Unatoč činjenici da svijet utrkivanja proživljava period deficitaran u sadržaju, nije trebalo dugo pratiti dim da se dođe do vatre: Ferrari je unutar par dana službeno potvrdio Sainza kao momčadskog kolegu svom novoustoličenom princu Charlesu Leclercu za 2021. Ricciardo je pantomimu zaključio obrtanjem uloga iz 2018. i potpisao ugovor s McLarenom, preuzevši Sainzovo dosadašnje mjesto.

Kako se, dakle, Sainz dvije godine nakon što je bio na rubu odlaska našao u drugoj najboljoj momčadi na gridu? I kako je uspio za mjesto u njoj poraziti vozača zbog kojeg je bio višak u Renaultu?

Ferrari je propustio potpisati na papiru boljeg kandidata upravo zato što je smatrao da je Ricciardova ‘mana’ to što je prebrz i ne uklapa se u momčadsku strukturu

Ricciardo je na papiru bio jedini pravi kandidat: dokazani pobjednik utrka, jedan od najpopularnijih vozača i još k tome talijanskog porijekla. S obzirom na to da su Lewis Hamilton i Verstappen bili izvan dosega, Australac je bio Ferrarijeva jedina prava šansa da potpiše bona fide superzvijezdu — ili barem vozača koji je najbliži tom statusu.

Što je, dakle, Ferrari vidio u Sainzu i zašto je odabrao baš njega? Odgovor na to samo djelomično možemo dobiti analizirajući vozačke profile i dosadašnju karijeru njih dvojice; svakako, u obzir treba uzeti i druge faktore: momčadsku politiku, financije, dinamiku između Vettela i Leclerca u 2019. i to kako je ona utjecala na dugoročnu Ferrarijevu filozofiju što se tiče vozača.

Sainz voli kad bolid pleše

Postoje snažne indicije da je Ricciardo izgubio mjesto u Scuderiji upravo zato što je preambiciozan vozač koji ne bi prihvatio ulogu druge violine; dotaknut ću se toga kasnije, ali valja imati na pameti da ista stvar vrijedi i za Sainza, koji je prošle sezone pokazao da u svom arsenalu ima alate kojima može konkurirati na najvišoj razini.

Kako onda usporediti Sainza i Ricciarda po njihovim profilima?

Španjolac je karijeru u Formuli 1 započeo kao talentirani junior Red Bullova vozačkog programa — 2015. je kao 20-godišnjak dobio priliku u Toro Rossu kraj mlade senzacije Verstappena, kojemu je tad bilo tek 17 i imao je samo jednu juniorsku godinu iskustva u trkaćim bolidima. Unatoč tome što je bio tri godine stariji i posjedovao višegodišnje iskustvo u Formuli BMW i Formuli Renault, Sainz je kaskao za mladim Nizozemcem u 2015. i na početku 2016., prije nego što je Verstappen promoviran u Red Bull.

Verstappen je u utrkama u kojima niti jedan vozač nije imao mehaničkih kvarova (to je kriterij koji ću i dalje koristiti u direktnoj usporedbi momčadskih kolega) pobijedio 7-6, u kvalifikacijama (isti kriterij) 11-9 i 62-22 u bodovima. Drugim riječima, bilo je iznimno blizu, ali Verstappen je imao jasnu prednost u svim aspektima: brzini preko jednog kruga (iako je u prosjeku bio samo 0,0707 sekundi brži u kvalifikacijama), tempu u utrkama i ukupnim bodovima. Sainzov duel s Verstappenom dobro će nam koristiti u usporedbi s Ricciardom, budući da su se Verstappen i Ricciardo utrkivali kao momčadski kolege u Red Bullu između 2016. i 2018.

Nakon Maxove promocije u Red Bull, Sainz je s lakoćom pobijedio demotiviranog i deložiranog Daniila Kvjata u sljedeće dvije godine, a 2018. je raskinuo veze s Red Bullovim programom i pridružio se Nici Hülkenbergu u Renaultu. Sainzova sezona protiv Hulka poslužit će nam kao drugi objektivni kriterij u usporedbi s Ricciardom, budući da su Ricciardo i Hülkenberg lani vozili zajedno u Renaultu.

Sainz je pao svoj prvi ozbiljan test protiv jednog od vozača izvan Red Bullova programa, ali nije se osramotio: u kvalifikacijama, koje su oduvijek bile jedna od najjačih Hulkovih strana, izgubio je 12-5, ali držao je korak u tempu utrka, u kojem je kasnio 8-10 i 59-78 u bodovima. Nakon što je izgubio mjesto u Renaultu, lani je u McLarenu bio više-manje izjednačen s mladim rookiejem Landom Norrisom u kvalifikacijama, ali je imao jasnu prednost u utrkama.

Dakle, jasno je nakon prvog pogleda da je Sainz iznimno dobar vozač u race trimu, pri čemu mu njegov vozački stil omogućava da dulje očuva život guma i drži konkurentan tempo kroz cijelu utrku. Generalno, Sainz je vozač koji voli da bolid ‘pleše’ pod njim, kontrolirajući ga sitnim korekcijama na ulasku i izlasku iz zavoja, a dosta koristi i kočenje pomoću motora i kasno napada apex zavoja.

Ricciardov plafon?

Usto Sainz sada već za pojasom ima pet punih sezona u Formuli 1, a vozio je u bolidima koji su se nalazili na začelju (Toro Rosso) kao i u sredini poretka (Renault, McLaren) i nije radio puno pogrešaka. S obzirom na to da je Vettel, čije će mjesto Sainz preuzeti, u posljednjih nekoliko sezona stvorio reputaciju vozača koji često radi neforsirane pogreške, to nije zanemariva stvar.

S druge strane, njegov relativno negativan omjer protiv momčadskih kolega u kvalifikacijama sugerira da je sirova brzina u jednom krugu nešto na čemu bi morao poraditi, pogotovo budući da je Leclerc upravo u tom segmentu već sada monstrum.

Dvije crtice, jedna iz 2017., druga iz 2019., najbolje ilustriraju Sainzov relativni deficit brzine u kvalifikacijama i njegovu sjajnu kontrolu tempa u utrkama.

U njihovoj drugoj sezoni u Toro Rossu, Sainz i Kvjat su bili gotovo pa u potpunosti izjednačeni u kvalifikacijama, ali Sainz je u utrkama bio barem za klasu bolji. Dok Kvjat nikada nije završio u prvih osam, Sainz je ondje završio u čak sedam od svojih 10 puta kada je završio utrku. Jedina utrka u kojoj su oba Toro Rossa završila, a da je Kvjat bio ispred Španjolca bila je VN Italije, a tada je Sainz bio hendikepiran zbog kazne u kvalifikacijama.

S druge strane, 2019. je Sainz u McLarenu vozio protiv rookieja Norrisa. Mladi Britanac je pokazivao bljeskove brzine, ali je još jako neiskusan i u procesu sazrijevanja. Unatoč tome, Sainz je u prosjeku u kvalifikacijama bio samo 0,06 sekundi brži. Samo je Kimi Räikkönen imao manju prednost nad momčadskim kolegom na cijelom gridu.

Kako se to razlikuje od onoga što Ricciardo godinama pokazuje?

Australac je reputaciju gotovo u potpunosti izgradio na svojoj fenomenalnoj 2014., kada je došao u Red Bull, momčad izgrađenu oko tada aktualnog četverostrukog svjetskog prvaka, i potpuno uništio Vettela. Ricciardovih 11-3 u utrkama, 12-7 u kvalifikacijama i 238-167 u bodovima protiv Vettela na vrhuncu snage bila je deklaracija moći koju je teško ignorirati. Međutim, Red Bull od 2013. nije dizajnirao bolid koji će kroz cijelu sezonu konkurirati za titulu, a Ricciardo je otišao u Renault nakon duge i iscrpljujuće borbe s Verstappenom. Njihov duel može se u grubo podijeliti u tri faze: na početku, dok se Verstappen još razvijao, Ricciardo je imao laganu prednost, onda od početka 2017. do početka 2018. period u kojem su bili podjednaki i konačno druga polovica 2018. kada je Verstappen preuzeo inicijativu i počeo pobjeđivati.

Tu dinamiku jasno ilustrira prosječna razlika između njih dvojice u kvalifikacijama. Ricciardo je 2016. u prosjeku bio brži 0,15 sekundi ili 0,14 posto, ali ta prednost je prešla na Verstappenovu stranu; on je 2017. bio brži 0,15 sekundi, a prednost je održao i u 2018. — 0,18 sekundi ili 0,21 posto. Drugim riječima, bio je to jedan od najzanimljivijih i najizjednačenijih momčadskih duela sve dok Ricciardo, čini se, nije postigao svoj plafon sredinom 2017., a Max nastavio razvijati svoj generacijski talent.

The Last of the Late Brakers

Verstappenova dominacija nad njegovim kasnijim momčadskim kolegama potvrđuje sjajan posao koji su i Sainz i Ricciardo radili protiv vozača tolikog talenta: protiv Pierrea Gaslyja Nizozemac je 2019. imao savršenih 10-0 u kvalifikacijama, s čak 0,5 sekundi prednosti (!?), dok je protiv Alexa Albona rezultat bio jednako brutalan: 5-0 i 0,43 sekunde prednosti u prosjeku. Verstappen je 2015. imao manju prednost u kvalifikacijama protiv Sainza nego kasnije protiv Ricciarda, ali to nam ne govori puno budući da je Verstappen tada bio 17-godišnjak bez iskustva, što umanjuje Sainzov rezultat. No, zanimljivo je usporediti kvalifikacijske omjere koje su Sainz i Ricciardo u Renaultu imali s Hülkenbergom.

Sainz je 2018. zaostajao u prosjeku 0,14 sekundu za njemačkim vozačem, dok je Ricciardo s gotovo identičnom razlikom bio u prednosti (0,11). Kroz cijelu sezonu Ricciardo je pobijedio Hülkenberga u kvalifikacijama 13-7, dok je Sainz od njega izgubio 12-5 — dakle, još jednom gotovo identičnim omjerom. S obzirom na to da je Ricciardo jedno vrijeme bio brži i od Verstappena (što Sainz nikada nije uspio), čini mi se da nije teško zaključiti kako je riječ o bržem vozaču, barem što se tiče jednog kruga.

Naravno, to i jest u skladu sa Sainzovom reputacijom kao vozačem koji u sirovoj brzini zaostaje za samom elitom, ali u utrkama izvlači maksimum iz bolida.

Ricciardova munjevita brzina u kvalifikacijama nije njegova jedina, možda čak niti najveća, vrlina. Australac se generalno smatra vozačem koji je najbolji na gridu što se tiče pretjecanja. Njegova nevjerojatna kontrola kočenja omogućila mu je da kroz godine izvede niz sada već legendarnih pretjecanja — nitko na gridu ne zna tako dobro procijeniti zonu kočenja i baciti bolid u pretjecanje s tolike daljine kao Ricciardo. Dvostruko pretjecanje Felipea Masse i Lancea Strolla u Bakuu 2017., nevjerojatni napadi na Hamiltona i Valtterija Bottasa u Kini 2018., pretjecanje Fernanda Alonsa u Mađarskoj 2014., i Monza 2016. samo su neki od primjera; Ricciardo je dobrano zaslužio svoj nadimak — The Last of the Late Brakers.

Mađarski vozač i kasnije stručni komentator Gábor Wéber komentirao je da Ricciardo nevjerojatno dobro kontrolira promjenu težišta brzine bolida dok vozi, a to zahtjeva jako dobru i nježnu kontrolu pedale kočnica, uz veliku dozu nježnosti i ritma prilikom pritiskanja i otpuštanja. Ricciardo je i prilično dobar taktičar u kontekstu utrka, a njegova nedodirljivost u utrkivanju kotač o kotač donijela mu je neproporcionalno velik broj pobjeda u utrkama gdje nije imao najbrži bolid.

Njegov omjer od čak 2,5 pobjede za svakih 100 krugova u vodstvu daleko je najveći od aktivnih vozača; abnormalno velik broj pobjeda u utrkama u odnosu na količinu krugova u vodstvu sugerira da je Ricciardo majstor u ‘krađi’ utrka za koje ne bi trebao niti konkurirati s obzirom na brzinu bolida.

Najviše profitirao McLaren?

Sve to sugerira da je Ferrari odabrao vozača koji ima nekoliko vidljivih deficita u svom profilu u odnosu na Ricciarda: Sainz je sporiji u kvalifikacijama, nema renome pobjednika utrka, a nije niti blizu tako dobar u utrkivanju kotač o kotač kao Ricciardo. Ono gdje mi se čini da bi Španjolac mogao držati korak uz Ricciarda je racepace, primarno zbog vrlo dobrog rezultata u utrkama protiv Verstappena.

S obzirom na sve, teško je oteti se dojmu da se Ferrari odlučio za sigurnu opciju; Sainz je iznimno talentiran, konzistentan, ne radi pogreške, a pred sobom ima i najbolje godine svoje karijere. Drugim riječima, manje će biti sklon stvaranju tenzija s Leclercom, koji je zasad nominalno vođa momčadi. S druge strane, Ricciardo je napustio Red Bull kada je vidio da se momentum i momčadski fokus prebacuju na Verstappena, što je jasan znak da ne bi bio spreman prihvatiti ulogu drugog vozača u Scuderiji.

Ne bih volio implicirati kako Sainz nije ambiciozan vozač koji će biti u dubokoj Leclercovoj sjeni; naprotiv, činjenica da je tempo u utrkama njegov forte, a Leclerc je 2019. imao dosta problema u čuvanju guma u utrkama (štoviše, s obzirom na to da je Vettel, unatoč tome što je ukupno osvojio manje bodova, imao bolji omjer u utrkama u kojima niti jedan nije imao tehnički kvar sugerira da je Leclerc zapravo lani bio lošiji u utrkama od Nijemca, ali to je tema za neki drugi tekst) govori mi da bi Sainz mogao biti tvrd orah za svog momčadskog kolegu u 2021.

Međutim, čini se da je jasno kako je Ferrari propustio potpisati na papiru boljeg kandidata upravo zato što je smatrao da je Ricciardova ‘mana’ to što je prebrz i ne uklapa se u momčadsku strukturu prvog i drugog vozača koju sada preferiraju sve tri vodeće momčadi. Usto je Sainz pet godina mlađi, ali i financijski isplativiji, budući da nema reputaciju kojom bi mogao opravdati zahtjev za plaćom kakvu bi Ricciardo mogao dobiti.

Sav taj igrokaz je rezultirao pomalo paradoksalnom situacijom u kojoj je McLaren, momčad kojoj je Ferrari oteo prvog vozača, vjerojatno najviše profitirao, budući da je dobio Ricciarda — vozača koji je, po gotovo svakoj metrici, unaprjeđenje u odnosu na Sainza.