Slovenski reprezentativci iznimno su nervozni na ovom Svjetskom prvenstvu. Non-stop dreče i kmeče, gestikuliraju prema sucima, trash talkaju sa suparnicima, prave infantilne grimase… Uglavnom, da se nađete nasuprot njima na terenu ne bi vam bili nimalo simpatični. Srećom pa na Mundobasketu nema poslovično prgavih Argentinaca, dok su Francuzi s MMA divljakom Guerschonom Yabuseleom već ispali, pa su umanjene šanse da će se netko upecati na tako provokativno ponašanje.
Masovna histerija u slovenskoj momčadi potiče od njihovog vođe; Luka Dončić je u Japanu naprosto nepodnošljiv.
Većina njegovih poteza zrači nadmenošću, kao da želi poručiti “ja sam predobar, a vi ste svi ljubomorni i urotili ste se da me zaustavite prljavom prevarom, jer drugačije i ne možete”. Vječito je nezadovoljan suđenjem, pa i kad se svira njemu u korist, a u kratkim boravcima na klupi kamera ga rijetko dospije uhvatiti a da mu se na usnama ne nazire neka sočna psovka. Onaj zarazni osmijeh koji je u ranijim godinama karijere krasio njegovo lice sve više odmjenjuje živčana natmurenost, a i kad se nasmiješi, lice mu više ne odiše onom iskrenom dječačkom radošću, već ima primjesu zluradosti. Kao da se naslađuje jer je napokon pokazao svojim dušmanima što ih ide. Valjda to tako mora biti; većinu sportskih superzvijezda prije ili kasnije obuzme arogancija, koja naposljetku daje pečat njihovoj karizmi.
Međutim, Dončić zbog svoje nervoze pleše na rubu autodestrukcije. U dvoboju protiv Australije dobio je tehničku zato što je nakon zvižduka gađao koš na suprotnom kraju terena, a to mu je bila treća osobna pogreška već početkom druge četvrtine. Četvrtu je prikupio već na početku drugog poluvremena, da bi potom imao još jedan izljev bijesa te ga je u tim trenucima valjda samo reputacija spasila od isključujuće tehničke. Dogodilo se to u trenucima dok je sve išlo glatko po Sloveniju, stoga su se svi u dvorani upitali istu stvar — slijedi li potpuni raspad slovenskog sustava? Nije se dogodilo; Slovenci su izdržali australski nalet i osigurali mjesto u četvrtfinalu.
Slovenija ima najboljeg igrača na turniru koji je potpuno svjestan svojeg statusa i ne libi ga se iskorištavati, makar zbog toga postao omražen
Moguće je da Dončićevi tanki živci imaju uzrok u tanašnosti slovenskog kadra. Zbog niza nesreća Luka u reprezentaciji nikada nije bio okružen s manje kvalitete. Goran Dragić se ovaj put definitivno oprostio, dok je još jedan NBA-ovac, Vlatko Čančar, na pripremnoj utakmici s Grčkom teško ozlijedio koljeno. Još ranije se u posljednjoj klupskoj utakmici u sezoni ozlijedio slovenski kapetan Edo Murić, a da bi peh bio potpun, stigla je ozljeda leđa Jake Blažiča u drugom kolu Mundobasketa te je njegovo daljnje sudjelovanje pod velikim upitnikom.
Sve to značilo je da je Slovenija osakaćena na krilnim pozicijama te se većina stručnjaka složila da će s ovakvim kadrom Slovenci pored Australije i Njemačke jako teško do četvrtfinala, a pogotovo do medalje.
Agresivno na Dončića
Junaki su upisali sve tri pobjede u uvodnoj skupini (Venezuela, Gruzija, Zelenortski Otoci) te si tako trasirali put prema knockout fazi. No, iz tih je utakmica bilo vidljivo da Dončić zabrinjavajuće velik dio realizacije uzima na sebe: protiv Venezuele je iz igre šutnuo 18 puta uz 16 slobodnih bacanja (37 poena), protiv Gruzije 20 uz 17 bacanja (34 poena), a protiv Zelenortskih Otoka 17 uz 11 bacanja (19 poena), s tim da su u posljednjoj utakmici, u kojoj je imao smanjenu produkciju, Slovenci najduže bili u problemu.
Dakle, nametao se zaključak da slovenski napad previše ovisi o Dončiću te da će prvi ozbiljniji suparnik to znati iskoristiti, pogotovo kad se uzme u obzir da su to bili Australci, koji su prije dvije godine u borbi za olimpijsku broncu, pokazali da imaju recept za zaustavljanje Dončića. Australski izbornik Brian Warwick igrao je upravo na tu kartu — odlučio se za ekstremno agresivnu obranu na Dončiću, uzdajući se u činjenicu da je ostatak momčadi Aleksandra Sekulića nominalno barem za klasu lošiji od australskog kadra. Dovoljno je reći da je Warwick na raspolaganju imao devetoricu NBA igrača, a Sekulić pored Dončića nijednog.
Slovenija se ne može pohvaliti ni pretjeranim euroligaškim štihom: centar Mike Tobey i šuter Klemen Prepelič jedini su aktivni euroligaški igrači, i to ništa više od prosječnih, dok euroligaško iskustvo imaju i veteransko krilo Zoran Dragić, koji je u igračkom padu, te razigravač Aleksej Nikolić, ali iz davnih dana kao rezerva u Bambergu. Ostatak kadra, pak, igra košarku na još nižim klupskim razinama u Sloveniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Rumunjskoj i Japanu.
Australci su u samim začecima napada agresivno udvajali Dončića na sredini terena kako bi isprovocirali ostatak slovenskog kadra da žuri u brzu realizaciju i tako prihvati ritam koji bi dugoročno trebao odgovarati mnogo atletičnijim Australcima. Bio je to veliki rizik, zato što su Slovenci skoro svaki napad mogli igrati četiri-na-tri; Warwickova je pretpostavka bila da naprosto nisu dovoljno dobri da zadrže visoku realizaciju bez obzira na mnoštvo prostora koji im se stalno otvarao.
Warwick je pogriješio: vrhunsku je utakmicu odigrao Tobey, koji je poslije kratkih odmotavanja uništavao australsku krnju obranu (18 poena uz šut iz igre 8/10), a također je dominacijom u skoku (ukupno 13, od čega pet napadačkih) iskoristio to što Australci imaju kvalitativnu rupu na centarskoj poziciji. Visoku šutersku razinu zadržali su Nikolić i Prepelič, tako da su Slovenci imali odgovor na australski izazov. No, da bi se kockanje Australcima definitivno obilo o glavu, bilo je potrebno da još netko iskorači iz sjene, a to su ovaj put napravili bek Gregor Hrovat (Dijon) i krilo Jakob Čebašek (Constanța).
Žalosna sova na klupi
Potrebno je istaknuti i da je ostatak rostera odigrao hrabro i dao svoj doprinos, a osobito je impresivno bilo to što su Slovenci zaustavili australski nalet za vrijeme dok je prekršajima opterećeni Dončić sjedio na klupi. Ni Australcima nije bilo jasno kako je to moguće; bio je to svojevrsni Space Jam efekt — inspirirani džordanovskom karizmom svoje zvijezde (Dončić je uz sav fokus australske obrane i probleme s prekršajima bio najbolji strijelac momčadi s 19 poena), Hrovat i Čebašek su poput Zekoslava Mrkve i Tazmanijaka odigrali iznad svojih mogućnosti protiv zastrašujućih NBA Boomersa i poslali ih kućama.
Utakmica protiv Australije pokazala je da Slovenci usprkos izostanku disperzije kvalitete i tankoj unutarnjoj liniji ipak imaju momčad vrijednu borbe za medalje.
Njihovi će budući suparnici — počevši s Njemačkom u manje bitnom ogledu za prvo mjesto u skupini — morati birati između ludo riskantnih obrambenih metoda na Dončiću uz nadu da će mu suigrači zabrljati, a ni druga opcija ne čini se znatno manje riskantnom — labavijim pristupom puštati čudovišnu superzvijezdu na vrhuncu moći da im nemilice zatrpava koš.
Kako turnir odmiče, čini se da najveći slovenski problem više nije manjak širine, nego prevelika nervoza u momčadi koja u slučaju negativnog ulaska u utakmicu lako može postati autodestruktivan čimbenik. Slovenci igraju emocijama nabijenu košarku na rubu histerije, što izbornik Sekulić odlično koristi kao pogonsko gorivo za fanatično djelovanje na oba kraja terena. Međutim, bez obzira na neupitno stručno znanje, ne čini se da je u pitanju tip koji je u stanju vlastitim autoritetom primiriti Dončića kad ovaj krene pretjerivati sa svojim ispadima. Dapače, u tim trenucima poprimi zbunjen izraz lica koji podsjeća na stripovskog junaka Žalosnog Sovu iz Komandanta Marka; kao da želi reći da se tu zapravo ništa ne da poduzeti.
Jer ovo nije Sekulićeva momčad, nego Dončićeva. Slovenija ima najboljeg igrača na turniru koji je potpuno svjestan svojeg statusa i ne libi ga se iskorištavati, makar zbog toga postao omražen kod velikog dijela suparnika i njihovih navijača. No, to ga nimalo ne tišti — Dončić ne osjeća potrebu da ga čitav svijet voli i divi mu se, nego želi da ga se svi boje, a u tome bome i uspijeva.
