Roberto Martínez je na klupi belgijske reprezentacije gotovo pet godina i u 56 odigranih utakmica upisao je samo četiri poraza. Jako dobro poznaje momčad, ali i momčad poznaje njega, njegove metode rada i mehanizme koje je instalirao u momčad. To mu je i omogućilo da ostvari 43 pobjede u 56 utakmica te postane najuspješniji trener u povijesti belgijskog nogometa — kako po medalji sa Svjetskog prvenstva, tako i po postotku osvojenih bodova. Svejedno, u utakmicu s Hrvatskom je ušao kako bi u praksi provjerio jednu konkretnu stvar koja mu je važna prije Eura.
“Danas smo testirali kako komuniciramo kad nemamo loptu i bilo je dobro“, izjavio je Martínez nakon utakmice, svjestan da mu Hrvatska nije klasična generalna proba s obzirom na to da ga u grupnoj fazi čekaju Rusija, Danska i Finska, redom momčadi koje igraju drugačijim stilom nogometa u odnosu na Hrvatsku. “Naravno da neke stvari mogu biti bolje, moramo biti bolji u završnici, ne smijemo propuštati prilike kao danas. Moramo i manje gubiti loptu, radit ćemo na tome.”
Za Zlatka Dalića je stvar bila malo drugačija, čak i jednostavnija.
Statistički je teško naći dvije reprezentacije čiji su profili međusobno sličniji nego što su to Belgija i Engleska. Gareth Southgate također često igra s trojicom u zadnjoj liniji, stoperi se postavljaju iznimno slično i dominantni su u iznošenju lopti, obje momčadi imaju po dvojicu igrača između linija koji traže rješenja kroz dribling, a imaju i dominantnog napadača s velikim radijusom kretanja. To znači da je Dalić dobio priliku da priprema utakmicu s Engleskom u gotovo laboratorijskim uvjetima, s najsličnijim mogućim taktičkim okvirima koje može dobiti kako bi provjerio svoje dvojbe te reakcije momčadi.
Hrvatska treba igrača na poziciji desetke da bi bila iole opasna prema naprijed, a to definitivno nisu ni Kovačić ni Modrić
Ako je Martínez dobio odgovor kako Belgija komunicira kada nema lopte, za Dalića je jedino bitno koje je pitanje sebi postavio prije utakmice s tako specifičnih suparnikom.
Igra je bila prilično nedorečena, rezultat je na kraju bio negativan, a mogao je biti i gori, tako da je dojam generalno loš. Međutim, to ne znači da izbornik nije mogao dobiti odgovore ako si je prije utakmice postavio prava pitanja.
Rebićevi ulasci u sredinu
Dalić je u momčad uz Luku Modrića i Marcela Brozovića postavio Matea Kovačića. Na dvojbu hoće li na desetku staviti Nikolu Vlašića ili Andreja Kramarića odgovorio je tako da je odlučio igrati s Kovačićem kao dodatnim centralnim veznim u formaciji 4-3-3.
Hrvatska je tu pokazala prilično zanimljivo rješenje u posjedu lopte.
Momčad je igrala s tri veznjaka postavljenih nisko. I Kovačić i Modrić i Brozović nalaze se u prostoru između Romelua Lukakua i suparničkog veznog reda, što znači da ispred sebe imaju devetoricu suparničkih igrača koji ih čekaju u zoni. To automatski znači da Hrvatska ima dobru stabilnost u slučaju izgubljene lopte. Bilo kakvo neuspješno okomito dodavanje znači da su sva trojica veznih ostala iza lopte i da mogu pomoći obrani sa suparničkim kontranapadom. Zapravo, kontranapada teško može i biti s obzirom na broj igrača koji se nalaze na putu do Dominika Livakovića.
Problem je jedino što u tim uvjetima Hrvatska nema igrača između linija. Modrić, Brozović i Kovačić drže loptu, pletu linije dodavanja između sebe, ali nemaju je kome dodati prema naprijed jer Bruno Petković je daleko i pokriven je s dvojicom suparničkih stopera. U takvom uvjetima posjed postaje jalov, nema okomitih dodavanja ni penetracije u suparničku zonu tako da se linija probije driblingom. Ukratko, Hrvatska postaje spora i dosadna.
Tu do izražaja dolazi to zanimljivo rješenje. Najbolji koncept koji smo vidjeli od Hrvatske u posjedu lopte su bili ulasci Ante Rebića u sredinu terena. Rebić bi krenuo u okomitu kretnju kao da napada dubinu između bočnog igrača i stopera, a onda bi ušao u prostor između suparničkih linija, točno ondje gdje Modrić, Brozović i Kovačić nisu imali kome dodati loptu. Još važnije, za sobom bi povukao i bočnog igrača koji bi ga pratio u dubinu, a onda automatski i prema sredini.
Točno o toj komunikaciji je Martínez pričao nakon utakmice. Rebićevo kretanje prema sredini treba preuzeti stoper kako bi bočni igrač mogao ostati široko jer ovako je Belgija ostavljala ogromni prostor za Šimu Vrsaljka.
Kao da ne postoje
Hrvatska je taj prostor s osrednjim uspjehom. Ili lopta ne bi došla do Vrsaljka dovoljno brzo jer bi je i Kovačić i Modrić prvo ugazili i potražili opciju prema naprijed, pa tek onda proslijedili dalje, ili bi lopta došla na vrijeme, ali je Vrsaljkov centaršut bio jako loš. Međutim, pozitivna je stvar da se taj prostor otvarao i da je to moguće rješenje protiv Engleske koja će se braniti u sličnom sustavu kao i Belgija.
Negativno je to da je Hrvatska i tu prikazala sistemski nedostatak.
Vrsaljko je imao lošu večer, ali česte su bile situacije u kojima ni puno više inspiracije ne bi napravilo razliku s obzirom na to da je centrirao u kazneni prostor u kojem bi dvojica hrvatskih igrača skakala protiv minimalno četvorice suparnika. Sve da je Vrsaljko bio savršen, to su u pravilu unaprijed izgubljene bitke.
Problem je sistemski jer nije bilo igrača koji bi napao prostor iz veznog reda, nikoga tko će zauzeti zonu vrha kaznenog prostora. U situaciji dolje vidimo Kovačića kako lagano prilazi završnici, bez pravog doprinosa. Nije napao prostor da pokuša skočiti na centaršut, nije se otvorio za povratnu, niti se pozicionirao tako da može pokupiti drugu loptu nakon što stoperi odbiju centaršut. Nije napravio ništa, on ovdje kao da ne postoji.
I nije problem u Kovačiću, iako je on omiljena meta kritika u ovim situacijama. Istu stvar bi napravio i Modrić. Uostalom, ni njega nema na slici niti ga je tijekom cijele utakmice bilo u završnici, iako je Hrvatska igrala u 4-3-3, pri čemu je on igrao istu poziciju kao i Kovačić. Istu stvar je radio i Ivan Rakitić kojeg su izbornici prije Dalića često koristili kao desetku. Oni jednostavno to ne rade jer je riječ o veznim igračima koji su primarno organizatori igre postavljeni dublje u terenu. Nemaju naviku dolaziti u završnicu, ali i kada dođu, nemaju prave instinkte kako rješavati situacije.
Kriviti Kovačića ili Modrića zbog toga je suludo. Oni su vrhunski igrači i to potvrđuje popis trofeja koje su osvojili u svojim klubovima, ali imaju jasne igračke karakteristike i ne mogu odraditi sve što postoji u nogometu. Oni su organizatori igre i nitko ih neće staviti na lijevog beka pa se čuditi kako nisu prodorni ili ih postaviti na gol pa se čuditi kako loše reagiraju na visoke ubačaje. Čemu se onda čuditi tome što ne dolaze u završnicu kao desetke?
Jalova i neopasna
Modrić, Kovačić i Brozović na terenu mogu biti u situacijama kao što je ona na prvoj slici — kada su oba beka podignuta maksimalno visoko i kada krila ulaze u sredinu kako bi okupirala prostor između linija. Tada imaju petoricu igrača ispred sebe i imaju opcije za dodavanja, a to su uvjeti u kojima oni imaju kvalitetu za izabrati najbolje rješenje.
Pojednostavljeno, Modrić, Kovačić i Brozović mogu igrati zajedno u uvjetima u kojima će Hrvatska imati 70 posto posjeda lopte i tim posjedom gurati suparnika u vlastiti kazneni prostor, kao što je bilo u uvodnih desetak minuta kada je Martínez malo i prepustio inicijativu kako bi testirao komunikaciju u igri bez lopte. U svim drugim uvjetima, barem s ovakvim profilom krilnih igrača i centralnog napadača koji je puno drugačiji nego što to bio Mario Mandžukić, Hrvatska treba igrača na poziciji desetke da bi bila iole opasna prema naprijed, a to definitivno nisu ni Kovačić ni Modrić.
Kad povučemo crtu, Hrvatska je bila loša.
Dalić je nakon utakmice rekao da mu je utakmica donijela optimizam i da ga ovo ohrabruje “jer smo bili bolji nego prije”, ali realnost je da je Hrvatska za malo varljive stabilnosti nakon izgubljene lopte potpuno žrtvovala napadačke opcije i da je bila jalova u posjedu te neopasna po suparnički gol. Najbolje to pokazuje podatak da je Belgija imala samo pet prekršaja za 90 minuta nogometa, a od tih pet su dva bila u napadu. Ne zato što je bila prijateljska utakmica, nego zato što nije ni bilo potrebe za prekršajem s obzirom na to da nitko belgijske igrače nije napadao driblingom. Kada je Hrvatska imala loptu obično je kružila njom od Modrića preko Brozovića do Kovačića, što se nije pokazalo pretjerano opasnim.
Generalne probe i služe tome da se stvari probaju, da se određena rješenja i teorije testiraju u praksi. Nepovoljan rezultat, nedorečena igra i loš dojam nisu katastrofa niti je zbog toga utakmica protiv Belgije bila neuspješna. Martínez je postavio konkretno pitanje i na njega je dobio odgovor, a ovisno o tome koja pitanja je postavio Dalić, možda i on dođe do odgovora usprkos porazu. Treba jedino prihvatiti da je i negativan odgovor još uvijek odgovor.
