ‘hodu po jajima’ prije nego se donese konačna odluka.
“VAR može potencijalno biti opasan projekt”, izjavio je UEFA-in šef sudaca Roberto Rosetti. “Moramo biti oprezni i moramo biti jasni. Potrebno je pratiti odredbe pravila nogometne igre i koristiti VAR za jasne i očite pogreške.”
A ovo kako se u domaćoj ligi koristi VAR je upravo definicija onoga što Rossetti naziva opasnim. U prošlogodišnjoj Ligi prvaka prosječno vrijeme za odluke u kojima je preokrenuta odluka suca na travnjaku — a za razliku od Belova i Zebecova primjera kada je originalna odluka potvrđena, takve situacije traju duže od same potvrde — bilo je 57 sekundi. UEFA na svojim komisijama čak ni s tim nije bila zadovoljna jer cilj je da se vrijeme još više skrati. Nijedna odluka u kojoj je prošle sezone u HNL-u preokrenuta odluka glavnog suca nije bila donešena ispod minute. Obično VAR pogleda situaciju iz više kuteva, a potom svi čekamo da pozovu glavnog suca da sam pogleda, a onda on ide do monitora kako bi vidio što se dogodilo i tek onda se donosi odluka.
Ali koliko god gubljenje vremena bilo veliki problem, prava opasnost dolazi od toga da suština VAR-a mutira u nešto što on nikada nije trebao biti. Ako sudac ne može donijeti odluku u 30 sekundi, onda je nema što ni donositi jer očigledno nije riječ o jasnoj i očiglednoj pogrešci.
A VAR nije tu da radi išta više osim da ispravi očigledne pogreške. U protivnom, prijeti da postane vrlo opasan dio nogometa jer se pretvara u antireklamu sporta i tehnologije, usporava igru te ubija tempo utakmice, a samim tome postaje dublji problem. Stvar je u tome što predstava između Zebeca i Bela nije iznimka, pa u svakom kolu HNL-a imamo jednu takvu situaciju koja obično završi nepromijenjenom sudačkom odlukom. Baš kakva je i trebala ostati jer ako 30 sekundi nije dovoljno da se donese nova odluka to znači da ni stara nije bila očigledno kriva.
