Jedan od prvih opisa kojim je Juanma Rodríguez u Marci kritizirao odluku Real Madrida da zaposli Zinédinea Zidanea bio je taj da se radi o treneru kojem je glavna karakteristika pljeskanje rukama.
Kao jedan od Marcinih urednika i suradnik na kanalu Real Madrid TV, Rodríguez je detaljno pratio Zidaneov put prema Realovoj prvoj momčadi i na tom putu nije vidio trenersku filozofiju koja je karakterizirala Francuza. Prilagođavao se momčadi i, ovisno o tome s kim je radio, mijenjao svoj taktički pristup i filozofsko viđenje nogometa. Zidane je igrao i na posjed i na kontre, pokušavao je igrati defenzivno i vrlo napadački te je stalno mijenjao svoj trenerski stil. Jedine konstante bile su njegov odnos prema svojim igračima i podrška koju im je davao s klupe.
Rodríguez je tek kasnije shvatio da je pogriješio i da je to Zidaneov trenerski stil. On je taktički kameleon, prilagodljiv trener koji često traži različite pristupe i kojem je u fokusu svojim igračima prenijeti samopouzdanje. Često zbog manjka određenog stila Real izgleda nedorečeno i pomalo sirovo, ali kada taj pristup traženja situacija u kojima igrači pokazuju individualnu kvalitetu donese toliko dobar rezultat u Ligi prvaka, onda više ne možemo govoriti o sreći.
Glavna karakteristika Zidaneova trenerskog stila je vjera u to da će njegovih igrači osvojiti individualni duel protiv suparnika i on ih planski dovodi u situacije u kojima to mogu napraviti tako što se prilagođava suparničkoj postavi. Romb s Iscom, krila s Cristianom Ronaldom i Garethom Baleom, podizanje bekova, ulasci Ronalda u špicu i spuštanje Karima Benzeme; Zidane je osvajao Lige prvaka koristeći se mikrotaktikama koje su u tom trenutku najbolje odgovarale situaciji koju je stvarao suparnik.
Zidanea je ovaj put skupo koštalo ono što mu je inače donosilo rezultat — nepostojanje jasnog stila i sklonost prilagođavanju suparniku
Sličnu prilagodljivost je pokazao i protiv Chelseaja.
Znajući da će Thomas Tuchel igrati s trojicom u zadnjoj liniji, Zidane je odlučio da će i on na teren poslati momčad u formaciji s trojicom stopera. Doduše, možda je odluku pogurala činjenica da mu je neodstajalo nekoliko igrača, ali često je imao izostanke pa je ove sezone Real samo četiri puta igrao s trojicom natrag; protiv Atalante u uzvratnoj utakmici Lige prvaka i u La Ligi protiv Cádiza, Eibara i Elchea. Sve ostalo je igrao s četvoricom u zadnjoj liniji, ali to ga nije spriječilo da u polufinalu Lige prvaka izađe s trojicom stopera jer je znao da će u sukobu svojih 4-3-3 i Tuchelovih 3-4-2-1 imati problem zaustaviti otvaranje napada i ograničiti Jorginhov utjecaj na igru.
Pogreška s Modrićem
“Utakmica je bila izjednačena”, komentirao je Zidane stanje na travnjaku. “Imali smo problema s njihovim igračima, brzi su. Napatili smo se, ali smo preživjeli. Još smo u igri i sretni smo svojom današnjom predstavom. Chelsea je u polufinalu s razlogom, druga utakmica bit će vrlo napeta. Dobri smo na gostovanjima, igramo sjajan visoki presing, znamo da smo kvalitetni i da možemo napraviti velike stvari.”
Razlog zašto je Real patio je upravo u tome što visoki presing nije bio dobar.
Zidaneova ideja je bila koristiti Luku Modrića visoko u pritisku prema Chelseajevoj zadnjoj liniji kako bi Tuchelu oduzeo mogućnost da gradi napade nisko u lijevom halfspaceu i da od tamo ide prema lijevoj aut liniji, gdje je Chelsea — i Tuchelov glavni razigravač Jorginho, koji se obično spušta prema toj zoni terena kako bi tu primio loptu — najopasniji. Toni Kroos i Casemiro čuvali su Jorginha i N’Gola Kantéa, a Modrić je bio postavljen visoko prema Benzemi kako bi Zidane imao čovjeka koji može pritisnuti trećeg stopera i zonski čuvati prostor u koji se obično spušta Jorginho. Točno taj prostor koji se otvara iza Modrićevih leđa je bio Tuchelov cilj kroz cijelo prvo poluvrijeme.
Temeljni mehanizam na koji se Chelsea oslanjao bio je podizanje Bena Chilwella visoko prema naprijed i odvlačenje Danija Carvajala, što je omogućavalo Masonu Mountu da se spusti prema sredini u džep prostora koji je nastao iza Modrićevih leđa i da igra u međuprostoru.
Chelsea je to iskorištavao koliko god je mogao. Bilo da je riječ o tranziciji ili postavljenom napadu, ciljao je upravo na ovaj prostor. Mount se uvlačio iza Modrića i ondje je primao lopte s kojima je tražio dubinu ili koje je ostavljao Kantéu, koji se priključivao napadu.
Uostalom, na slici vidimo kako Modrić pokazuje rukom na Mounta, svjestan da je čovjek sam i traži od svojih suigrača da ga preuzmu, ali Zidaneov problem je bio što tu nije bilo nikoga da služi kao korektor veznog reda. Za razliku od standardnih formacija u kojima Real igra neku od inačica 4-3-3 u kojima su Kroos, Modrić i Casemiro postavljeni blizu jedni drugih i uvijek je netko dovoljno blizu da zonski zatvori prostor koji se otvara iza leđa suigrača, ovdje nije bilo nikoga. Jedina opcija je bila da Éder Militão iskoči iz zadnje linije i preuzme igrača u međuprostoru, ali to je Chelseaju savršeno odgovaralo.
Uostalom, tako pada i prvi gol. Nakon što Militão napušta zadnju liniju kako bi pokrio Mounta, Timo Werner i Christian Pulisic ostaju dva-protiv-dva s preostalom dvojicom stopera. Werner dobrom kretnjom bez lopte dodatno izvlači Raphaëla Varanea i otvara Pulisicu ogroman prostor u kojem igra jedan-na-jedan sa svojim stoperom koji nema suigrača da mu zatvori leđa. Dobra dubinska lopta i Pulisic je u čistoj šansi iz koje zabija gol. Sličnih situacija je bilo u izobilju, ali Chelseaju — primarno Werneru, ali i suigračima koji su u nekoliko trenutaka dali nešto lošije završne lopte — nedostajalo je koncentracije u realizaciji.
Patnje po Zidaneu
Ukratko, Zidanea je ovaj put skupo koštalo ono što mu je inače donosilo rezultat — nepostojanje jasnog stila i sklonost prilagođavanju suparniku.
Promijenio je standardnu formaciju kako bi zrcalio ono što radi Tuchel u cilju da utakmicu svede na što više individualnih duela, potpuno siguran u samopouzdanje i kvalitetu svoje momčadi, a zapravo je igrao protiv navika svojih igrača. Ondje gdje je Modrić očekivao da mu Kroos ili Casemiro čuvaju leđa nije bilo nikoga osim Mounta, koji je radio kaos. Što je najgore od svega, podizanjem Modrića ne da nije dobio ništa u obrani, nego je i napadački učinak bio ograničen.
Zidane je pokušavao dovesti Kroosa na loptu u istoj zoni u kojoj je pokušavao ograničiti Jorginha podizanjem Modrića. Kroos inače tu operira kada Real igra s četvoricom u zadnjoj liniji, ali inače mu tu prostor otvori bek koji se podigne. Ovaj put je Real tu imao i stopera, tako da je Zidane u fazi posjeda radio potpunu rošadu na lijevoj strani napada. Kroos bi se spustio na mjesto trećeg stopera, Nacho Fernández bi se podigao na beka, a Marcelo bi ušao u sredinu na poziciju veznog igrača gdje se Zidane nadao da će iskoristiti tehničke kvalitete kako bi zadržao loptu.
Problem je bio u tome što plan jednostavno nije funkcionirao. Modrić je bio predaleko na drugoj strani terena, Werner i Pulisic su dobro branili dodavanje prema Casemiru, a Kanté je ugušio Marcela u izravnom dvoboju. Real čak nije mogao doći ni na druge lopte, te je Chelsea izgledao brži i gladniji u kontroli odbijanaca, što je sasvim logično kada pogledate kolike su distance između trojke u Realovu veznom redu. Gdje god se u sredini terena lopta odbila, naprosto je plavi dres bio bliži i u boljoj poziciji da ju prihvati i da počne napad.
Shvativši da nema šanse u takvoj utakmici, Zidane je u drugom poluvremenu usporio ritam. Real je držao loptu u zadnjoj liniji i kod Kroosa, Modrić se sve više spuštao prema svojoj prirodnoj poziciji, a to je značilo da je bilo manje ljudi prema naprijed i da gotovo nitko nije igrao u međuprostoru, što je posljedično značilo da Real nije bio opasan prema suparničkom golu.
Ako stvari pojednostavimo do kraja, Zidane je u pravu — Real se napatio, ali je preživio.
Chelsea je taktički bio bolji, ostavio je puno jači dojam i nosi prednost gola u gostima koja je morala biti i veća jer je promašio puno toga, a Benzema je dao gol na čistu individualnu kvalitetu, gotovo ni iz čega. Samo, previše puta se Zidaneov Real izvukao iz ovakvih situacija da bi se radilo o sreći ili slučajnosti; nakon što je ovo preživio, pitanje je tko je uopće u prednosti pred uzvrat jer Zidaneu glavna karakteristika nije samo pljeskanje rukama, on itekako zna dovesti svoje igrače u situacije u kojima mogu pokazati kvalitetu.
Ovaj put nije uspio. Dapače, otežao im je posao i otvorio prostor iza Modrićevih leđa koji je Chelsea iskorištavao. Teško da će u uzvratu opet pogriješiti.
