Kad je Olympique de Marseille polovicom rujna igrao prvu utakmicu u Europskoj ligi protiv Konyaspora, na tribinama Vélodromea skupilo se tek 8.549 ljudi.
Sablasno prazan stadion nije bio samo indikator neatraktivnog suparnika. Situacija nije bila dobra jer je u prethodne dvije utakmice Marseille uvjerljivo izgubio od Monaca 6:1 i od Rennesa 3:1, dok je prije ta dva poraza tek remizirao doma protiv Angersa. Navijači su izgubili vjeru i u momčad i u trenera, a to su jasno pokazali čak i ovi koji su došli na stadion.
Međutim, stvari su se polako popravljale. Nakon što je Adil Rami zabio glavom poslije kornera i tako spasio Marseille od četvrtog lošeg rezultata u nizu, trener Rudi García je odlučio ne biti tvrdoglav jer je shvatio da mu se sprema otkaz. Promijenio je taktički okvir momčadi i iz formacije 4-3-3, koja očito nije funkcionirala, prešao je u 4-2-3-1 kako bi oslobodio Dimitrija Payeta kao centralnu figuru oko koje gradi napad. I isplatilo se. Marseille je počeo igrati brže, atraktivnije i efikasnije, Florian Thauvin je eksplodirao sa učinkom od 22 gola i 11 asistencija u prvenstvu, a napredak cijele momčadi je očit. U prvenstvu u zadnjem kolu lovi plasman u Ligu prvaka, a u Europskoj ligi je došla do finala. Prvo europsko finale od 2004., utakmica za koju je bilo zainteresirano mnogo više od onih osam i pol tisuća ljudi s utakmice protiv Konyaspora.
Problem je bio samo u činjenici što je u finalu s druge strane stajao Atlético Madrid.
Diego Simeone je stvorio stroj, najčvršći obrambeni beton koji danas možemo gledati. Pod Simeoneom se Atlético razvio u momčad koja igra daleko najbolju zonu u modernom nogometu, razvio je fantastične momčadske principe i uigrao mehanizme do te mjere da ih je gotovo nemoguće probiti sistemskim rješenjima. Sve čemu se možete nadati je da ćete individualnom klasom napraviti višak, a malo je momčadi koje imaju takav talent. Marseille nije jedna od takvih. Elitnu obranu upotpunjuje vezni red u kojem su Koke i Saúl Ñíguez, te napad kojeg predvode Antoine Griezmann i Diego Costa, što znači da Simeone ima na raspolaganju sasvim dovoljno napadačkog talenta da zabije svakome i bez neke posebne napadačke igre.
Daje posjed, ali uskraćuje opcije
Istina, Atlético nije atraktivna momčad. Ponekad je previše pasivan, često i sasvim dosadan, igra defenzivno i kao da ne oslobađa sav talent koji ima na raspolaganju. Međutim, Atlético je odlična momčad, u onome što radi jednostavno nema bolje. Reaktivni nogomet, elitna obrana i hrpa ekstremno talentiranih nogometaša koji mogu samostalno stvoriti višak u kontranapadu već je dovoljno puta dokazana dobitna kombinacija za knockout faze natjecanja. Takve momčadi manje griješe, imaju bolju ravnotežu i lakše se prilagođavaju suparniku i specifičnim uvjetima, a to na malom uzorku utakmica donosi rezultat. Čekaju i pretvaraju pogreške u golove.
Simeoneov reaktivni način igranja nogometa do punog izražaja dolazi u Europi
Nije atraktivno niti bi bilo održivo kad bi obje momčadi odlučile igrati na taj način, ali je legitiman izbor strategije. A i dokazano učinkovit, posebno ako imate mentalnu snagu i disciplinu da znate kako možete pustiti suparniku da igra jer ćete, čak iako dominira, ipak dočekati svoju šansu. Uostalom, rezultati potvrđuju kako su igrači Atlética majstori takve igre. U sedam sezona koliko je Simeone na klupi Atlética, do finala europskih natjecanja došao je četiri puta, što je zaista impresivan učinak s obzirom da njegova momčad financijski ne ulazi u samu europsku elitu.
Međutim, čak i u tom segmentu, za Marseille je div. I zato je utakmica, posebno nakon što je Payet morao izaći zbog ozljede, imala prilično predvidljivu putanju.
Iako je formacija kojom se Atlético brani uvijek klasičnih 4-4-2, postoji nekoliko karakterističnih stvari koje Simeoneovu momčad čine posebnom.
Uz fantastičnu sinkronizaciju u pomicanju linija s lijeva na desno, ključ je postavljanje bekova koji obično iskaču na krila i striktno ih markiraju. Griezmann se spušta kako bi zatvorio trokut kojim se kontrolira sredina i sprječava brzo okretanje strane, a kompaktnost onemogućuje da se uputi dodavanje između linija. Time, iako Marseille ima loptu pod kontrolom, igrač koji ima posjed zapravo nema rješenja. Može krenuti samo prema beku, a to je situacija koju Atlético čeka kako bi Ángel Correa mogao iskočiti na njega i krenuti u oduzimanje lopte.
Dio je to Simeoneove filozofije u kojoj se rijetko radi pritisak na loptu. Suparniku se dopusti da kontrolira posjed, ali mu se oduzmu sve opcije i usmjeri ga se tamo gdje je najmanje opasan ili tamo gdje se najbrže može zatvoriti zamka i uzeti lopta. Cilj igre nije onemogućiti suparniku udarac, nego svesti ga na situaciju iz koje je taj udarac najmanje opasan. To je očito i iz statistike — jer iako je prvih 15 minuta izgledalo kao da Marseille opasno dominirao, jedini udarac u okvir je bio Payetov apsolutno neopasni pokušaj voleja s 25 metara. A to je nešto s čim Atlético može živjeti.
Momčad za knockout fazu
Uostalom, prvi gol pada upravo kao posljedica razmišljanja u kojem ne idu na oduzimanje lopte nego na kontrolu opcija i usmjeravanje u povoljnu situaciju. Atlético u konkretnoj situaciji nije u pritisku, tek napadači lagano potiskuju stopere prema vlastitom golu, dok ostatak momčadi ostaje nisko i ne daje strukturu momčadskom presingu. Po povratnoj lopti vrataru, napadači ne iskaču maksimalno agresivno; ostaju pozicionirani tako da oduzimaju opciju dodavanja prema stoperima i daju mu dovoljno vremena da potraži drugu opciju za distribuciju lopte. Steve Mandanda se odlučuje dodati u sredinu terena, gdje André-Frank Zambo Anguissa loše prihvaća loptu i servira Atléticu čistu šansu za gol.
Očito je Marseillov igrač je napravio katastrofalnu grešku u osnovnoj nogometnoj radnji primanja lopte i to dovodi do gola. Međutim, čim je Mandada krenuo u dodavanje, Gabi iskače prema Anguissi u oduzimanje lopte, jer prepoznaje okidač za presing s obzirom da je Anguissa bio okrenut leđima prema napadu i tu su mu opcije ograničene. Gabi mu dolazi iz mrtvog kuta i, sve da je Anguissa savršeno primio loptu, opet bi bio u velikom problemu jer ne može vratiti loptu natrag, a igrač mu u punom sprintu dolazi u duel dok je on statičan i ima nepovoljnu poziciju tijela. Pogreškom je olakšao posao, ali i bez toga je to bila situacija koju je Atlético tražio u planu igre.
A nakon što je poveo i nakon što je Marseille ostao bez Payeta, gotovo da nije bilo šanse da Atlético izgubi utakmicu. To što na klupi nije bio suspendirani Simeone, nego Germán Burgos, bilo je sasvim nebitno; Atlético Madrid je savršeno utrenirana momčad koja je dizajnirana za ovakve utakmice u kojima obično izvlači rezultatski maksimum. Igrači čekaju pogreške i nemilosrdno ih iskorištavaju uz gotovo savršenu razinu učinkovitosti.
Generalno gledajući, Cholo Simeone ima nesreću. Igra u ligi s Real Madridom i Barcelonom, koji ne gube previše bodova na malim utakmicama, na kojima se njemu svako toliko omakne koji prosuti bod. A nema ni sreće da u izravnim dvobojima nadoknadi tu razliku, jer Real i Barcelona ulaze u uzak krug onih ekipa koje imaju dovoljno kvalitete da probiju Atléticovu zonu individualnim pokušajima. Međutim, njegov reaktivni način igranja nogometa do punog izražaja dolazi u Europi i ondje, za razliku od prvenstva, itekako daje rezultate. Kad krene knockout faza, Atlético se pretvara u jako nezgodnog suparnika, a o tome svjedoče i četiri finala. Protiv takve momčadi Marseille nije imao šanse i Atlético zasluženo uzima naslov.
