Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Šareni artikal

Zašto osvajanje Lige prvaka ne može biti ultimativno mjerilo uspjeha

Zadnja izmjena: 18. svibnja 2019. Profimedia

U danima nakon trasiranja puta za Madrid i Baku, sve je jasno: it’s coming home.

Naslov europskog prvaka, ali i Europska liga kao utješna nagrada u klupskom nogometu, ponovno će se šepiriti u vitrinama engleskih klubova. Tottenham i Liverpool nadoknadili su loše rezultate iz prvih utakmica i u dvama večerima o kojima se pišu hvalospjevi našli svoj put prema najvećem trofeju koji jedan klub u jednoj sezoni može osvojiti. Riječ je o ‘kanti’ koju su dizali razni velikani i koja će vas upisati u anale te osigurati besmrtnost. Jednom kad zakoračite u posvećeni zrak kojim su kročili Leo Messi, oba Ronalda, Zinedine Zidane, Paolo Maldini, Didier Drogba i još mnoge ikone čije ime je sinonim za izvrsnost, bar ćete na tren biti na nogometnom Olimpu. Svi će vas pamtiti, a vaši će grijesi biti isprani. koliko god teški i opetovani bili. Bit ćete pobjednik.

Ovdje sam da vam kažem da je taj trofej za definiciju uspješnosti samo ono što TBF zove “Šarenim artiklom”. Lip je ka slika i ne mnogo više od toga, jer u krajnjem slučaju nije bitna kvaliteta nego samo etiketa.

Nemojte misliti da to nije sjajan uspjeh.

Jest i ostaje upamćen za sva vremena. To nitko, pa ni ovaj tekst, ne umanjuje, ali taj uspjeh sam po sebi ni na koji način ne govori o tome kako ste i koliko ulagali u svoju momčad, ni što je ta momčad od tog novca napravila. Uzorak utakmica koje ste odigrali u sezoni Lige prvaka je toliko malen i faktor sreće toliko velik da se vaš uspjeh ne može mjeriti isključivo kroz jedan tako gotovo nasumični uspjeh.

Gledano dugoročno, Tottenhamov je uspjeh ravan čudu. Pa makar do danas ne imao nijedan trofej za pokazati

Ajax, čudo od momčadi za koju su navijali gotovo svi, ove je sezone — baš zbog toga što je svoju momčad izgradio, a ne kompletno kupio, pa zbog toga njihov rezultat percipiramo kao vrjedniji — odigrao najviše utakmica na svom putu do polufinala, njih čak 18. I to je ništa u usporedbi s time koliko utakmica svaka od vrhunskih momčadi odigra bez da napusti granice svoje države. Za nekoga tko analizira te momčadi ,riječ je o kapi u moru koja nije dio strategije već uvelike splet (ne)sretnih okolnosti i malog uzorka u kojem često presudi nešto na što se ne može utjecati.

Novac je najvažniji

No, poanta ovog teksta je da vam pokaže alternativno mjerilo uspjeha, mjerilo zbog kojeg Jürgen Klopp i Mauricio Pochettino ne mogu biti luzeri, bez obzira kako završilo finale. I to kako je identitet u modernom dobu ustupio mjesto financijskim ulaganjima.

I to kako su ona ponovno vratila identitet nogometu.

Za početak pogledajmo kako od sezone 2012./13. najveći klubovi (uz pokoju iznimku) plaćaju svoje igrače.

*PSG-u nedostaju godine samo zato jer Francuzi nisu bili pri vrhu liste plaćanja, pa nisu dostatno analizirani u godišnjem izvještaju Global Sports Salaries Survey i zbog toga nemamo konzistentan uzorak za njih.
**Iznosi su izraženi u prosječnoj plaći po godini po igraču u američkim dolarima.

Što nam graf za 11 klubova koje vidite govori?

Da moćni imaju novca i da ga nemilice troše? Da.

Da je Barcelona svoj identitet stvoren u eri Pepa Guardiole zamijenila rekodnim ulaganjima u svoje igrače? Da.

Da je, bar što se plaća tiče, nešto slično učinio Real Madrid nakon odlaska The Special Onea? Da.

Međutim, osim toga govori nam i da stvaranje identiteta igre košta. A ako ne uspijete, košta još više (na PSG-ovu primjeru) jer morate početi, ako ne iz početka, onda bar iz sredine. Isto tako možemo vidjeti da besmislena ulaganja ne znače ništa. Eklatantni primjer za takvo nešto je Manchester United. Rast u plaćama s odlaskom Sir Alexa  Fergusona kako bi se nadomjestio izgubljeni identitet nije donio ništa. Jer vizija nije postojala niti postoji. Nema plana što bi se to moglo izgraditi kad novac počne stvarati svoju magiju.

A Liverpool i, pogotovo, Tottenham su stvorili više s puno manje, jer je za njihove sustave postojala vizija. Postojao je krajnji rezultat u igri (ili bar u poslovanju) kojem se težilo.

Graf koji ste vidjeli samo će sve to dodatno naglasiti prenesemo li ga u iznose isplaćene od 2015. (kad su svi ovi klubovi pokriveni) i općenito (jer PSG nije pokriven od 2012.).

Eto, svaka riječ je gotovo suvišna kad vidite strukturu ulaganja u plaće kroz četiri sezone. Točno je vidljivo što se želi postići dizanjem kvalitete kadra kod klubova koji su dizali naslove. Ako zanemarimo Crvene vragove, naravno.

Stavljeni u dulji vremenski kontekst, ovi klubovi samo opisuju nogometnu financijsku elitu.

Među nama stvara se jaz

Ali koliko god plaće bile najbolje mjerilo ulaganja, tu su i transferi.

Pa pogledajmo kako su tržili klubovi s naše liste. Ovaj put su tu transferi u milijunima funti. Za svaku momčad i svaku godinu su prikazani netto iznosi (ulazni minus izlazni transferi). Ispod nule su godine u kojima je suma transfera u sezoni pretegnula na stranu prodaje umjesto na onu akvizicije.

Jedan klub iz Manchestera je ove sezone završio s prvom fazom izgradnje svog identiteta, a drugi je jednostavno odustao i traži se po pustopoljinama (ne)uspjeha. Ništa bolja nije situacija u Madridu, gdje nisu sigurni što točno napraviti kako bi ponovno osvajali trofeje za koje je potrebno uložiti trud u 38, a ne u 13 utakmica i osvojiti trofej nacionalnog prvaka koji dolazi na većem uzorku. Teško je puno zamjeriti Niki Kovaču kad vidite koliko su mu dali, a Klopp je napokon dobio nešto s čime može raditi. Isto tako, i momčad koja je financije okrenula na glavu prije nešto više od 10 godina ponovno ulaže, a to je Chelsea. Skok u ulaganjima također je vidljiv i u Arsenalu koji je doveo novog stratega, te u Juventusu koji pokušava dodatno nadići travnjake Serie A.

I nakon što prođete ogroman jaz u ulaganjima, pogledajte na dno (ako se to tako može nazvati). Bacite oko koliko je u nove igrače uložio Tottenham. I mirne duše Spurse nazovite luzerima bez trofeja. Ako to nije dovoljno, samo je potrebno zbrojiti navedene iznose i pregled će biti još mnogo lakši.

Zbrojite li ovo s onime što ste vidjeli ranije, PSG i Manchester City će biti veliki potrošači. Onih strašnih i mitskih petrodolara. Međutim, jesu li oni time nešto izgradili?

Dakako da jesu.

Poglavito pod palicom Pepa Guardiole, koji svoju momčad vodi do dvije uzastopne sezone kakve su rijetko viđene. Jer je tako ipak bolje ocijenjivati uspjeh, kroz bodove i golove u ligi koja od vas traži angažman na 38 (ili u slučaju Bundeslige 34) utakmica. Ono što također bode u oči je i to kako i koliko je Real Madrid igrao moneyball — usprkos činjenici ogromnog izlaznog transfera Cristiana Ronalda — i fokusirao se na unutarnje resurse. Bez vizije je to, naravno, bilo neuspješno.

Definicija uspjeha

Ako uspjeh ne možemo definirati osvajanjima europskih naslova, i ako ti trofeji navijačima (poglavito navijačima Real Madrida, koji je u zadnjih 10 godina samo dvaput bio nacionalni prvak i potvrdio se na velikom uzorku) samo mažu oči, kako ga onda definirati?

Kroz nešto što nam daje prihvatljiv uzorak. Kroz oko 260 utakmica odigranih u sedam sezona u svim velikim ligama Petice moguće je razviti uzorak koji se može uspoređivati s ulaganjima. I onda je puno lakše ustanoviti tko je mudro ulagao, a tko je palio novac na lomači.

Za to smo iskoristili dva bitna podatka. Bodove i golove po utakmici. Kroz posljednjih sedam sezona bodovi po utakmici bili su raspoređeni ovako:

Koliko god Barcelona dizala naslove, jasno je (u usporedbi s grafovima na vrhu ove analize) da je za to trebalo basnoslovno ulagati. Novac uložen u transfere i zadržavanje postojećeg kadra toliko je velik u Blaugraninu slučaju da ostaje dojam kako ovaj graf ne bi smio baš toliko stagnirati posljednjih sezona. Klubovi koji pak godinama dominiraju svojim ligama (Bayern, Juventus) ulagali su manje za slične rezultate. Makar zato jer nisu trebali toliko brinuti o konkurenciji.

Spojite li bodove s golovima, nameću se još neki zaključci.

Arsenal je u dugom periodu stagnacije, iako mu rezultati sami po sebi nisu kriminalni, ali ulaganja koja su imali ipak bi nekako trebalo opravdati.

Chelsea svoje golove jako dobro koristi da bi došao do bodova, a u tom omjeru ni Liverpool nije loš.

Najveći podbačaj je Manchester United. Nije moguće dovoljno naglasiti koliko pogubljeno rezultatski izgleda momčad s Old Trafforda otkako je otišao Ferguson. Usporedi li se to s novcem koji je u nju uložen, dobivamo uistinu porazne podatke.

No, nismo ovdje da bismo definirali neuspjeh, već upravo suprotno. Ovdje smo da vidimo postoji li definicija uspjeha kad se u obzir uzme uloženi novac. Crno na bijelo i bez prčkanja po dojmovima kao kriteriju.

Uspjeh su i Liverpool i još više City. Jer su izgradili momčadi koje sliče sportskim dinastijama. Momčadi koje su u stanju grabiti prema vlastitim rekordima, a i rekordima svoje lige. Ali jedan klub je eponim nadilaženja svojih financijskih ograničenja. Klub koji je postao sinonim za “zamalo”. A ustvari samo nije imao sreće jer se našao u krivom društvu.

To što kroz posljednjih sedam godina radi Tottenham, a da je u isto vrijeme od vlastitog novca izgradio stadion, gotovo je suludo.

Možete Daniela Levyja zvati škrtim, a ekipu iz crvenog dijela Manchestera rasipnom, ali neke stvari su sigurne. Stadion na samo pet minuta hoda od postaje podzemne željeznice White Heart Lane zvat će se kako god vlasnik kluba odluči. Bez imena sponzora koji ga je pomogao izgraditi. Mauricio Pochettino je s malo sredstava koja su mu bila na raspolaganju izgradio identitet momčadi koja iz godine u godinu uspijeva otići stepenicu više u svom razvoju.

Ako Guardiola i Klopp redefiniraju nogometnu taktiku u kontroli prostora, pritiska i posjeda, glavni strateg Spursa je na tradicionalnim temeljima izgradio renesansu klasičnog engleskog nogometa upogonjenog target manom. I svemu tome dodao po prstohvat pritiska, posjeda, fleksibilnosti i svega onoga što čini moderni nogomet.

Gledano dugoročno, Tottenhamov je uspjeh ravan čudu. Pa makar do danas ne imao nijedan trofej za pokazati. Ako u Madridu Spursi podignu ušati komad metala, onda će za veliku većinu pratitelja nogometa preko noći postati ‘uspješni’ nakon godina ‘neuspjeha’ — jer bitan im je šareni artikal, etiketa a ne kvaliteta — ali iza njihova je puta nevjerojatni niz dobrih i maksimalno racionalnih odluka.

Ne propusti top članke