HEP logo generalni partner Telesporta

Rijeka je pokazala da može

… ali individualna kvaliteta je ipak na kraju presudila

Zadnja izmjena: 23. listopada 2020.

Čim je ždrijeb Rijeci u Europskoj ligi dodijelio Real Sociedad i Napoli s AZ Alkmaarom kao šlagom na torti, postalo je nerealno očekivati išta više od pokojeg zalutalog boda. Rijeka se, doduše, u prijašnjim nastupima u grupnoj fazi jako dobro nosila s jačim suparnicima na vlastitom terenu, nije gubila niti od Seville ili Milana, tako da je ipak postojala nada.

I zbilja, momčad Simona Rožmana je pokazala da može. Samo su je tri ili četiri minute dijelile od boda protiv trenutno vodeće ekipe La Lige.

Imanol Alguacil dodijelio je Rožmanu možda i najveći kompliment samim odabirom svoje momčadi. Jest da su na klupi ostali džokeri poput Adnana Januzaja i Williana Joséa te da je ekipa iz San Sebastiána opustošena ozljedama, ali na Rujevicu je istrčala jaka postava, ona od koje se ni timovi iz LaLige ne bi lako obranili kroz 90 minuta konstantnih udara. Domaćin je na teren poslao, više-manje, svojih najboljih 11. U odnosu na veliku pobjedu protiv F.C. Københavna, dogodila se samo jedna promjena; u obranu je ušao João Escoval umjesto Luke Capana, što je bilo i za očekivati. Rožman nije morao mijenjati recept koji je dao rezultat, ali sam pristup utakmici morao je biti prilagođen suparniku.

Znali smo da će Rijeka kroz većinu utakmice biti povučena i da će duboki blok biti možda i jedini način da obrana izdrži bez da se mreža ne zatrese. Sve do 93. minute je taj plan izgledao dobro. Čak štoviše, da je bilo malo više sreće i da je barem jedan od onih dvaju zicera iz prvog dijela utakmice našao put u mrežu, Rijeka bi stavila dodatni teret na goste. Uostalom, i sam Rožman je najavio patnju prije početka borbe, ali najavio je i da će Rijeka pokušati ostati konkurentna usprkos višestruko kvalitetnijem suparniku. U oba slučaja bio je u pravu.

Teško da se išta može zamjeriti Rožmanu jer pristup, taktika, pa i sama egzekucija plana bili su na visokoj razini. Nedostajalo je malo sreće

Od prve minute vidjelo se da će domaćin prepustiti gostima kontrolu te pokušati igrati preko kontri i polukontri. Rožman je Rijeku postavio u defanzivni blok 5-3-2, duboko na svojoj polovici terena. Plan je bio zatvoriti sve centralne kanale, slati Španjolce na bok i ondje ubaciti u višu brzinu pri zatvaranju lopte.

Sociedad je, s druge strane, krenuo u tipičnu izgradnju preko dvojice stopera i s jednim pivotom koji se obično pozicionirao između Franka Andrijaševića i Sandra Kulenovića. Rijekin je dvojac imao ulogu držati taj središnji kanal zatvorenim i u isto vrijeme pratiti cirkulaciju lopte.

Kiks ili klasa

Defenzivni principi u formaciji 5-3-2 zapravo su vrlo jednostavni. Važnu ulogu imaju upravo veznjaci koji moraju ostati uz svog čovjeka, a to je ponekad značilo napuštanje pozicije kada su se Sociedadovi igrači spuštali niže kako bi došli do lopte. Kad god je ona pak išla prema boku, što je Rijeka do neke mjere i namjerno dopuštala, bekovi bi se podigli te zajedno s veznim igračem na toj strani zatvarali suparnika i stvarali overload.

Na taj način, kad god bi Mikel Oyarzabal ili Portu primili loptu, odmah bi ih zatvorila barem trojica, ili u nekim slučajevima i četvorica bijelih. Rijeka je također stajala usko sve dok se lopta nije slala prema krilima.

Sociedad je pokušavao probiti sredinu terena, ali tu nije bilo previše prostora. Dapače, ondje su često bili i okidači za te kontre koje smo spomenuli na početku i koje su bili temeljni plan kako zapapriti jačem suparniku. Iako su gosti vrlo dobri na malim prostorima uz sve tehničke predispozicije španjolskog nogometa, oko Zone 14 i dublje, Rijeka je bila jako agresivna. To se uostalom vidjelo odmah na početku utakmice kada je Andrijašević u prvoj minuti ‘požutio’ nakon lakta protiv Mikela Merina.

Valja posebno istaknuti i stopere koji su iskakali na prvi znak opasnosti. Sociedad je po stilu igre momčad koja voli imati loptu u nogama, a često dolazi do progresije kroz međuprostor i spuštanjem krila. Primjerice, i Oyarzabal i Portu se vole zabadati prema sredini te kroz međuprostor doći do posjeda. Hrvoje Smolčić, Darko Velkovski i Escoval redovito su čistili svaki pokušaj agresivnim praćenjem svog čovjeka. Naravno, takva man-marking taktika često je dvosjekli mač, ali ova Helmova klisura odlično je odrađivala svoj zadatak sve do samog kraja.

A onda — kiks. Ili bolje rečeno, klasa.

“To je rang vrha španjolske lige, žao mi je zbog gola, jer dečki su zaslužili bod”, rekao je Rožman nakon poraza. “Utakmica je išla u smjeru u kojem smo htjeli, imali smo u prvom dijelu dvije prilike.”

Logičan je trenerov žal za tim prilikama, ali držati ovakvog suparnika u neizvjesnosti do 93. minute je samo po sebi samo vrijedno spomena. Možda za najveću pohvalu je činjenica da je Rijeka imala ideju kako igrati nogomet na Rujevici. Jest da je gotovo 90 minuta bila u svojevrsnom bunkeru i da su gosti okršaj završili sa 66 posto lopte u svojim nogama, ali Rožman je pokazao da ima jasne principe.

Pomoć s klupe

Iako Sociedad ima 8,4 PPDA (passes allowed per defensive action), odnosno dopušta suparniku svega 8,4 dodavanja prije nego što se upusti u defenzivnu akciju, Rožmanova je momčad pokušala graditi iz obrane i pozicijski nadigrati suparnika kada se za to otvorila prilika. Nije bilo obično napucavanje.

Sociedad je visoki pritisak vršio u strukturi 4-3-3, gurajući naprijed i bekove kada je lopta bila uz granicu igrališta. U prijevodu, Rijeka se morala othrvati barem šestorici igrača u crnom kada god bi pomislila na smireni build-up iz obrane. Stoperi se u tom slučaju kreću u suprotnim smjerovima, pokušavaju teren učiniti većim, a dvojica pivota spuštaju se kao potpora. No čak i s dvojicom bekova nisko i tu pomoć iz veznog reda, Rijeka je u najboljem slučaju imala situaciju šest-na-šest, što je značilo traženje suigrača kroz kombinacije u malom prostoru. A toga je, dakako, i bilo jer je Alguacil krenuo žustro, ostavivši dobar dio terena potpuno opustošen između svoje zadnje linije i sastava koji je vršio visoki presing.

Rožmanova odluka da se na taj način suprotstavi ovako jakom suparniku bila je jako riskantna. No, isto tako je to značilo da kad god je Rijeka uspješno probila tu šestorku u presingu, a to se dogodilo više puta u prvom poluvremenu, njeni bi se igrači našli praktično oči u oči s golmanom Alexom Remirom.

Krajem prvog dijela i s početkom drugog, utakmica je sve više i više selila na polovicu domaćina, a Sociedad dolazio u velikim valovima. Nažalost, u tim situacijama presudila je individualna kvaliteta, ali i dubina klupe. Bez obzira što je Alguacil u prvih 11 poslao dosta ‘teške artiljerije’, s klupe su stigli i José i Januzaj, pa čak i Jon Bautista, koji je na kraju i zabio.

No, možda je važnije bilo to što je Rožman oklijevao sa zamjenama dajući povjerenje momčadi koja je igrala dobar nogomet i koja je držala nulu protiv favorita. Andrijašević je prvi pao, ali ulazak Sterlinga Yatékéa činio se kao dobra odluka. S njim dolazi određena doza brzine i energije, a u tom trenutku naziralo se da će kontra biti jedino oružje kojim bi se mogla načeti Sociedadova obrana. Duboki blok na kraju je ipak popustio — što zbog teških nogu, a što zbog činjenice da je suparnik igrao sve bolje. Rožman je tada već naložio ekipi da loptu čisti pomalo i slijepo, samo da je se makne iz šesnaesterca. Sociedad je to koristio u svoju korist.

Pad u finišu

Kako se igra prebacivala s jedne strane na drugu, tako se pomicao i Rijekin blok.

Upravo su na to računali gosti. Cirkulacija pasova znatno se ubrzala, a to je značilo da su igrači gubili svog čovjeka u tranziciji i pritom ostavili slobodan prostor u kojem se moglo primiti dodavanje. Sociedad je s vremena na vrijeme i mijenjao taktiku. Alguacil se prilagodio spuštanjem veznjaka u zadnju liniju, pritom stvorivši situaciju tri-na-dva u prvoj fazi izgradnje napada. To je ne samo olakšalo progresiju lopte, već je i privuklo čovjeka iz Rijekine druge linije obrane, otvorivši put prema međuprostoru. Naravno, tada su već i teške noge igrale važnu ulogu. Kako se gubila energija za praćenje visokog tempa, tako je i Rijeka padala, a Sociedad postajao teritorijalno dominantniji. Rijeka se povlačila, a kraju je lopta prošla kroz gustu obranu i našla put do mreže.

Ipak, teško da se išta može zamjeriti Rožmanu jer pristup, taktika, pa i sama egzekucija plana bili su na visokoj razini. Nedostajalo je malo sreće u prvom dijelu da se pospremi koji zicer, pa onda i još minuta-dvije da se izdrži i posljednji val napada, iako je Rijeka u zadnjih 20-ak minuta gostima prepustila veći dio terena držeći nulu.

Šteta, bod protiv Sociedada kod kuće bio bi zlata vrijedan. No bilo kako bilo, Rijeka je ponovo pokazala da itekako može zaplesati u Europi. Pa bilo to i s trenutnim liderom španjolske LaLige.

Ne propusti top članke