Kao uvod u ‘proljetni’ dio sezone pripremili smo analizu kadra i zadataka koji su pred Rožmanom, pa krenimo redom.

Golmani

Kad uračunamo sudačke nadoknade, Andrej Prskalo je na vratima proveo 1.699 minuta jesenskog dijela sezone. Iskusan, pouzdan i bez velikih oscilacija, Prskalo je odradio posao nakon što je bio zamjena Simonu Slugi dvije sezone i sve upućuje na to da će i dalje ostati čvrsta jedinica i da Rijeka tu neće imati nikakvih problema.

Kadar je nevjerojatno tanak i suludo je pred Rožmana staviti imperativ drugog mjesta

Međutim, Prskalo je na pripremama ozlijedio nogu i parcijalna ruptura mišića lista će ga odvojiti od travnjaka barem dvije utakmice. To znači da će Ivor Pandur, koji je ove sezone branio jednom u prvenstvu i jednom u kupu, dobiti šansu pokazati koliko je talentiran i koliki je njegov stvarni kapacitet u seniorskom nogometu. Bude li Pandur tu onako nonšalantan kao što je bio u generalnoj probi protiv Olimpije, to će bit ozbiljan problem. Druga opcija je nigerijski vratar David Nwolokor, koji još nema službenog nastupa za klub. Rijeka u idućem razdoblju bez Prskala ima gostovanje protiv Lokomotive, kup utakmicu s Dinamom, domaću ligašku utakmicu sa Slaven Belupom, možda i gostovanje u Gorici.

Obrana

Obrana je daleko najveći Rožmanov problem u nastavku sezone. Dario Župarić je otišao u SAD, Zoran Kvržić u Tursku, a Roberto Punčec, Petar Mamić i Lorenco Šimić su otpisani. Rijeka je rupu na stoperu zatvorila Ninom Galovićem, bivšim igračem RNK Splita koji je stigao iz Japana, ali koncepcijski problem ostaje isti.

Rožman nema igrača koji može razigravati iz zadnje linije. João Escoval je u prvom dijelu sezone imao prosječno 41 dodavanje po utakmici i 87 posto točnosti, ali samo 0,08 ključnih dodavanja po utakmici. Za usporedbu, Dino Perić ima 0,27 ključnih dodavanja po utakmici, Ardian Ismajli 0,24, Denis Kolinger 0,27, a Ante Majstorović čak 0,36 točnih ključnih dodavanja po utakmici. Stvar je u tome što svi oni sustavno traže dodavanja prema suigračima pozicioniranima između suparničkih linija, pokušavaju riskantna dodavanja kojima efikasno grade napad i nameću se kao organizatori igre. Escoval nije takav stoper, nema pregled igre i on ta dodavanja niti ne pokušava.

Problem je u tome što ni Galović nije taj profil stopera i to Rijekinu igru čini predvidljivom jer organizacija napada mora ići isključivo preko vezne linije. Galović će donijeti čvrstinu, ima liderske osobine i nametnut će se kao zapovjednik obrane, ali Rožman ni od njega ne može očekivati igrača koji će raditi ono što je prije koju godinu radio Josip Elez.

Drugi razlog zašto je obrana problem je činjenica da momčad nema dubine kojom se mogu prebroditi krize uzrokovane kartonima i ozljedama. Nakon Galovića i Escovala, iduće rješenje na stoperu je Darko Velkovski, a nakon njega je na redu Jasmin Čeliković, povučen s posudbe u Zrinjskom, i to je više ili manje sve što Rožman ima na raspolaganju.

Problem je i pozicija lijevog bočnog koju će pokriti Hrvoje Smolčić, igrač koji je profilom ipak stoper i koji prema naprijed nije toliko opasan, a na desnom beku će minute dijeliti Ivan Tomečak i Momčilo Raspopović, koji će imati nezahvalan zadatak zamijeniti učinak koji je imao Kvržić, možda i najbolji igrač Rijeke u jesenskoj polusezoni. Tomečak je neke utakmice u prvom dijelu sezone odigrao kao prinudno rješenje na lijevom beku i to će i dalje biti opcija, pogotovo zato jer je alternativa za Smolčića Danijel Štefulj, igrač koji je — poput Čelikovića — u nedostatku drugih rješenja i prinova povučen s posudbe (u Varaždinu).

Kad izbrišemo Kvržićev učinak, Župarićeve i Punčecove minute te drugačije taktičke zahtjeve od stopera, dobijemo to da jem sve u svemu, obrana najveći upitnik koji Rožman ima u borbi za Ligu prvaka. Upitnik kod kojeg ga čeka puno gatanja prije nego što pronađe pravi odgovor.

Vezni red

Tu je situacija puno jasnija.

Iako je Rožmanovim dolaskom praktički ispao iz startnih 11, Ivan Lepinjica trebao bi imati centralno mjesto u momčadi. Naprosto je s interesom europskih klubova postao klupski projekt i sasvim je logično da mu se prilagode situacije u igri, jer njegov talent i mladost su prilika da Rijeka već ovog ljeta zaradi ozbiljan novac pri prodaji i tu se cijela priča svodi na racionalne strateške izbore. Lepinjica mora podignuti efikasnost u obrambenim duelima, jer 47 posto je puno premalo za zadnjeg veznog koji računa na ozbiljan transfer, te se mora malo prilagoditi trenerovim zahtjevima u izgradnji napada, pri čemu njegov stil nije do kraja prilagođen onome što Rožman traži, tim više što mora kompenzirati manjak playmakinga od strane stopera.

Tibor Halilović je imao odličnu jesen i on je savršeni dio slagalice za nadopuniti ono što može donijeti Domagoj Pavičić, koji hvata ritam nakon ozljede. On je također bio ispao i iz forme i iz prvog sastava da bi se u njega vratio tek za posljednje dvije jesenske utakmice, ali Rijeka nema taj luksuz da može zanemariti njegovu kvalitetu. Rožmanov bitan zadatak je podići Pavičića. Luka Capan i Stjepan Lončar imaju jasne limite, ali isto tako imaju i specijalne vještine koje Rožman može iskoristiti u pravom kontekstu.

I upravo u tome i jest stvar. Ovisno o kontekstu, Rožman će slagati različite postave kako bi dobio taktičku fleksibilnost. Halilović se nametnuo kao odlična opcija, a ako mu bude trebala kreacija i protok lopte, ima Pavičića koji može rasteretiti Lepinjicu u organizaciji igre protiv povučenih ekipa. Ako mu bude trebala čvrstina ili energija stavit će Capana i Lončara, tako da situacija u ovom dijelu momčadi nije uopće loša.

Napad

Napadačka linija zapravo počinje s Frankom Andrijaševićem koji je nominalno vezni igrač.

Andrijašević je ponovo dokazao koliko je dobar i koliko je njegovo nesnalaženje u Belgiji samo splet različitih okolnosti. U Rijeci mu okolnosti ponovo idu sasvim na ruku i pokazuje se kao najvažniji kotačić ove momčadi. Ispred sebe ima Antonija Mirka Čolaka koji radi za njega, veže stopere i bori se, otvarajući tako mjesto za Andrijaševića. Čolak je zabio osam golova i triput asistirao, ali ključne stvari su njegova radna etika i sposobnost da kreira za suigrače i bez toga da ima loptu. To Rožmanu vrijedi više od ičega jer Andrijašević iza njega — ali i Maxwell Acosty na krilu — koriste se upravo time kako bi dali svoj maksimum i došli u završnicu napada.

Općenito, napad koji Rijeka igra vrlo je jasno strukturiran i ima logičnu misao vodilju. Andrijašević s pozicije desetke i Acosty s krila igrom bez lopte napadaju prostor koji stvara Čolak, odvlačeći obranu i vežući obojicu stopera na sebe. Kada je suparnička momčad duboko postavljena i kada igra s petoricom u zadnjoj liniji, onda su nevjerojatno važni Alexander Gorgon koji može kreirati s loptom u nogama te u uskim prostorima kreirati za sebe i za druge, kao i Robert Murić, koji je sposoban stvoriti višak driblingom kada ga se ostavi na širokom prostoru. Uzimajući u obzir kako je i Andrijaševiću i Acostyju — ali i Mateju Vuku i Matku Babiću koji čekaju šansu — kretanje bez lopte jača strana, onda će baš Gorgon i Murić biti ključni kako bi Rijeka imala širinu napada.

Tu su još Jakov Puljić koji, kako se čini, ipak napušta Rujevicu, te Dani Iglesias, koji je skromne kvalitete ali može pokriti više od jedne pozicije.

Ono gdje je momčad Simona Rožmana posebno opasna je tranzicija. Tu više nema Kvržića koji je unosio nered u linije suparnika svojim dolascima visoko, ali Murić koji dribla na otvorenom prostoru i u punoj brzini sprinta, te Andrijašević, Acosty i Čolak iznimno su opasni u tom segmentu igre.

Od svih linija u momčadi, Rožman je najmirniji s napadom. Situacija je posložena, kockice jasno odgovaraju jedna drugoj i nadopunjavaju se. Rijeka je bila čak i u poziciji da relativno bezbolno može pustiti Puljića da napravi transfer u Poljsku jer ima čistu situaciju u hijerarhiji opcija u napadu.

Trener

Rožman je došao na klupu nakon što je Bišćan napustio svoje mjesto iziritiran manjkom podrške i pritiskom tribina prema njegovom stožeru i može se reći kako je Slovenac odradio jako dobar posao.

Ovo nije Rijeka koju je na raspolaganju imao Matjaž Kek i kadar je nevjerojatno tanak. Obrana je neuvjerljiva i neposložena, a koliko god vezni red i napad bili jasno posloženi, toliko su i oni bez dubine i jako ranjivi na krize ozljeda jer puno i previše pozicija drže igrači koji nisu testirani u jakim utakmicama i koji, realno, nemaju pravu kvalitetu.

Međutim, Rožman se s time sasvim dobro nosi. Njegova Rijeka je imala ozbiljnih problema, ali je napredovala iz utakmice u utakmicu. To još uvijek nije poletna momčad s osmijehom na licu, ali ideju s kojom je došao je adaptirao situaciji, a onda su i igrači počeli shvaćati svoju ulogu u sustavu i Rijeka je počela rasti i igrati sve smislenije.

Ipak, stoji činjenica da ovo nije Kekova Rijeka i da je onda suludo pred Rožmana staviti imperativ drugog mjesta. On je u borbi za njega, ali s toliko odlazaka i toliko kratkom momčadi, čak i sama borba je već dovoljno dobar dokaz da Rožman radi sjajan posao i da može staviti osmijeh na svoje lice.