Bila je to svojevrsna uspomena na Svjetsko prvenstvo 1990. kada je Luciano Pavarotti na otvaranju prvenstva izveo upravo tu pjesmu, ali i pjesma puna nogometne simbolike. U Puccinijevoj operi, onaj tko želi oženiti Turandot mora odgovoriti na tri zagonetke koje će mu biti postavljene, a ako ponudi krivi odgovor bit će pogubljen. Calaf, lik koji pjeva ariju, svjestan je rizika u koji se upustio, ali je uvjeren u svoj uspjeh i zato pjeva da će u zoru pobijediti.

Nogomet na natjecanjima poput Eura nudi sličan narativ. Onaj tko želi otići do kraja mora točno odgovoriti na zagonetke koje će mu biti postavljene, a krivi odgovor se kažnjava ispadanjem jer nema popravnih ispita.

Italija je zaslužila naslov europskog prvaka jer ovo je momčad koja je htjela loptu i koja je napadala

Roberto Mancini je pronašao sve točne odgovore i zbog toga je Italija osvojila naslov europskih prvaka. S druge strane, Gareth Southgate je ponudio krive odgovore i na kraju je platio skupu cijenu. Iako na samom početku utakmice nije izgledalo da će tako završiti.

Engleska je rano povela i u početnom dijelu utakmice je stvarala ozbiljne probleme talijanskoj obrani. Southgate se odlučio u utakmicu krenuti u formaciji 3-4-3 i to je bila sasvim logična strateška odluka jer Italija igra u 4-3-3 s iznimno agresivnim podizanjem lijevog bočnog u fazi napada. Southgate je prelaskom iz 4-3-3 u formaciju s trojicom stopera dobio situaciju da na desnom boku ima Kierana Trippiera koji dosta rano ‘kupi’ podizanje Emersona Palmierija, dok Kyle Walker stoji kao treći stoper kako bi kontrolirao usko postavljanje Lorenza Insignea. Ukratko, Southgate je mijenjao jedno krilo za Trippiera kako se ne bi morao misliti hoće li mu to krilo ispratiti Emersona kada krene gore.

Figure viška

Međutim, Southgateova promjena formacije je donosila rezultate i u napadu. Manciniju se događalo točno ono čega se Southgate bojao kada je stavio dodatnog bočnog. Insigne, kao lijevo krilo, nije pokrivao Trippierove dolaske visoko. Jednostavno, čovjek nije sudjelovao u obrani, a Emerson je bio postavljen usko jer je nominalno bio zadužen za suparnika na desnom krilu koji je ulazio prema sredini. Posljedica je bila ta da je Engleska uvijek imala Trippiera na desnoj strani kao slobodnog čovjeka kojeg je mogla razigrati kako bi prenijela loptu na suparničku polovicu.

Točno tako pada i prvi gol.

Harry Kane (označen strelicom) spustio se nisko kako bi primio loptu i kako bi se ponudio stoperima. Do lopte dolazi na liniji centra igrališta okrenut leđima suparničkom golu, ali tu je bez velikog pritiska. Talijani igraju u 4-3-3 i središnja trojka je u ravnoteži s dvojicom engleskih centralnih veznjaka i Masonom Mountom koji se spušta kao treći, tako da Kaneov dolazak znači brojčani višak u sredini terena. S lakoćom prima loptu, odigrava otvoreno dodavanje na desni bok i talijanska obrana puca.

Tu do izražaja dolazi nekoliko mehanizama na koje se Southgate mogao osloniti. Prvi od njih su stoperi koji su jako dobri na lopti i koji mogu manipulirati suparnikom. Italija je ovdje navučena na jednu stranu upravo zato što Englezi znaju da mogu igrati sa stoperima i Luke Shaw razigrava loptu u začetku akcije u kojoj je bio pod ozbiljnim pritiskom. Drugi mehanizam je Kane kao dodatni razigravač i kao figura viška u sredini terena s kojom je Engleska mogla dobiti stabilnost u posjedu lopte. Treći mehanizam su bočni igrači koji su bili vrlo konkretni prema naprijed. Uostalom, za sam gol je Trippier asistirao Shawu, ali i generalno su bili vrlo aktivni prema naprijed jer su imali trećeg stopera koji im je osiguravao leđa.

Figura viška u sredini, figura viška na boku i stoperi koji mogu kontrolirati loptu. Engleska je u prvih 20-ak minuta nekoliko puta bez ikakvog otpora prošla kroz talijanski vezni red koji je djelovao zaleđen u prostoru i vremenu. Problem je bio što je Southgate, kao i u puno slučajeva na ovom prvenstvu, odlučio zatvoriti utakmicu i preuzeti ziheraški pristup.

Mancinijeve prilagodbe

“Momčadi na putovanju prema nečemu velikom moraju proći kroz dozu boli kako bi mogle napredovati“” izjavio je Southgate nakon što je pobijedio Ukrajinu u četvrtfinalu Europskog prvenstva. “Imali smo neke sjajne večeri kroz protekle četiri godine, ali imali smo i neke vrlo bolne večeri, a to su iskustva iz kojih smo učili i koja su nam definitivno pomogla da se pripremimo za ovaj turnir.” Southgate je toliko želio izbjeći rizik kako bi izbjegao i eventualnu bol da je zaboravio koliko mu momčad može dobro igrati nogomet i koliko može biti opasna kada igra otvoreno. Povukao se i dao je krivi odgovor.

S druge strane, Mancini je počeo davati prave odgovore.

Prva adaptacija koju je napravio je aktivacija zadnje linije. Kada pogledate koliko su na prvoj situaciji Giorgio Chiellini i Leonardo Bonucci daleko od Kanea i koliko ne čuvaju ama baš nikoga, onda je jasno odakle Engleskoj dvije figure viška. Te dvije figure viška su bile upravo Chiellini i Bonucci koji su u prvih 20-ak minuta bili mrtvi kapital, sve dok ih Mancini nije aktivirao.

Englezi više nemaju višak jer Chiellini i Bonucci više nisu pasivni. Bonucci je već ranije izašao prema Raheemu Sterlingu, a Chiellini reagira na dodavanje prema Kaneu i izlazi u presijecanje lopte.

Treba naglasiti to koliko je Italija zapravo riskirala. Rezultat je 0:1, prvo poluvrijeme ide prema kraju i drugi gol bi krajnji ishod učinio donekle izglednim, ali Mancini odlučuje da mu stoperi igraju dva-na-dva s Kaneom i Sterlingom. Jer ova situacija se svodi upravo na to: Chiellini na Kanea i Bonucci na Sterlinga, dva stopera na dva napadača u centralnoj zoni terena. Svako ispadanje je potencijalno kobno jer nema nikoga iza njihovih leđa tko može spasiti stvar.

Međutim, Mancini time dobiva prednost u drugim zonama terena. Emerson više ne prati Sterlinga koji kao desno krilo ulazi u sredinu, nego se koncentrira na Trippiera i Engleska više nema izlaz preko bočne pozicije. Isto tako, Chiellinijevo praćenje Kanea, koliko god se duboko spuštao, eliminira brojčanu prednost koju je Engleska imala u sredini terena.

Dapače, Englezi ostaju pregaženi jer talijanskih 4-3-3 nudi trojici veznjaka mogućnost da stvaraju višak protiv Declana Ricea i Kalvina Phillipsa, a ako im Mount dođe u pomoć, onda ostavlja bočnog igrača i Italija ima opciju kako pobjeći iz sredine terena.

Jednosmjerna ulica

Do kraja Italija preuzima potpunu dominaciju, a ključna je još jedna adaptacija koju radi Roberto Mancini, upravo da napadne Englesku preko dvojice centralnih veznih.

Umjesto da iskoristi dinamiku koju mu daju Nicolò Barella, Manuel Locatelli i Matteo Pessina kroz utrčavanja bez lopte i dolazak u završnicu te opasnost za gol kroz udarac, Mancini se odlučuje uvesti Bryana Cristantea koji se odlično snalazi u uskim prostorima između linija i s kojim, uz Marca Verrattija i Jorginha, dobiva još jednog razigravača u sredini terena.

Cristanteov zadatak je bio pozicionirati se iza Riceovih i Phillipsovih leđa kako bi ih spriječio da efikasno izlaze u pritisak na Verrattija i Jorginha. Italija je kažnjavala svako iskakanje centralnih veznjaka jer je imala trećeg čovjeka preko kojeg je s boka mogla doći do Cristantea u prostoru između linija, a Engleska je takva dodavanja morala braniti iskakanjem jednog od stopera koji je napuštao poziciju kako bi postao dodatni vezni igrač, što opet traži komunikaciju u zadnjoj liniji i novi set preuzimanja.

Kada je eliminirao pritisak na Jorginha i Verrattija, Mancini je preselio utakmicu pred engleski kazneni prostor i to je bio kraj priče. Dalje je bilo samo pitanje egzekucije.

Oko 30. minute Italija je imala samo dva udarca, a onda se ravnoteža mijenja i Italija postaje sve opasnija. Ma kraju je skupila ukupno 19 udaraca prema šest engleskih pokušaja, što jasno govori o tome da je Italija bila aktivnija i — premda je utakmica tehnički završila neriješeno — da je prelomila susret ulaskom Cristantea te aktivacijom Chiellinija i Bonuccija kao mrtvih kapitala iz prvih pola sata. Engleska do kraja utakmice još ima situaciju da su Kane i Sterling dva-na-dva sa suparničkim stoperima, ali je preduboko u obrani i više ne može kvalitetno izaći prema naprijed, a to utakmicu pretvara u jednosmjernu ulicu.

Na kraju krajeva, Italija je zaslužila naslov europskog prvaka jer ovo je momčad koja je htjela loptu i koja je napadala. Osim jednog dijela utakmice protiv Austrije i završnice utakmice protiv Belgije, Italija je pokušavala igrati aktivan nogomet. To je i logično kada ti je vezni red građen na Jorginhu i Verrattiju, ali i drugi imaju igrače koji znaju igrati, a uporno odbijaju riskirati.

Mancini je utakmicu dobio upravo zato što je odlučio riskirati. Kada je postavio Chiellinija i Bonuccija da igraju dva-na-dva s Kaneom i Sterlingom u središnjoj zoni, dobio je stabilnost i vratio je ravnotežu na terenu jer Southgate više nije imao figure viška u sredini i na boku, a onda je odlučio staviti još jednog veznog s kojim može još bolje držati posjed. Preuzeo je inicijativu i riskirao je, napadao je i pokušavao je naći rješenje. Talijani su, kao Calaf iz Turandota, bili svjesni rizika u koji su ušli, ali su uvijek bili uvjereni u svoju pobjedu.

Southgate nije i zato nije riskirao, ponovo je ziheraški pristupio utakmici i nije iskoristio potencijale svoje momčadi, a to je bio krivi odgovor koji je kažnjen porazom.