Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prolaznici i izbavitelji

Što trenera čini uspješnim i po kojim kriterijima ga procjenjivati?

Zadnja izmjena: 10. prosinca 2016. Ivo Cagalj/PIXSELL

Sve one floskule o trenerima i spakiranim torbama, koliko god bile naporne u jednom svom dijelu su i točne. Postoji nekoliko izuzetaka, ali treneri obično spadaju pod lako zamjenjivo osoblje.

Možda se na prvu praksa učestalog mijenjanja trenera čini našim izumom i tradicijom vezanom uz male lige, no to je zapravo globalni fenomen. U francuskoj Ligue 1, recimo, čak 14 trenera nema niti godinu dana staža na klupi svog kluba, što znači da je samo 30 posto klubova zadržalo trenera dulje od godine dana. Ništa drugačije nije ni u Bundesligi, gdje je samo sedam od 18 trenera na poziciji duže od godinu dana, a nijedan duže od pet godina; u Serie A je osam od 20 trenera duže od godinu dana, nijedan duže od tri godine; a u španjolskoj Primeri devet ih je duže od godinu dana, s Diegom Simeoneom kao veteranom s nepunih pet godina na klupi Atletico Madrida. U ligama petice situacija je tek nešto bolja u Engleskoj, jedinoj ligi gdje su treneri većinom „stariji“ od godine dana, njih „čak“ 11, a najdugovječniji je Arsene Wenger s 20 godina staža.

U Hrvatskoj je broj od 40 posto trenera koji su na poziciji više od godine dana sasvim u skladu s onim što viđamo u zemljama razvijenih demokracija, ekonomija i nogometa. No, zanimljivo je da trenutno čak tri kluba (Cibalia, Lokomotiva, Istra) imaju trenere koje su proglasili privremenim rješenjima kad su ih postavljali unutar zadnjih mjesec dana.

Među njima je prošlog vikenda bio i Hajduk, ali je Joan Carrillo ubrzo izabran za novog trenera i danas debitira na Hajdukovoj klupi u utakmici protiv Cibalije.

Smjene trenera su, dakle, zapravo svakodnevica. No, koji su temeljni kriteriji po kojima evaluiramo njihov rad – i po kojim će kriterijima Carrillo biti procjenjivan na Poljudu?

Bitnije od osvojenih bodova

Rezultat je naizgled jedini kriterij koji smjenjuje trenere. Pa čak je i Marijan Pušnik izgubio posao nakon ispadanja u Kupu. Realno je malo tko bio zadovoljan njegovim radom, ali izravan povod za smjenu bio je banalni gol u sudačkoj nadoknadi. Ono što je zanimljivo, Pušnik je ostavio Hajduk s 34 prvenstvena boda nakon 17 utakmica. U prošloj sezoni Damir Burić je nakon 17 kola imao 32 boda. Pušnik nije izgubio posao jer nije osvajao bodove, kad je to radio uspješnije nego njegov prethodnik. Izgubio je posao jer nije ispunio postavljena očekivanja.

Kakva su to očekivanja bila i na što su se odnosila – to mi možemo samo nagađati. Očekivanja uostalom niti ne trebaju postavljati novinari, pa čak ni navijači, jer to je možda i najveći posao sportskog direktora. Nakon što se postave očekivanja, realna ili nerealna, nužno je postaviti i neke očekivane etape ispunjavanja očekivanja. Jedino po tim etapama možemo potpuno analitički sagledati uspješnost trenera i dati ocjenu za minuli rad.

Tražiti 15 bodova nakon 5 kola ili 30 nakon 16 kola je sasvim krivo postavljanje etapa evaluacije. Bitnije od broja osvojenih bodova, što ovisi o previše raznih faktora, u prvoj je fazi trenerskog mandata svakako podizanje grupne kohezije. Kroz prvih mjesec dana sasvim je nepošteno očekivati išta osim da momčad upozna trenera i da trener upozna kadar, da napravi sebi primarnu selekciju i da kroz nju prilagodi metode rada. Kroz prvih mjesec ili dva momčad se privikava na nove metode i na kraju tog perioda već je nužno vidjeti napredak u komunikaciji i osnovnu ideju.

Kroz drugu fazu, nakon dva do osam mjeseci od imenovanja, razumno je vrijeme u kojem bi se trebao vidjeti očiti napredak u kvaliteti igre. Za takav napredak nužno je uspostaviti paralelne procese razvoja momčadi.

Trenerski potpis

Za početak, momčad mora rasti kolektivno kroz taktičke obrasce igre, ono što laički zovemo uigranošću ─ mehanizmi napada i obrane. Momčad mora jasno znati kako iznosi loptu, kako stvara višak u pojedinim zonama terena, kako dolazi do završnice i kako u završnici priprema šansu; te na koji način se kolektivno brani.

Trener zaslužuje početnu podršku, ma kakav bio; moguće je da loš trener klikne s grupom igrača i od njih izvuče maksimum, ali i da s odličnim bude suprotno

Istodobno, dakle u paralelnom procesu, svaki pojedinac mora individualno napredovati. Naravno, ne može se očekivati od mladih igrača na početku razvojnog puta i starijih na kraju da napreduju jednako brzo. Međutim, od jednih i drugih se mora očekivati da prihvaćanjem automatizama u igri koji proizlaze iz kolektivnih mehanizama budu učinkovitiji igrači. Jednostavno rečeno, očekuje se da prihvaćanjem svoje uloge u momčadi i na terenu od sistema crpe snagu koja će ih činiti boljima nego što su sami za sebe. Sistem igre i mehanizmi im moraju naglašavati vrline a prikrivati mane, tako da na kraju ovog dijela momčad mora biti više od zbroja 11 pojedinaca na travnjaku. Momčad mora imati dodanu vrijednost, ono što se u novinama obično stavlja pod egidu trenerskog potpisa.

U trećoj etapi i uspostavljeni sistem i postojeći kadar treba ići prema dodatnom ojačavanju. Teško je to provesti u momčadima u kojima na svakom od transfer rokova ostanete bez ključnog igrača, no u idealnim uvjetima ovo je faza u kojoj sistem treba postajati sve složeniji, a sportski direktor u suradnji s trenerom treba raditi na dopunskoj selekciji i popunjavanju kadra. U trećoj fazi momčad ide prema  ispunjenju svog maksimuma u realnom razdoblju od godine ili nešto malo više.

Ako ove etape budu ispunjene, gotovo sigurno će doći i do ispunjenja očekivanja po pitanju bodova. Možda će se i dalje gubiti, jer maksimum svake ekipe nije isti, nisu na istoj razini Hajduk, Dinamo ili Slaven Belupo, iako su zadnji puno bliže ostvarenju maksimuma. Možda će se tu i tamo dogoditi poraz koji si klub ne bi trebao priuštiti uslijed ozljeda ili loše pripreme utakmice. Međutim, to je sve normalni dio sporta, nešto što moramo prihvatiti.

Banalni gol u nadoknadi

Jednako kao što trenerima moramo dati i vrijeme i slobodu rada. Trener zaslužuje početnu podršku, ma kakav bio; moguće je da loš trener klikne s grupom igrača i od njih izvuče maksimum, a moguće je i da odličan trener ne bude pravi izbor za grupu igrača. Ili da grupa igrača ne bude ono što treneru treba. To je teško znati unaprijed i zato baš svaki trener zaslužuje mir u kojem će pokazati što zna.

BUDAPEST, HUNGARY - MARCH 14, 2015: Head coach of Videoton, Joan Carrillo Milan during MTK vs. Videoton OTP Bank League football match in Bozsik Stadium.

Ali ako se niti nakon šest mjeseci ne vidi ama baš nikakav napredak niti na kolektivnom niti na individualnom planu, onda su uzalud svi osvojeni bodovi. Onda se samo čeka neki banalni gol u sudačkoj nadoknadi, jer jasno je da izabrani trener ne nudi nikakvu budućnost. I dovodi se novi voditelj procesa jer je to nužnost. To, uostalom, rade i u ligama petice na redovitoj bazi. Dovode novog trenera koji će imati svu moguću podršku i koji će biti evaluiran nakon mjesec, šest mjeseci i godinu dana. I koji će biti ocjenjivan isključivo po napretku kojeg pokaže po zadanim etapama.

A bodovi? Oni su sporedni, oni će doći sami po sebi kao posljedica i potvrda dobrog rada. Pitajte samo Matjaža Keka.

Ne propusti top članke