Nije stvar u tome što Rijeka može napraviti. Sopić je u pravu kad kaže da je odluka koju je klub donio legitimna i da ima pravo odrediti strategiju.

Doduše, Hrvatska udruga Nogometni sindikat u ovakvim slučajevima ima običaj zaštititi interese igrača javnim priopćenjem u kojem se poziva na prakse iz liga Petice, gdje je izbacivanje igrača iz momčadi svedeno na izolirane slučajeve. Ovakva postupanja su sa Zapada nestala jer su se umiješali i sudovi koji reguliraju radno pravo s obzirom na to da se potez poslodavca svodi na ucjenu. Ne može škola profesora koji ne želi produžiti ugovor prebaciti da pere zahode dok ne potpiše novi niti će banka poslati svog menadžera da skuplja lišće jer prelazi u drugu firmu. Ugovori u sebi sadrže jasan opis posla i promjena tog posla kako bi se prisililo nekoga na potpis drugog ugovora kažnjiva je na sudovima Europske unije.

Rijeka je posložena tako da napad na titulu nije prioritet. Jedina ambicija koju je Mišković postavio je zatvaranje budžeta

Na kraju krajeva, čak i špranca HNS-ova ugovora o profesionalnom igranju ima članak u kojem se navodi da je zabranjeno diskriminirati igrača, a to u ovom slučaju uključuje treniranje izvan programa, vremena i mjesta treninga momčadi, osim po privremenoj kazni zbog kršenja disciplinskih normi.

Međutim, ni u jednom ugovoru ili pravilniku ne piše da netko mora igrati. Kako bi izbjegla moguće probleme na eventualnoj arbitraži, Rijeka mora Selahiju omogućiti iste uvjete za trening kakve imaju Veldin Hodža ili Dejan Petrovič, ali ne mora mu dati minute na terenu. Ne mora ga čak staviti niti na klupu i svaku utakmicu do kraja ugovora ga može ostaviti na tribini kao što je bio protiv Slaven Belupa. To je legitimna strategija i u tome je ne može nitko spriječiti.

Ključna Sopićeva karika

Stvar je u tome što Rijeka — a pogotovo ako gledamo utakmicu protiv Slavena — treba napraviti.

Recimo, Franck Kessié je imao potpisan ugovor s Barcelonom, ali svejedno je odigrao sve utakmice za AC Milan. Zašto? Zato što se Milan borio za titulu i nije mu padalo na pamet hladiti Kessiéa kako bi ga kaznio. Kažnjavanjem njega klub bi kažnjavao sebe sama. Isto je vrijedilo za Antonija Rüdigera, koji je odbio Chelseajeve ponude za novi ugovor i potpisao za Real Madrid. Usprkos tome što je svima bilo jasno da odlazi, Rüdiger je tijekom cijelog proljeća bio ključni Chelseajev igrač. Sezonu ranije Gianluigi Donnarumma, David Alaba, Memphis Depay, Hakan Çalhanoğlu ili Georginio Wijnaldum? Svi oni su odbili potpisati produžetak ugovora i dogovorili prijelazak u nove sredine, ali svi su ostali standardni prvotimci u klubovima koji su ih željeli zadržati.

Nije da su se Chelsea, Milan, Bayern i Liverpool u tim slučajevima vodili plemenitim namjerama prema igračima koji odlaze. Glavna je motivacija bila trenutni rezultat i odlučili su pokušati iskoristiti ono sve što imaju na raspolaganju kako bi ga ostvarili. Uključujući i igrače koji su odbili njihove ponude i koji su već dogovorili transfer u novu sredinu.

Objektivna razlika od tih slučajeva je to što svi ti vrhunski klubovi ne egzistiraju od prodaje igrača. Rijeka primarno živi od izlaznih transfera i ekonomski interes je forsirati igrače na kojima se kasnije može zaraditi. Međutim, još bi veći interes trebao biti ostvariti rezultat, pogotovo u sezoni u kojoj se Rijeka bori za naslov i u kojoj je klub s najvećim budžetom — a samim tim i najkvalitetnijim kadrom te najvećim izgledima za osvajanje — u dubokoj krizi.

Sopić je svoj trenerski potpis na novu momčad stavio kad je protiv Osijeka iz 4-2-3-1 prešao u formaciju u kojoj su iza Franje Ivanovića bili Marko Pjaca, Niko Janković, Toni Fruk i Marco Pašalić. Dakle, Sopić je na travnjak poslao napadača i četiri krila, a kao rezultat je dobio fluidan napad koji je sa svih strana imao dovoljno driblinga, kretanja među linijama i dalekometnih udaraca da bude nepredvidljiv. Ne samo da Rijeka predvodi ligu po broju udaraca, nego i količina kreativnosti iza Ivanovića konstantno stvara šanse i opterećuje suparničke obrane.

Karika koja je omogućavala da Sopić u prvi sastav gurne četiri krila i da im omogući slobodu bio je upravo Selahi.

On je trenutno vodeći igrač lige po oduzetim loptama s prosjekom od 2,7 po utakmici. Kada se tome doda da ima 1,1 presječenu loptu, osvaja 57 posto duela i da 5,9 puta po utakmici povrati posjed tako da iskontrolira ničiju loptu, dolazimo do toga da Selahi svojim učinkom Rijeci osigura desetak posjeda po utakmici koje odmah vraća onamo gdje mu se već nalaze petorica ili šestorica suigrača spremnih napasti suparnički gol.

Pitanje proračuna, a ne rezultata

Selahi se naprosto nametnuo ključni čovjek ove momčadi i ponajbolji zadnji vezni u HNL-u. Jedini razlog za to što Sopić može igrati s četiri krila iza napadača je to da je taj jedan preostali vezni igrač upravo Selahi. On ima fizičke kapacitete kojima može pokriti ogromnu rupu koja nastaje između napada i obrane. Da, Mitrović i Dilaver se postavljaju visoko i time skraćuju teren, ali svejedno ostaje veliki prostor koji svojom trkom pokriva Selahi, koji ne samo da je najbolji igrač lige u oduzetim loptama, nego je vjerojatno i jedan od najboljih po pretrčanim kilometrima.

Sopić nema igrača koji može zamijeniti Selahija u ulozi jedinog pravog veznog igrača. Hodža uzima samo 43 posto duela na tlu i osjetno je sporiji; Emanuel Banda presijeca samo 0,3 lopti po utakmici i u izravnim duelima oduzima manje od jednog posjeda po utakmici. Petrovič je jedini koji, barem u teoriji, može preuzeti takvo opterećenje, ali pitanje je koliko mu je nakon svih ozljeda ostalo brzine i agilnosti.

Jedino rješenje za nadomjestiti Selahija u sredini terena je povratak na 4-2-3-1 i dodavanje zadnjeg veznog, a to znači da Sopić više ne može gurati zajedno Pjacu, Jankovića, Fruka i Pašalića iza napadača. Čak i ako se sva četvorica nađu na terenu, jedan će morati preuzeti puno više odgovornosti u obrani i neće imati slobodu u odlasku prema naprijed. Na kraju krajeva, utakmica protiv Slaven Belupa pokazala je da čak ni dvojica zadnjih veznih nisu garancija za kompenziranje Selahijeva učinka. Rijeka je primila četiri gola na domaćem terenu, a gosti su dominirali sredinom terena.

Treba li onda Rijeka stvarno kažnjavati Selahija i držati ga na tribinama? Kažnjava li time i sama sebe, odnosno svoje šanse da uzme titulu u sezoni u kojoj se za to otvara prilika? Je li stvarno pametno to što klub u konkretnom slučaju radi?

Odgovor na to dao je Damir Mišković kad je gostovao na Podcast Inkubatoru. Ondje ga je Milan Stjelja pitao postoji li šansa da Rijeka na zimu primi dobru financijsku ponudu za nekog od nositelja igre i odluči je odbiti te čekati do ljeta, jer je u aktivnoj borbi za naslov. Mišković je maksimalno jasno odgovorio da nema ni teoretske šanse da čeka ljeto.

Rijeka je posložena tako da napad na titulu nije prioritet. Praktički ne postoji ni neka nada u to, koliko god bila blizu tome da zaprijeti Hajduku i Dinamu koji u idućem kolu igraju međusobnu utakmicu, dok ona igra protiv Rudeša. Jedina ambicija koju je Mišković postavio je zatvaranje budžeta, bez obzira na rezultatske prilike koje se eventualno nude ove godine i tko zna kad opet.

U takvoj je situaciji logično otpisati Selahija i poslati ga na tribine. To što je on dominantni zadnji vezni za kojeg Rijeka nema zamjenu i što čitav koncept igre ovisi o njegovoj sposobnosti da pokriva prostor, to je pitanje isključivo rezultata. A napad na titulu, očito, nije Miškovićeva ambicija.