Zadar i Crvena zvezda su tijekom ove godine odigrali već tri utakmice u Krešini domu, a prema popunjenosti tribina popularne Peke može se po tko zna koji put uvidjeti činjenica da se i najbolje stvari posve lako i brzo mogu uništiti, a vrlo teško i sporo nanovo izgraditi.
Podsjetimo se, prvi derbi odigrao se sredinom veljače u iznimno kompleksnim uvjetima: momčad Danijela Jusupa igrala je jako dopadljivu košarku i borila se za doigravanje, a usto je nekoliko mjeseci ranije bez Luke Božića šokantno uzela Zvezdi bodove na gostovanju u Pioniru. Ako to nije bila dovoljno dobra pozivnica za kupnju ulaznice, onda je dodatni stimulans bilo kritično financijsko stanje u klubu — zbog višemjesečne neisplate primanja igračima, struci i radnoj zajednici u Zadru su nastojali napraviti mobilizaciju svojih navijača kako bi punjenjem tribina po pristupačnoj cijeni (10 eura) popunili praznu klupsku blagajnu, pa da se momčad uspije zadržati na okupu.
Taj poziv upomoć nije sasvim urodio plodom: iako se igralo u nedjelju popodne, ispunjeno je dvije trećine kapaciteta dvorane — što je i dalje impresivnih 6.000 ljudi, o čemu u ostatku države i većine regije mogu samo sanjati, ali za standarde grada košarke ipak je bilo manje od očekivanog. Naime, premda su Pavle Marčinković i ljudi koji su ga usprkos protivljenju navijača angažirali već odavno otišli iz kluba, što je okončalo Tornadov jednogodišnji bojkot, još uvijek nije bilo prošlo dovoljno vremena da se ponovo stvori ona zarazno pozitivna atmosfera u kojoj čitav grad ‘živi’ za klub. Potvrdilo se to i početkom svibnja u četvrtfinalnom okršaju sa Zvezdom kad je na tribine došlo ‘tek’ 4.000 ljudi — čemu je, doduše, kumovao i neprikladni termin utakmice (ponedjeljak u 17 sati).
Da se stvari ipak vraćaju u normalu, pokazao je nedjeljni okršaj s crveno-bijelima.
Zadar treba dovesti igrača koji će odmah raditi razliku, a ako to nije moguće, onda je bolje ne igrati se s vatrom nego izgurati sezonu s ovim rosterom
Premda je Zvezda stigla u manje važnim/dramatičnim okolnostima nego što je to bilo u prethodna dva navrata, Krešin dom bio je skoro pa rasprodan — čak 8.000 navijača došlo je dati podršku Jusupovim momcima. Najbolji je to pokazatelj da je stručna politika u prijelaznom roku naišla na masovno odobravanje košarkaškog puka: na Jusupovo inzistiranje zadržana je čitava osnovica šampionske ekipe, ali za osjetno više novca budući da su igrači tražili povišice, koje su, složit ćemo se, pošteno zavrijedili.
Zbog toga se skromno povećanje sezonskog budžeta (12 posto) na kvaliteti kadra nije ni osjetilo. Štoviše, odlasci Juana Davisa, Sanija Čampare i Leona Šantelja nisu se potpuno kompenzirali angažmanima Lovre Mazalina, Petra Vujačića i Patrika Jambrovića, budući da potonji trojac cjelokupno ima podosta pasivnije uloge i manju minutažu od svojih prethodnika. Stoga ne čudi što Jusup praktički neprestano u javnim istupima vrši pritisak na klupsko čelništvo kako bi odnekud ‘izmislilo’ sredstva da mu dovedu još jednog igrača i da bi napokon imao sav materijal za uigravanje momčadi koja će biti u stanju napraviti iskorak u odnosu na vrlo dobru prošlu sezonu.
Je li Davis ‘taj’?
I doista, kada pogledate statistiku u ABA ligi, čini se da Jusup ne traži kruha preko pogače. Čovjek igra utakmice s praktički šestoricom igrača: na pozicijama 2 i 3 Božić i Ivan Ramljak skoro pa ne izlaze s terena (nešto sitno odigra Patrik Jambrović), u reketu se izmjenjuju Dario Drežnjak, Karlo Žganec i Lovro Mazalin, dok Arijana Lakića (28 minuta prosječno) u mrvicama od minutaže popola odmijene Adem Mekić i Vujačić. Ostatak kadra čine igrači ponikli u Zadrovu omladinskom pogonu, od kojih neki više nisu ni toliko mladi (Krševan Klarica), ali Jusup je u više navrata javno poručio da još uvijek nisu iskoristivi u regionalnoj konkurenciji.
Budući da Zadar u ovom sastavu s omjerom 3:4 djeluje u najbolju ruku neznatno bolje nego lani (primarno zbog autoriteta s kojim se obračunao s momčadima iz donjeg doma ljestvice), nameće se zaključak da je Jusupu doista potrebno još jedno pojačanje da se uspije ozbiljnije uhvatiti u koštac s (po)najboljim momčadima lige.
Međutim, ono što iznenađuje je igrač kojeg je Jusup izričito tražio: Juan Davis, bitan član Zadrove prošlosezonske rotacije. A što bi to točno Davis donio Zadru?
Kao krilni centar, što mu je primarna pozicija, ne previše, budući da najviše igrača u Jusupovu rosteru može odigrati upravo na četvorci. Čini se da ga Jusup želi prvenstveno zbog onog što može donijeti kao ‘lažna petica’ u minutama dok Žganec odmara. Paradoksalno je što u ovako složenom kadru Žganec istovremeno predstavlja najslabiju točku ekipe i jedinog nezamjenjivog igrača. Nezamjenjiv je zato što sa svojim fizikalijama jedini može igrati klasičnog centra mada to zapravo ni on nije, ali borbenošću i košarkaškom inteligencijom nadoknađuje stanovite hendikepe te relativno zadovoljavajuće odrađuje glavne centarske poslove.
Međutim, Žganec se zapravo nikako ne uklapa u Jusupovu viziju košarke: naprosto nije dovoljno motoričan za agresivne obrambene metode i tranzicijsku košarku, dok svojim slabim šutom s distance (trica 27 posto na čak 5,3 pokušaja prosječno) nije u stanju istjerati ljude iz reketa kako bi oslobodio prostor za Božićeve prodore. A kad mu se sučeli fizički dominantan centar sjajne tehnike poput Uroša Plavšića iz Mege, Žganec postaje laka meta i za leđnu igru.
Dakle, za Zadrane bi svakako bilo dobro kada bi manje ovisili o Žganecu, ali problem je što Davisov angažman ne bi ništa korjenito promijenio po tom pitanju – on nema fizičke kapacitete za pokriti dio prljavog posla pod obručem na duže periode, dok s druge strane nije baš ni toliko dobar šuter (trica 33,3 posto prošle sezone) da bi Zadrov napad u njegovim minutama procvjetao. Kad bi se Davis doista vratio na Višnjik, vjerojatno bi veći dio minuta otkinuo Mazalinu nego Žganecu te se u Zadrovoj igri ne bi promijenilo ništa što bi momčad osjetnije približilo vodećima u ligi.
Alternative?
Zadar je Božićevim ostankom već ozbiljno probio proračun, što se navodno pokrilo sredstvima sponzora koji je želio ostati anoniman (?!), a to znači da bi svako daljnje probijanje predstavljalo opasnost da ponovo svjedočimo nemilim scenama iz veljače. Ako bi se išlo u takav rizik, onda u pitanju mora biti kapitalac koji će se savršeno uklopiti u Jusupovu viziju i privući dodatni broj navijača na tribine — poput, primjerice, Partizanova mladića Tristana Vukčevića, koji muku muči da se izbori za veću minutažu kod Željka Obradovića, dok ga nakon prošlotjednog angažmana brazilskog centra Bruna Cabocla očekuju još teži dani.
Ispregovarati njegovu posudbu u Zadar bilo bi idealno rješenje. Ili, naravno, domoći se nekog drugog visokog igrača slične kvalitete i karakteristika za razuman novac. A možda bi, pak, kad već Jusup toliko pati za igračima koje je nekoć vodio, bilo mudro okrenuti se Antoniju Jordanu, čiji odlazak iz vanjske linije Zadar još uvijek nije uspio adekvatno nadoknaditi, mada postoji nada da će Vujačić s vremenom odgovarajuće popuniti njegovu ulogu. Uglavnom, Zadar treba dovesti igrača koji će odmah raditi razliku, a ako to nije moguće, onda je bolje ne igrati se s vatrom nego izgurati sezonu s ovim rosterom.
A to nipošto nije razlog za paniku; i ovako složen Zadar veliki je favorit u domaćim natjecanjima, dok je u ABA ligi legitimni kandidat za novi plasman u doigravanje.
I to je sasvim dovoljno, jer Zadrovi navijači srećom ne spadaju među one razmažene, nerealne i nikad zadovoljne. U gradu su prepoznali da se složila dobra priča te se publika u sve većem broju vraća na tribine podržati svoje miljenike.
