Stuttgartova lijeva strana je bila njegova osobna autocesta — tim je riječima njemački Kicker opisao učinak Borne Sose u susretu protiv Herthe, utakmici u kojoj je upisao četvrtu asistenciju u proteklih pet utakmica. Učinak kojim je postao Igrač kola u Bundesligi.
Zaista, Sosa je bio sjajan. Asistirao je, ali je usto imao četiri ključna dodavanja i 2/2 uspjela driblinga, dobio je 5/7 duela na tlu i pokazao je da je u zbilja dobroj formi. Nastavio je niz: prvo je asistirao protiv Augsburga, pa je asistirao protiv Borussije Mönchengladbach, onda je protiv Arminije Bielefeld imao nešto lošiju utakmicu u kojoj ga je trener zamijenio u drugom poluvremenu, ali je već protiv Mainza nastavio s asistencijama i dobrim igrama.
“Sosu dovodimo za budućnost”, izjavio je Stuttgartov sportski direktor Michael Reschke za službenu stranicu povodom transfera u svibnju 2018. “Riječ je o vrlo zanimljivom igraču za budućnost, ali nadamo se da može biti bitan dio Stuttgarta već u sljedećoj sezoni. Kao lijevi bek, Borna je jedan od najzanimljivijih talenata tog godišta u Europi.”
Zanimljivim ga je učinila kombinacija fizičkih predispozicija i tehnike. Sosa je jako brz i vrlo motoričan igrač koji može konstantno probijati stranu i stvarati višak protrčavanjima bez lopte. Osim toga, ima odličnu tehniku; vrlo dobro barata loptom u punom sprintu i jako dobro je udara iz trka, ima odličan centaršut iz takvih dinamičkih situacija. Gotovo sve što radi s loptom dok je statičan može obaviti i u punoj brzini, a to je ono što u modernom nogometu definira dobrog tehničara. Ono što definira dobrog bočnog igrača je da istu stvar može ponoviti već u idućem napadu, pa u onom idućem i onda opet u onom iza toga, a Sosa je to imao.
U reprezentaciji će Sosa imati potpuno drugačiju ulogu. Autobahn koji mu se otvara u Stuttgartu bit će pretvoren u seoski put i time će pasti njegov napadački doprinos
Ipak, Reschkeova nadanja se nisu ispunila i Sosa nije bio bitan faktor odmah po dolasku. Prve sezone odradio je tek 612 minuta, imao je dvije manje ozljede i Stuttgart je ispao iz Bundeslige. Ni druga sezona nije bila neka fešta, Sosa je opet odradio samo 688 ligaških minuta i opet je imao dvije manje ozljede, ali i kada je bio zdrav to jednostavno nije bilo to i često je počinjao utakmice s klupe. Čak ni u Cvajti nije bio dovoljno dobar da cementira status prvotimca. Prema naprijed je odrađivao posao, ali ga je obrambena nestabilnost koštala veće minutaže.
Tek u trećoj sezoni je uhvatio ritam. Budućnost o kojoj je Reschke pričao je došla. Stuttgart se vratio u prvu ligu, a Sosa je već do sada odradio više minuta nego u prve dvije sezone zajedno. Potvrdio se kao standardni član prve postave, pronašao je svoje mjesto u momčadi, kliknuo je s trenerom Pellegrinom Matarazzom i konačno je dobio ulogu u kojoj do izražaja dolaze njegove fizičke i tehničke mogućnosti. Pregazio je i Herthu po autocesti koja mu se otvorila na lijevoj strani, ali po toj autocesti juri i prema stvaranju svog imena u Bundesligi te potvrđivanju svog talenta.
Sosa ne igra obranu
Međutim, reprezentativni kontekst je ono što hrvatsku javnost zanima puno više od Stuttgarta. Znači li ovaj Sosin napredak da je Zlatko Dalić dobio opciju za prvu momčad i da je Hrvatska riješila sve svoje probleme na poziciji lijevog beka?
I da i ne.
Da, jer je činjenica da je konkurencija na poziciji lijevog beka nabujala. Uz Bornu Barišića, koji je dosad u Dalićevim planovima držao startno mjesto, u ligama Petice igraju Domagoj Bradarić (18 ligaških nastupa za Lille ove sezone) i Sosa (16 ligaških nastupa), a Joško Gvardiol će im se pridružiti na kraju sezone. Dalić između svih njih treba samo izabrati ono što mu najviše odgovara.
Ne, jer Sosa u svom klubu ne igra lijevog beka i njegova uloga Matarazzovom sustavu je prilično specifična.
Sve relevantne statističke kuće Sosu ove sezone vode kao lijevog veznog igrača. Računalni algoritmi kojima se Opta, InStat i ostale statističke firme koriste za analizu utakmica ne prepoznaju Sosu kao obrambenog igrača; njegova pozicija na terenu je u svim fazama igre viša od onoga što obično ulazi pod normalno za bočnog igrača, čak i u formacijama s trojicom stopera u kojima je normalno da bekovi imaju slobodniju ulogu.
Uostalom, ništa toliko dobro ne ilustrira to da ga ne trebamo gledati kao obrambenog igrača koliko podatak da Sosa u prosjeku ima 0,6 uspješnih startova po utakmici i u konkurenciji 67 lijevih bekova i lijevih veznih u Bundesligi zauzima 62. mjesto. Samo pet igrača na tim pozicijama radi manje startova od Sose, a nitko od te petorice nije nastupio u više od šest utakmica. To ne znači da Sosa ne može odigrati obranu; samo to da je u Stuttgartu ne igra, jer njegovi zadaci su drugačiji.
Najuspješniji bundesligaški igrači na poziciji lijevog beka i lijevog veznog u kategoriji startova na loptu su Wendell iz Bayer Leverkusena, Daniel Caligiuri iz Augsburga te Matheus Cunha i Maximilian Mittelstädt iz Herthe. Oni imaju između 3,5 i 3,8 uspješnih startova po utakmici, a pokušavaju suparniku oduzeti loptu između 5,5 i 7,5 puta po utakmici. Sosa pokušava start 1,2 puta po utakmici. On je u svom klubu naprosto zadužen za neke druge stvari. U konkurenciji od 67 igrača koji su ove sezone u Bundesligi igrali na lijevom beku i lijevom veznom, samo Raphaël Guerreiro, Filip Kostić i Vincenzo Grifo od igrača koji standardno nastupaju ostvaruju više ključnih dodavanja od Sose. Usto Sosa ima prosječno 1,3 uspjeli dribling od 1,7 pokušaja.
Polako s očekivanjima
Stuttgart je posložen na način da Marc Oliver Kempf ili Waldemar Anton pokrivaju Sosina leđa, da uz njih u osiguranju postoje dvojica zadnjih veznih koji ostaju duboko i pokrivaju prostor, da Gonzalo Castro ulazi prema sredini i onda se ispred Sose zaista otvara autocesta. Ne mora razmišljati o obrani, planski mu se otvara prostor koji on mora iskoristiti konstantno dolazeći naprijed i gađajući 202 centimetra visokog Sašu Kalajdžića. Ista stvar je i na suprotnoj strani, gdje poziciju desnog bočnog — a zapravo desnog krila — pokriva Silas Wamangituka s već 11 golova i tri asistencije ove sezone.
Kada stvari sagledamo u kontekstu reprezentacije, jasno je da će Sosa imati potpuno drugačiju ulogu i da neće moći replicirati učinak iz kluba. Autobahn koji mu se otvara u Stuttgartu bit će pretvoren u seoski put i samim time će pasti njegov napadački doprinos. Imat će manje slobode, puno manje će dolaziti u pozicije za dodavanje i manje će driblati, a imat će više obrambenih zadataka. Ukratko, Hrvatska koja gradi igru oko Luke Modrića igra s četvoricom natrag i Sosa će biti klasični lijevi bek. Tu će manje do izražaja dolaziti njegove najjače karakteristike, a tražit će se više obrambene stabilnosti. U formacijama s trojicom stopera koje će Hrvatska u nekoj bližoj budućnosti možda igrati Sosa bi bio sjajan potencijal, dok u onima s četvoricom u obrambenoj liniji tek trebamo vidjeti koliko zapravo može u ulozi klasičnog beka.
Ne znači nužno da Sosa to ne može odigrati. Međutim, treba prilagoditi očekivanja i uzeti u obzir da, koliko god bio sjajan u Bundesligi ove sezone, zapravo ne možemo znati je li napredovao u obrani u odnosu na prošlu sezonu i mandat Tima Waltera jer je u matičnom klubu ove sezone dobio drugačiju ulogu u kojoj ta faza igre ne dolazi do izražaja. Stuttgart pod Matarazzom igra tako da se on ističe u fazi napada u kojoj je sjajan, a u obrani je dobar jer je zaštićen činjenicom da su iza njega trojica stopera i dvojica klasičnih zadnjih veznih.
Hrvatska javnost nije baš strpljiva i nema baš razumijevanja za kontekst. Visoka očekivanja vode do razočaranja, a onda vrlo brzo i do neutemeljenog pljuvanja. Mateo Kovačić je možda i najbolji primjer tih nerealnih očekivanja. Šteta bi bila da Sosa prolazi istim putem samo zato što autocesta iz Bundeslige neće biti otvorena u reprezentaciji.
