Prvih 15-ak minuta utakmice bio je to Dinamo koji je igrao svoju igru. Potpis trenera Nenada Bjelice je jasan i sve tri linije su bile kompaktne i vrlo koordinirane. Obrana je bila pozicionirana na centru, vezni red je pomagao napadačima u pritisku, a posljedica takve igre bila je činjenica da Ferencváros nije mogao iznijeti loptu sa svoje polovice. Bila je to gotova stvar, posebno nakon što su Mislav Oršić i Dani Olmo izveli pravu malu majstoriju nakon koje je Dinamo poveo.

Dojam da se Ferencváros ne može izvući dodatno je pojačavala činjenica da to niti u tih prvih 15-ak minuta nije bila neka sjajna Dinamova utakmica koju je igrao na vrhuncu svojih mogućnosti. Pritisak svih linija je bio konstantan i vrlo konkretan s jasnim ciljem gdje i kako napraviti višak protiv suparnika, ali niti je bila riječ o nekoj velikoj potrošnji energije niti o posebno inspiriranoj utakmici. Dinamo je samo rutinski odrađivao posao i bio je dojam da ima cijelu brzinu više u koju može ubaciti ako to zatreba.

Ferencváros zapravo nema ozbiljne šanse ako Bjelica pošalje svoje igrače na teren s ciljem da igraju nogomet, a ne samo da čekaju da prođe vrijeme

A onda je odlučio od gotovoga napraviti veresiju i prolazak staviti na poček.

Dinamo je naprosto prestao igrati. Odjednom se povukao i potpuno prepustio inicijativu Ferencvárosu, suparniku koji dotad nije imao načina sačuvati posjed lopte i smisleno doći na Dinamovu polovicu. Nije, doduše, Ferencváros bio konstantno opasan s obzirom na to da su napadi koje je izvodio bili predvidljivi jer su se bazirali na bočne pozicije što je Dinamo lagano branio, ali dobio je priliku da igra bez pritiska i da napravi nešto čisto na račun volumena pokušaja koji se događaju kad momčad tako lagano dolazi do zadnje trećine.

Problem s rutinom

I logično je da će momčad uzeti plansku pauzu u pritisku na suparničke linije kako bi uhvatila zraka. Koliko god Dinamova postavka u otvaranju utakmice nije bila visoko oktanska i nije trošila toliko puno snage, promjena ritma je sasvim očekivana stvar. Ono što nije očekivano je da će Dinamo potpuno prepustiti kontrolu utakmice slabijoj momčadi i da će se pauza pretvoriti u potpuni zastoj.

Međutim, to je već uzorak koji se Dinamu ponavlja.

Saburtalo je u Tbilisiju imao osjetno veći posjed lopte, a i u domaćem prvenstvu — kao što je to napravio Slaven Belupo između 45. i 60. minute — Dinamo zna biti u podređenom položaju na terenu. Na kraju krajeva, slično se dogodilo kad je Luděk Pernica zabio dva gola za pobjedu Viktorije Plzeň nakon što je Dinamo dominirao prvim poluvremenom i onda se ugasio u drugom čuvajući pozitivan rezultat.

I tu stvar nije estetske ili ideološke naravi. Dinamo i Bjelica nemaju nikakvu nepisanu obavezu igrati napadački, bez obzira na to koliko individualno kvalitetniji bili od suparnika. Stvar je isključivo praktične prirode jer ako imaš suparnika od kojeg si jači i koji ti ne može parirati u ritmu koji si nametnuo, zašto mu onda uopće pružati šansu da se vrati u utakmicu tako što ćeš prestati igrati i potpuno mu prepustiti inicijativu?

Dio razloga za takav pristup se vjerojatno krije u činjenici da je Dinamo i takve partije u kojima je u pojedinim fazama utakmice prelazio u neobjašnjivu pasivnost uspješno rješavao kroz kvalitetu i rutinu koju imaju igrači. Međutim, problem s rutinom je što vas u jednom trenutku uljuljka u lažnu sigurnost i onda se dogodi neki Dávid Sigér i gol koji je isključivo posljedica činjenice da je Dinamo svojom pasivnošću dopustio da suparnik dođe sa šestoricom igrača u Dinamov kazneni prostor.

“Nemam što zamjeriti svojim dečkima, ali trebalo nam je i malo sreće koju danas, nažalost, nismo imali”, izjavio je Bjelica nakon utakmice. “Priprema za uzvrat bit će jako laka. Idemo ih pobijediti i to je sve što ćemo pripremati. Što ste tužni, nitko nije umro. Sigurno prolazimo u Mađarskoj.“

Prolaz na poček

Bjelica je u pravu. Nitko nije umro, a Dinamo je i dalje uvjerljivi favorit za prolazak dalje.

Postoje određene nedorečenosti u nekim fazama igre, postoje stvari koje treba popraviti i rješenja koja treba posložiti. Može se analizirati i to da je formacija 4-4-2 potpuno drugačija bez Ivana Šunjića, da je faza napada previše ovisna o Olmovoj kvaliteti i da je gradnja igre u prvoj trećini terena nestrpljiva i prilično kaotična. Svaka od tih analiza će imat svog smisla jer to su konkretni problemi u igri. Međutim, oni su samo manifestacija temeljnog problema — pristupa i činjenice da se Dinamo bez ikakvog razloga povukao i samo čekao da utakmica završi. Dinamo je od gotovog napravio veresiju i pitanje prolaska dalje stavio na poček čisto zato jer je dopustio suparniku da kontrolira utakmicu. Nije se počeo braniti jer uopće nije provocirao Ferencvároseve pogreške, samo je prestao igrati, a to je uzorak koji se ponavlja.

Samo što je stvar s dugovima ta da se obično moraju vratiti. Prvih i zadnjih 15-ak minuta utakmice je jasno pokazalo koliko je Dinamo individualnom kvalitetom ispred svog suparnika. Kad se na taj kapital nadograditi barem minimum kolektivne igre i napadačkog pristupa, Ferencváros zapravo nema ozbiljne šanse ako Bjelica pošalje svoje igrače na teren s ciljem da igraju nogomet, a ne samo da čekaju da prođe vrijeme.

Uostalom, jasno je kolika je razlika između dvije momčadi i veresija će doći na naplatu. I baš zato ovakav pristup Dinamu stvarno nije potreban.