Mazepin si je krajem 2020. napravio medvjeđu uslugu objavom videa na društvenim mrežama u kojem je snimljen kako u autu hvata za grudi suputnicu koja očigledno nije oduševljena tim potezom. Što jest za svaku osudu, ali govorimo o dečku od 20-ak godina, koji se uistinu temeljito posuo pepelom nakon toga. Reakcija je bila definitivno pretjerana u odnosu spram samog prekršaja, a to se nastavilo odražavati i na praćenje čitave prve i vjerojatno jedine njegove F1 sezone.

Da, izvrtio se na stazi nekoliko puta i u više navrata zasmetao nekome u kvalifikacijskom krugu ili prilikom obilaženja u utrci. Ništa od toga nije bilo tako radikalno da bismo mogli reći da nismo već ranije vidjeli. Da, bio je uvjerljivo najsporiji vozač na stazi lani, sporiji od svog momčadskog kolege, ali nije to bila neka značajno veća razlika, ako uopće, spram one koje su u nekim prethodnim sezonama imali, primjerice, pobjednik Le Mansa Brendon Hartley ili veliki Robert Kubica. A Haas je bio toliko slabiji od ostalih bolida da zapravo niti smo imali pravu priliku procijeniti koliko dečko vrijedi, niti će on dobiti priliku pokazati je li u stanju naučiti na vlastitim pogreškama i napredovati.

Potpuna zabrana nastupa, ma koliko grubo zvučala, ne bi bila nikakav osobit presedan, jer već je u povijesti bilo takvih slučajeva

Jer ruski vozač koji je prošlog tjedna izbačen iz Haasa, gdje će vjerojatno biti zamijenjen Pietrom Fittipaldijem.

Kao vozač neće nedostajati sportu — mada su memeovi o njemu lani bili najzabavniji detalj sezone — ali nadam se da će jednog dana, kada sankcije prema ruskim sportašima prođu, naći mjesto u nekoj ozbiljnoj trkaćoj seriji. Zanimljivo je da je, mada mu je otac blisko povezan s Putinom, Nikita bio spreman prihvatiti sve uvjete potrebne za nastavak natjecanja, uključujući i javnu osudu agresije na Ukrajinu. Ni to, dakako, nije bilo dovoljno, jer nakon Haasova raskida suradnje s Uralkalijem, najvećim sponzorom momčadi, uistinu nije više bilo razloga za držanje Rusa u momčadi. Pogotovo znamo li da su neke nacionalne federacije, poput britanske, već izglasale apsolutnu zabranu nastupa ruskim vozačima, pa je jasno da bi Nikita, čak i u slučaju ostanka u momčadi, morao biti zamijenjen na nekim utrkama.

Povlačenje iz Svjetskog prvenstva

Formula 1 bila je među sportovima koji su najpromptnije reagirali nakon napada na Ukrajinu. Velika nagrada Rusije je u roku od 48 sati izbačena iz ovogodišnjeg kalendara natjecanja, a nekoliko dana kasnije objavljena je i vijest o raskidu dugogodišnjeg ugovora s organizatorom, po kojem je utrka trebala uskoro biti prebačena u Sankt-Peterburg. Ne mogu reći da baš razumijem zašto je taj ugovor raskinut, a ne stavljen u mirovanje, osim ako odgovorni o budućnosti Rusije, Ukrajine i Putina znaju nešto što mi ne znamo… Kako god, bilo je lijepo vidjeti da Formula 1 barem jednom promptno reagira i podržava borbu protiv neprihvatljivih vojnih i političkih metoda. Nije u redu da se održava utrka u zemlji čiji vojnici ratuju izvan svojih granica, na teritoriju druge zemlje.

Ne zna se još koja će utrka zamijeniti Soči u kalendaru, ali kruže glasine da bi to mogla biti Velika nagrada Turske. Koja bi se tako savršeno uklopila u kalendar, uz, primjerice, dvije utrke u SAD-u i jednu u Saudijskoj Arabiji, podsjećajući nas u kojem tjelesnom otvoru zapravo žive kriteriji o ratovanju izvan vlastitih granica.

FIA je zauzela nešto blaži stav, prema kojem će ruskim i bjeloruskim predstavnicima i dalje biti dopušteno nastupati, ali ne pod vlastitom zastavom niti u nacionalnim bojama. Što, zapravo i nije neka novost, jer su i Mazepin i, recimo, Nikolaj Grjazin u WRC-u i dosad nastupali pod zastavom Ruskog olimpijskog odbora. No, to dosad nije vrijedilo svugdje, pa smo lani imali bizarnu situaciju da u Formuli 1 nema ruske zastave, a u sat vremena ranije voženoj Formuli 2 ima… Na istoj stazi, istog vikenda, vladali su drukčiji kriteriji.

Kad smo kod Formule 2, ondje je u posljednje dvije godine odličan dojam ostavio Robert Shwartzman, koji je danas Ferrarijev testni vozač. Oko njega zasad nema nikakvih vijesti, ali mogao bi imati manje problema od ostalih ruskih vozača, jer je rođen u Izraelu, pa ima opciju brze promjene nacionalnosti svoje trkaće licence. Drugo je pitanje, dakako, bi li Ferrari, koji značajan dio profita ostvaruje u arapskim zemljama, a u Abu Dhabiju ima i golemi zabavni park, želio ući u poslovni rizik s angažmanom izraelskog vozača…

Pitanje ruskih vozača postaje mnogo osjetljivije prijeđemo li u neke druge trkaće kategorije.

U utrkama izdržljivosti nalazimo određeni broj odličnih ruskih vozača (bila bi uistinu šteta da, recimo, ne možemo gledati Timura Boguslavskog) i momčadi — primjerice G-Drive Racing, čiji budžet dolazi gotovo isključivo od Gazproma. Ondje je zvijezda bivši ruski F1 vozač Daniil Kvjat, koji je osudio rat, ali i oštro napao međunarodne sportske institucije, smatrajući da su zabrane nastupa u potpunoj suprotnosti sa sportskim duhom. Intrigantno je da su organizatori 24 sata Le Mansa odgodili objavu liste sudionika, za što se nagađa da je upravo zbog razmatranja odluke o G-Driveovoj prijavi. U međuvremenu, između pisanja i objave ovog teksta, šef G-Drivea objavio je da se momčad povlači i s Le Mansa i iz Svjetskog prvenstva, jer odbija nastupati pod nametnutim im uvjetima, odnosno bez mogućnosti sviranja ruske himne u slučaju pobjede.

Velesila u nekim drugim granama

Potpuna zabrana nastupa, ma koliko grubo zvučala, ne bi bila nikakav osobit presedan, jer već je u povijesti bilo takvih slučajeva.

Njemačkim je momčadima i vozačima po završetku Drugog svjetskog rata nekoliko godina bilo zabranjeno nastupati, a 1930-ih su Nijemci i na konstruktorskom i na vozačkom planu bili dominantna svjetska, ili barem europska velesila. Kasnije, 1980-ih, na snazi je bila slična zabrana za vozače iz Južne Afrike, koja je prije toga bila vrlo značajna na svjetskoj automobilističkoj mapi. Imala je nacionalno prvenstvo Formule 1, redovne Velike nagrade, a Jody Scheckter je 1979. došao i do titule svjetskog prvaka. Nakon pada apartheida ta se zemlja nikad nije vratila na nekadašnju razinu u svijetu automobilizma. A čak je i moćnoj Njemačkoj trebalo nekoliko desetljeća da povrati status trkaće velesile.

Svaka od tih zemalja pod sankcijama imala je jednu ili nekoliko izgubljenih generacija, — ne samo u automobilizmu, naravno, nego i u drugim sportovima. Što, dakako, ipak blijedi spram saznanja o izgubljenim generacijama kod onih koji su bili napadnuti ili potlačeni, zbog čega je do sankcija i došlo.

Rusija u svijetu kružnih utrka niti 30 godina nakon raspada SSSR-a nije postala osobito važan faktor. Zaostatak za svijetom iz vremena odvojenosti i nenastupanja na natjecanjima izvan zemalja Varšavskog pakta nikada nije u potpunosti nadoknađen, ali napredak postoji i Rusi su sve prisutniji u kvalitetnim natjecanjima, a i među dolazećim, mladim snagama — primjerice, u kartingu. No, postoje neke druge grane automobilizma u kojima su Rusi itekako velesila, te će biti vrlo zanimljivo vidjeti što će se u njima događati.

Primjerice, početkom ove godine Kamazovi su vozači ostvarili šestu uzastopnu pobjedu na Reliju Dakar u klasi kamiona, a 18. od 2000. I u ostalim su kategorijama endurance relija Rusi dosta jaki, ali u kamionskoj je “dominacija” preblag izraz… Dođe li ondje do zabrane nastupa, to postaje drugoligaško natjecanje.

Jasno je da ispravnog rješenja nema — zanemarimo li ono izmaštano s brzim završetkom rata i životom u ljubavi i miru, u skladu s načelima hipi pokreta — i da će se automobilizam, kao i svi ostali sportovi, povinovati nekim općim smjernicama koje definira politika. A da nama ostaje za nadati se da će ovaj put izgubljenu generaciju imati samo Rusi, Bjelorusi i, na neusporedivo tužniji način, Ukrajinci, a ne ponovo čitav svijet.