Zadnji poraz koji je Arsenal upisao u Premier ligi dogodio se na Staru godinu. Otišao je u goste Fulhamu, Bukayo Saka zabio je već u petoj minuti, ali Raúl Jiménez i Bobby De Cordova-Reid okrenuli su utakmicu i Fulham je upisao sva tri boda. Bila je to šesta uzastopna utakmica koju je Jorginho proveo sjedeći na klupi, a u dvije utakmice prije toga skupio je ukupno dvije minute igre jer ga je Mikel Arteta dvaput uvodio u sudačkoj nadoknadi umjesto Martina Ødegaarda kako bi potrošio malo vremena, ubio ritam utakmice i sačuvao vodstvo. Arteta je vjerovao Declanu Riceu na poziciji zadnjeg veznog i Jorginho je sveden na cameo uloge u sudačkim nadoknadama ili na sjedenje na klupi.
Međutim, Arteta je nakon vezanih poraza od Fulhama i West Hama bio u situaciji da mora nešto mijenjati. Vezni red mu je bio sastavljen od Ricea, Ødegaarda i još jednog napadački orijentiranog igrača, Kaija Havertza ili Leandra Trossarda. Iduća utakmica nakon poraza od Fulhama bio je Crystal Palace i tu je Jorginho prvi put nakon više od dva mjeseca dobio malo veću minutažu. Ušao je s klupe kad je utakmica već bila riješena, ali je odigrao dobro, asistirao je za gol i Arteta ga je stavio u početni sastav domaćeg susreta protiv Liverpoola, možda i najvažnije Arsenalove utakmice ove sezone.
Onih šest uzastopnih utakmica na klupi izgleda kao davna prošlost jer je Jorginho od zadnjih šest utakmica u Premier ligi u početnom sastavu bio pet puta. Odmorio je samo protiv Lutona kad je Arteta riskirao i na klupi ostavio još Ricea i Gabriela Martinellija, a nije forsirao niti načetog Saku. Jorginho je počeo sve ostale utakmice, uključujući i onu protiv Manchester Cityja, a Arsenal je upisao četiri pobjede i remi sa Cityjem, uz samo dva primljena gola. Na tih pet treba dodati i uzvratnu utakmicu osmine finala Lige prvaka protiv Porta koju je Arsenal također dobio.
Međutim, poanta Arsenalove odlične forme u zadnje vrijeme nije u Jorginhu, nego u Riceu.
Fazu obrane odrađuje kao klasični zadnji vezni i dominira sredinom terena, a Artetina odluka da mu pridruži Jorginha otvorila je mogućnost da sudjeluje u završnici napada
Arteta je odmah shvatio da mu Rice rješava obrambene probleme. Veći dio jesenskog dijela sezone proveo je zatvarajući rupe iza Ødegaarda i Havertza, a to je izgledalo jako dobro. Riječ je o igraču koji je imao preko dvije oduzete lopte po utakmici — što je malo bolji rezultat od Rodrijeva — i još 1,4 presječena suparnička dodavanja, što je otprilike slično kao João Palhinha koji igra u momčadi koja se puno češće brani i u kojoj ima više prilika zaskočiti dodavanje. Osim toga, Rice osvaja 57 posto duela na tlu i jako kvalitetno zatvara prostor ispred obrane. Rice je igrač od 100 milijuna funti. Arsenal je debelo probio klupski rekord i isplatio je kraljevsku odštetu kako bi preduhitrio konkurenciju, ali je zauzvrat dobio vrhunskog zadnjeg veznog.
Nije stvar isključivo u Riceu, jer William Saliba igra još jednu sjajnu sezonu, a David Raya se polako dokazuje kao pojačanje, ali Arsenal je primio manje golova nego prošle sezone. Riječ je o momčadi koja je inkasirala 24 gola u Premier ligi. Za usporedbu, Liverpool je primio 28 uz utakmicu manje, a City je već probio 30 primljenih golova. Na četvrtom mjestu je Everton s 42 i onda ide ostatak lige.
Kontrola u obrani, dinamika u napadu
Prošle sezone su u sredini terena uz Ødegaarda bili Thomas Partey i Granit Xhaka koji su pomagali u obrambenom dijelu, a o tome koliko Rice dobro odrađuje posao zadnjeg veznog najbolje govori to da je Arsenal zadržao obrambenu izvrsnost usprkos tome što je Arteta kao trećeg veznjaka umjesto Xhake koristio Havertza ili Trossarda koji su ipak primarno ofenzivni igrači. Ne da Arsenal nije doživio obrambeni pad, nego je čak i za nijansu bolji nego prošle sezone, a u tom kontekstu dio zasluga ide Riceu.
Međutim, Arteta je shvatio još jednu stvar koja nije toliko očita kao to da Rice rješava obrambene probleme. Shvatio je da je Arsenal opasniji kad Rice ima više slobode.
Rice je u pobjedi protiv Liverpoola — kad je uz njega i Ødegaarda igrao Jorginho, a ne Havertz — imao četiri oduzete lopte, dvije presječene i dvije otklonjene opasnosti, ali je imao i dva ključna dodavanja. Igrao je klasičnog zadnjeg veznog u fazi obrane, dok je u fazi napada imao slobodu priključiti se završnici kao osmica s velikim radijusom kretanja. Pogodio je 80 posto dugih dodavanja, dvaput je pucao po golu, a primio je najviše progresivnih dodavanja na utakmici.
Za usporedbu, u prvoj utakmici protiv Liverpoola igrao je klasičnog zadnjeg veznog koji je čuvao leđa Ødegaardu i Havertzu. Imao je više dodira s loptom jer je igrao dublje i Arsenal je gradio sve napade preko njega, ali je dao nemjerljivo manji doprinos u završnoj trećini – nije bilo ključnih dodavanja, nije primao progresivna dodavanja i nije dolazio naprijed.
Nitko nije lud odreći se obrambene kontrole koju Rice donosi. Kad se uzme u obzir što donose Jorginho i Partey, Rice je još uvijek uvjerljivo najbolji obrambeni igrač kojeg Arteta ima u svojoj veznoj liniji. Uostalom, u ranim fazama svoje karijere Rice je igrao stopera; čak je 19 od 26 utakmica u svojoj debitantskoj premierligaškoj sezoni za West Ham odigrao kao stoper. Slaven Bilić ga je koristio kao zadnjeg veznog, a onda ga je David Moyes prebacio na stopera uz povremene prekomande na zadnjeg veznog i beka. Tek od druge sezone i trenutka kada je Manuel Pellegrini preuzeo West Ham Rice konstantno igra zadnjeg veznog, pri čemu pokazuje da fantastično čita igru i da ima osjećaj za zatvaranje prostora.
Zato Arsenal u fazi obrane igra s dvojicom zadnjih veznih. Rice se spušta u liniju s Jorginhom, Ødegaard ulazi centralno i Artetina momčad prelazi u formaciju 4-2-3-1.
Ali isto tako, nitko nije lud odreći se dinamike koju Rice donosi u napadu. Kad Arteta slaže vezni red s Jorginhom, Rice prepusti jedan dio svojih obaveza u izgradnji napada. Jorginho je odličan u izbjegavanju presinga, usmjeravanju igre i davanju ritma napadu kroz kratka dodavanja, a Rice je dovoljno blizu da preuzme ostatak obaveza onda kad suparnik ipak uspije pritisnuti Jorginha i nametnuti mu se fizički. U suštini, Arsenal i u ranoj fazi napada zadržava strukturu 4-2-3-1 s Jorginhom i Riceom, što mu daje odličnu stabilnost u posjedu lopte. Arteta nije spreman niti u toj fazi izgubiti elitne karakteristike koje Rice donosi jer je riječ o odličnom organizatoru napada. Tek nakon što Arsenal prenese loptu na suparničku polovicu, Rice dobiva slobodu da se priključi prema naprijed.
Arsenal je postao opasniji
Rice tijekom cijele svoje karijere u West Hamu nije imao nijednu sezonu s više od šest izravnih sudjelovanja u golovima; uspio je jednom skupiti četiri gola i dvije asistencije i to je bilo to. Ove sezone već ima šest golova u Premier ligi i šest asistencija. Ali zanimljivo je to da su po dva gola i dvije asistencije od tih 12 izravnih sudjelovanja za gol došle u ovih zadnjih pet utakmica koje je odigrao s Jorginhom kao partnerom, a još jedan gol je zabio ranije ove sezone, kad je Arteta protiv Chelseaja također izveo vezni red u sastavu Jorginho-Rice- Ødegaard.
Nije sporno da je Rice imao učinak i kao zadnji vezni. Recimo, zabio je gol nakon kornera protiv Manchester Uniteda kojim je donio pobjedu Arsenalu, a glavom je pogodio duboko u sudačkoj nadoknadi prve utakmice protiv Lutona kad je dao za 4:3 i još tri boda. Zabio je i u razbijanju West Hama kad je, osim postignutog gola, izveo dva prekida koji su završili kao asistencije.
Razlika je u tome što je taj učinak dolazio ili u ho-ruk situacijama kad se jurilo prema naprijed jer se nije imalo što izgubiti, ili u utakmicama koje su već bile riješene. Ostatak vremena je Rice bio osuđen na držanje pozicije i puno konzervativniji pristup. Dio ove statistike iz utakmica s Jorginhom je, doduše, došao u razbijanju Sheffielda i u ho-ruk situaciji protiv Chelseaja kada se Arsenal čupao iz 2:0 zaostatka, ali činjenica je da Rice u partnerstvu s Jorginhom utrostručio broj kontakata u suparničkoj trećini terena i da je Arsenal dobio još jednog igrača koji napada prostor, traži dubinu i može osvajati duele na ‘drugim loptama’.
Dobio je dinamičnu osmicu, poziciju koju je prvi dio sezone u velikom postotku utakmica igrao Havertz koji ima prostornu inteligenciju, ali koji većinu lopti ipak želi primiti u noge i kombinirati između linija. Igra između linija sada još više ovisi o Ødegaardu, ali Rice donosi dodatnu dozu siline, a Havertz je vraćen na napadača i u nizu od ovih šest utakmica otkako je Jorginho standardan na zadnjem veznom, a Rice igra osmicu, Havertz ima pet golova i četiri asistencije — više nego u 24 nastupa prije toga kad je imao četiri gola i jednu asistenciju. I njegovu stilu igre odgovara vezni koji napada prostor i igra bez lopte.
Arsenal je drugačija momčad od Cityja i Liverpoola. Iako su i Pep Guardiola i Jürgen Klopp ostajali bez nositelja igre i svejedno pobjeđivali u serijama, City igru temelji na Rodriju i Kevinu De Bruyneu, a Liverpool na Virgilu van Dijku i Mohamedu Salahu kao temeljnim polugama. Kod Artete je teško odrediti je li važniji Saliba, Ødegaard, Saka ili Rice. Izdvojiti jednog od njih bi bilo nepošteno prema ostalima jer svaki od preostale trojice nosi barem jedan segment igre i Arsenal nema tako dominantne ličnosti kao City i Liverpool.
Međutim, Rice se nameće kao ključni komadić mozaika, pogotovo u novoj ulozi.
Fazu obrane odrađuje kao klasični zadnji vezni i dominira sredinom terena, a Artetina odluka da mu pridruži Jorginha koji mu čuva leđa otvorila je mogućnost da ide naprijed i sudjeluje u završnici napada. Arsenal je s njim dobio dodatnu dinamiku i opasnost iz drugog plana, puno više fizičke dominacije i potpuno drugačiju opciju za napad. Zapravo, Arsenal je mijenjajući ofenzivnog igrača u sredini terena za još jednog defenzivnog postao opasniji i nastavio je borbu za naslov prvaka, a Rice je isplatio svojih 100 milijuna funti.
