Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ritam i sluz

Koliko daleko se mogu dokotrljati Memphis Grizzlies?

Zadnja izmjena: 27. studenoga 2018. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Iza nas je već malo više od petine sezone, što je sasvim pristojan uzorak za donositi zaključke. Ne o tome kako će stvari izgledati za pet mjeseci, već prvenstveno o tome koliko je tko sposoban izgurati taj period igranjem košarke koja koliko-toliko garantira stabilnost, a samim time i dugoročni uspjeh.

U gomili osrednjih koji su takvi iz ovih ili onih razloga, a na Zapadu se 14 momčadi uguralo u 4,5 utakmice razlike tako da se tablica doslovno može preokrenuti u dva tjedna, najviše bode u oči Memphis. Grizliji su pri vrhu su konferencije s postotkom uspješnosti većim od 60 posto, tako da je ovo prilika za postaviti pitanje — mogu li izdržati približno sličnim tempom ili ih čeka otriježnjenje?

Pred početak sezone upravo je zbog ovakve koncentracije kvalitete unutar konferencije bilo lako detektirati Memphis kao momčad koja neće biti u stanju izgurati 82 utakmice na razini potrebnoj za dohvatiti doigravanje. U situaciji gdje je barem 13 momčadi imalo potencijala otići iznad 41 pobjede u sezoni — situaciji koju će pronalaženjem identiteta dodatno zakomplicirati Sacramento — Memphisov manjak talenta definitivno nije ostavljao previše prostora za pogreške.

Marca Gasola i Mikea Conleya, koji su i sami uhvatili godine u kojima se od njih ne može očekivati da šest mjeseci igraju na All-Star razini — posebice ne nakon svih ozljeda koje su imali u zadnjih par sezona — uprava Grizlija okružila je rosterom na kojem su samo dvojuca igrača u karijeri ubacivala više od 10 poena u prosjeku. Jedan od njih je Chandler Parsons, koji je zbog uništenih koljena i problematičnih leđa završio na novoj rehabilitaciji već nakon tri utakmice.

Memphisova obrana počinje već s napadom. Dok se čeka da netko potegne težak šut i završi s komedijom, suigrači su već jednom nogom u tranziciji

Drugi je, pak, Dillon Brooks, momak koji je kao rookie dogurao do 10,5 poena po utakmici zahvaljujući ogromnoj minutaži do koje je došao dijelom upravo zbog nedostupnosti spomenutog Parsonsa, a dijelom jer je Memphis odustao od sezone već do prosinca nakon što je zabilježio 13 poraza u prvih 20 utakmica i ostalo bez Conleya do idućeg ljeta. Naravno, Brooksa je nakon uvodnih 11 utakmica ove sezone također izdalo koljeno te Memphis ni na njega ne može računati barem dva mjeseca, a zanimljivo da je otpao iz rotacije baš pred period u kojem su Grizliji počeli nizati pobjede.

Dakle — kako im, kvragu, polazi za rukom skupljati pobjede s napadom koji čine NBA prolaznici koji muku muče zabiti dvoznamenkati broj poena i na kojem je treći strijelac rookie centar koji pola utakmice provede na klupi jer njegovu idealnu poziciju već okupira najbolji igrač momčadi?

Sklonosti šetnji

Pa, da odmah otkrijemo karte, igra prema naprijed definitivno nije jača strana ove momčadi. Grizliji su ispodprosječna družina koja s učinkom od 105,7 poena na 100 posjeda trenutno zauzima 23. mjesto u ligi. Manje učinkovit napad od njih na Zapadu imaju samo Phoenix i Utah. Međutim, ovdje ključna stvar nije u tome da Grizliji imaju problema zabiti, već u tome da se uopće mogu kotrljati s ovakvim oružjima.

To im polazi za rukom ponajviše zbog Gasola koji je postao fantastičan tricaš te kao takav predstavlja popriličan problem obranama koje nisu navikle izvlačiti centra skroz do perimetra. Zahvaljujući njemu, a dijelom i Jarenu Jacksonu koji također može zabiti tricu, Memphis uglavnom uvijek ima dovoljno šutera na parketu, tako da je u stanju donekle otvoriti prostora u sredini za Conleyeve ulaze. A onda s vremena na vrijeme spustiti i Gasola u post-up radi promjene ritma.

To je temelj napadačke filozofije koji funkcionira dok su Gasol i Conley u stanju nositi teret kreacije skoro tri četvrtine utakmice. Samo što sve ovo ne bi bilo ni približno dovoljno za upisivati pobjede da nije sposobnosti ovog dvojca da ubaci u višu brzinu u završnicama. Naime, u clutchu — dakle, u zadnjih pet minuta utakmice u kojima nijedan od suparnika nema više od pet poena plusa — Memphis se iz iznadprosječnog napada pretvara u elitni. Učinak mu raste na 115,4 poena na 10o posjeda, što je deveti najbolji učinak u ligi.

To je nešto što vjerojatno neće potrajati, jer teško je očekivati da Shelvin Mack i Garrett Temple zabijaju trice preko ruke s istekom napada baš svaki put kada im nešto takvo zatreba, ali njihova uspješnost u najtežim mogućim momentima košarkaške utakmice nije ni slučajna. Jednostavno, veteranski know-how koji imaju Gasol i Conley te sposobnost da odu na razinu više tijekom tih nekoliko ključnih minuta nešto je što donosi mirnoću u oba smjera.

A mirnoća je možda i ključna riječ kada je Memphis u pitanju. Jer, više od raširene formacije u napadu i izuzetnog seta vještina veteranskog dvojca, ono što čini ovu momčad uspješnom njena je sklonost šetnji i kontemplaciji u doba trke i buke.

Kotrljanje kroz blato

Grizliji ne prate trend ubrzanja igre i trenutno su najsporija momčad lige s oko 96 posjeda po utakmici, ali ono po čemu su još posebniji je sklonost cijeđenju sata. Skoro trećina njihovih napada završava tek u zadnjih osam sekundi, a o kolikoj se rijetkosti radi najbolje kazuje podatak da je Detroit sljedeći na listi s jedva 20 posto posjeda koje troši od 16. do 24. sekunde napada. Memphis čak u ovim periodima nije nešto posebno uspješan, dapače. Tu obično ne uzimate šutove zato što se to planirali, već zato što ste na to prisiljeni, tako da su postotci realizacije u prosjeku puno slabiji nego u ranijim fazama napada.

Memphis tu nije izuzetak od pravila. Iako je dobar dio posjeda produžen s namjerom, to ne znači da u općem manjku kreatora momčad može samo tako doći do kvalitetnih prilika. Međutim, to i nije poanta. Kao što smo već utvrdili, Grizliji su zadovoljni ako iz napada dobiju dovoljno da ostanu u utakmici. Ono čemu ovo njihovo kotrljanje kroz blato prvenstveno služi je — obrana.

Zaigrati protiv Memphisa nakon što ste prije toga svaku drugu večer igrali protiv standardne NBA momčadi otprilike vam je kao da ste u posjetu kod prabake koja nema HDMI ulaz na televizoru. Uzalud ste ponijeli Playstation sa sobom, tako da vam je jedina zabava navečer, nakon što ste se najeli pancete i kruha, slagati Rubikovu kocku. Osim ako ne želite kukičati ili gledati nacionalnu televiziju.

Memphisova obrana tako počinje već s napadom. Dok se čeka da netko potegne težak šut i završi s komedijom, suigrači su već jednom nogom u tranziciji prema drugoj strani parketa. Grizliji uglavnom i ne pomišljaju ići na skok u napadu već isključivo o tome kako što prije nagomilati tijela u sredinu i zauzeti defenzivnu formaciju. Usprkos popriličnoj dužini na svim pozicijama i igri s dvojicom centara, hvataju manje od osam napadačkih skokova po utakmici te su po postotcima prikupljenih odbijanaca na samome dnu lige.

Najluđe od svega, usprkos ovolikom oprezu i ulaganju u branjenje tranzicije, primaju relativno dosta poena na ovaj način. Jednostavno, nemaju sjajne atlete i može ih se pretrčati ako su ostali jedan-na-jedan i ako nisu stigli nagomilati tijela u sredinu.  Samo, tu je opet poanta da je šira slika važnija od detalja — čak i ako povremeno cure u tranziciji, to ne znači da u svim onim ostalim posjedima u kojima se vrate na vrijeme neće odraditi posao.

Jednostavno, ovakav pristup izbacuje suparnike iz ritma i dosad imamo gomilu primjera u kojima momčadi navikle trčati potroše više od pola utakmice da shvate kako napadati njihovu obrambenu formaciju. Čak i najbolje tranzicijske momčadi ne mogu zabiti više od četvrtine poena na ovaj način, tako da ih i dalje čeka nadigravanje s najaktivnijom postavljenom obranom trenutno u ligi.

Izazivanje trenda

U principu je to klasična kombinacija obrane na čovjeka sa zonom na strani bez lopte kakva je do nedavne pojave trenda igranja čovjeka s preuzimanjem bila standard. S tim da je Memphis, kao i svaka prava momčad koja isključivo identitet bazira na ovoj strani parketa, svoju verziju obogatio s nekoliko detalja. Ovisno o matchupu, ne bježe od preuzimanja na pick & rollu, s tim da nikada neće ugroziti stranu pomoći jer će igrač koji ostaje na bloku uvijek trčati u sredinu umjesto da ostane braniti eventualnu povratnu.

Povremeno će Gasol pick braniti zonski, a znaju igrati i matchup-zonu posloženi oko reketa u formaciji 1-2-2 te preuzimati po potrebi. Poanta svega uvijek je ista — igrati što agresivnije na loptu te istovremeno imati što više ljudi blizu reketu kako bi u svakom trenutku mogli udvojiti eventualno spuštanje lopte u sredinu ili nagomilati tijela oko nekoga dovoljno smionog da se sjuri u ovakav krkljanac. Iskočiti na loptu, paziti na reket, probijati se kroz blokove i trčati na perimetar — to su pravila kojih se drže i koja fanatično pokušavaju sprovesti u djelo u ranoj fazi sezone u kojoj nitko baš ne očekuje playoff intenzitet. Tako da ne čudi da su vodeći u ligi po osvojenim loptama ili da su pri vrhu lige po broju iznuđenih faulova u napadu.

Naravno, ovakav tip obrane ima i svoje mane, a to je da ostavlja dovoljno prostora na perimetru, posebice na strani bez lopte. Svojim pristupom igrači Grizlija brišu dobar dio tog problema. Rotacije iz sredine prema van su uglavnom pravovremene i na parketu uvijek imaju dovoljno dužine, što itekako dobro dođe kada treba izazvati šut. Međutim, brzina je i ovdje problem, jer nedostatak atleta je nešto što obrane sposobne odraditi dodatni pas mogu kazniti. Ako ste dovoljno strpljivi i ne uzmete šut nakon što ste prvi put promijenili stranu, sada se u njihovoj obrani već javljaju određene rupe koje možete iskoristiti. Sredina više nije tako gusta i sada ima prostora za utrčavanje iza leđa centara, a i nova promjena strane otvara još bolje priliku za tricu.

Tezu da Memphis nema idealnu obranu potvrđuje i podatak po kojem dopušta previše kvalitetnih šutova suparnicima. Kada igrate protiv Memphisa, ako uspijete ne izgubiti loptu i ne spetljati se ulaskom između trojice čuvara, relativno lako možete doći do laganih poena na obruču i otvorenih prilika s trice. U obje kategorije Memphis dopušta iznadprosječan broj pokušaja, a usto zbog agresivnih udvajanja i utrajanja te žestokih rotacija radi previše prekršaja. Sve ovo nisu odlike vrhunskih obrana. Samo, u ovoj fazi sezone u kojoj većina suparnika još boluje od poremećaja pažnje — a neki se od toga neće izliječiti još dugo vremena — Memphisovo izazivanje trenda apsolutno je dobar potez.

Bez određenih pojedinaca i njihovih vještina ni ovaj agresivni pristup ne bi bio od koristi. Na bokovima Grizliji imaju Templea i Kylea Andersona koji su dovoljno inteligentni, dugi i fokusirani da mogu braniti jedan-na-jedan, preuzimati i pravovremeno pročitati situaciju te odlučiti kada pomoći u sredini, a kada trčati zatvarati perimetar.

Gasol više nije toliko pokretan da bi držao pola parketa, tako da se uglavnom fokusira na branjenje sredine, dok je Jackson taj koji dobiva zadatak braniti opasnije napadače na visokim pozicijama. Osim što može pokriti šutera i ostati dovoljno blizu da pomogne u sredini, u stanju je zaustaviti napad izlaskom na pick i onda se još vratiti u sredinu na vrijeme čuvati obruč. Njegova zrelost ovako rano u profesionalnoj karijeri je fascinantna i u kombinaciji s elitnom dužinom i pokretljivošću ukazuje da momak definitivno ima potencijal već za nekoliko godina biti kandidat za najboljeg defenzivca u ligi.

Uskoro povratak u prosječnost?

Dakle, što ćemo s Grizlijima? Napad očito ima limite koji bi mogli postati ozbiljan problem čim Gasol i Conley ne budu u stanju igrati na ovako visokoj razini ovoliko velik broj minuta. Temple i Shelvin Mack do sada su već zabili više ključnih šutova u završnicama nego se itko mogao nadati kada ih je potpisivao i očekivati od nekoga od njih da se konstantno nameće kao treća opcija u napadu, pa makar tijekom tih zadnjih pet minuta, jednostavno nije realno.

Jackson je izuzetan talent, ali je ujedno i momak koji još uvijek nema 20 godina i koji pojma nema kako je to igrati 82 utakmice u kontekstu u kojem se od tebe traži izvrsnost svaku večer da bi tvoja momčad mogla biti konkurentna.

S tim da su one spomenute brojke vezane uz obranu možda i najveći razlog za zabrinutost. Počnu li suparnici koristiti prostor koji im ostavlja fokusiranost na stranu s loptom i počnu li zabijati očekivanim postotcima s trice, posebice iz kornera, a onda ubace li i poneki šut više iz sredine te počnu li ubacivati preciznije slobodna — a Memphis trenutno ima i tu sreću da suparnici protiv njih zabijaju slobodna najnižim postotcima u ligi, što nema veze s obranom i što će se s vremenom dovesti u normalu — obrana bi mogla pasti za par poena.

Imati 10. obranu u ligi nije isto što i imati treću, pa bi to u jednadžbi s ovakvim napadom limitiralo Memphis na prosječnost. Ova zaliha pobjeda ostvarena u prvih 20-ak utakmica tako vjerojatno neće biti dovoljna, pogotovo ako Grizliji ne uspiju zadržati ovakvu učinkovitost u clutchu. Tako da, usprkos svemu dosada viđenom od njih samih, ono što najviše podiže šanse Memphisu za povratkom u doigravanje eventualni su problemi konkurenata s ozljedama udarnih igrača.

Naravno, u slučaju da se njima dogodi nešto slično s Gasolom ili Conleyem, možemo očekivati i potpuni raspad sistema.

Ne propusti top članke