Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Trijumf starih mačora

Španjolska nije oduševila, ali je bez previše stresa uzela svoje peto zlato

Zadnja izmjena: 16. rujna 2019.

Nije baš bilo uzbudljivo. Da budemo posve iskreni, finale Mundobasketa bilo je jednosmjerna ulica, a povijest nas je upozoravala da bi se nešto takvo moglo dogoditi. Izuzevši okršaj s Rusijom 2007., kad god su Španjolci ulazili u finale kao papirnati favoriti, oni su to vrlo dobro znali pokazati u praksi: 2006. je bilo +23 protiv Grčke, 2009. protiv Srbije +22, pa 2011. protiv Francuske +13, zatim 2015. protiv Litve +17 i sad +20 protiv Argentine.

Gauchosi su do finala došli poletno, izgledajući kao momčad koja igra bez imalo psihološkog opterećenja, sa spoznajom da su već premašili sva očekivanja. Jučer se ipak u njihovoj igri dobrano osjetilo da ih je progutala važnost utakmice.

Za Španjolce je bilo vrlo važno da ne dopuste Argentini uobičajeni početni nalet. Izabranici Sergija Hernandeza su protiv Srba i Francuza u prvih nekoliko minuta iskoristili uspavani početak favorita te stvorili prednost koja ih je bacila u nervozu. U igri mačke i miša mnogo su se trošili da bi dostigli bjegunca, a kada bi to konačno napravili, sijevnule bi dvije argentinske trice i igra bi ponovo započinjala, što ih je mentalno uništilo te je spretni miš na koncu pobijedio. Međutim, Argentinci dosad nisu naišli na skupinu tako prepredenih starih mačora kao što je momčad Španjolske. Sergio Scariolo znao je da u Argentini sve počinje i završava s Facundom Campazzom i Luisom Scolom, stoga je fokus obrane bio na njima; ostalima iz petorke omogućavalo se više prostora.

Sve nas je prevario. Uvijek u stavu, uvijek na liniji dodavanja, uvijek spreman pomoći, preuzeti, počupati

Hernandez je olakšao posao Scariolu uparivši u reketu Marcosa Deliju i Scolu, što je značilo da je Scola igrao na četvorci, udaljeniji od obruča. To je dovelo do toga da se u utakmicu nije uveo u svom stilu laganim koševima iz reketa, već promašenim tricama. Da je barem tim promašajima izvlačio Marca Gasola iz reketa, bilo bi neke koristi, ali ovako ga je čuvao Pierre Oriola, dok je Gasol lako izlazio na kraj s Delijom.

Od vanjske linije mnogo je toga na sebe uzeo Nicolas Brussino, ali Španjolci su mogli živjeti s tim. Bitno je bilo da je neprestano vršen pritisak na Campazza, a on je uzimao teške šutove koji nisu prolazili. U napadu su Ricky Rubio te potom Sergio Llull vrtjeli pick igru s Gasolom, iz čega su proizlazili ili Rubijevi prodori koji su završavali njegovim finišom ili asistencijom na krilo u kutu, ili otvaranjem Gasola na perimetru, koji je pogodio prvu tricu.

Nadmoć u klasi i iskustvu

Uglavnom, Španjolci su poveli 14:2, pa nakon kratkog argentinskog naleta (13:14), odmaglili na 31:14. I to je bilo to.

Argentinci se više nisu uspjeli spustiti na bliže od -8. Treba istaknuti da se Gauchosi nisu raspali, vjerovali su u preokret do posljednje minute, zonskim presingom isprovocirali naznake nekih divljih serija (čak 18 poena iz kontranapada naspram španjolska 2), ali one su ipak bile zaustavljene prije no što su se do kraja zahuktale.

Za još jedno iznenađenje Argentincima je bila potrebna mnogo bolja koncentracija u obrani — vidjeli smo i neke komične situacije primjerenije nogometnim terenima poput namještanja zaleđa za Willyja Hernangomeza ili primanja koša nakon duplog pasa par akcija potom. Napravljeno je previše glupih prekršaja na isteku napada, a kontrola zračnog prostora bila je na razini japanske pri kraju Drugog svjetskog rata (13 skokova u napadu Španjolaca, ukupno 20 viška). I povrh svega, koštala ih je loša šuterska večer Campazza i Scole (3/21 šut iz igre), nije to mogao nadoknaditi ni sjajni Gabriel Deck (24 poena, šut 10/13).

Španjolci su bili svjesni svoje nadmoći u klasi i iskustvu, stoga su mirno plovili finalom. Koga izdvojiti kao heroja u ovoj ujednačenoj predstavi, kao i cjelokupnom putovanju do zlata? Možda Rickyja Rubija, koji dosad u osam velikih natjecanja nije uspio doseći dvoznamenkasti prosjek poena i nosio se s titulom kamenjara kada je u pitanju vanjski šut? On je sada pokazao dominaciju u oba smjera, bio prva španjolska opcija u napadu (16,4 poena uz 38,7 posto šuta za tri) te zasluženo stekao titulu MVP-ja turnira.

Ali tu je i Marc Gasol, koji je konačno izašao iz sjene starijeg brata kada je nacionalna vrsta u pitanju. Kada je u kadru bio samo Pau, momčad je djelovala moćno; kada su u kadru bila obojica, djelovalo je kao da guše jedan drugog; a kada je na raspolaganju bio samo Marc, Španjolska je izgledala posve prosječno. Izgledala je tako i većinom ovog turnira, ali bila je to varka, što smo vidjeli u ključnim utakmicama. Ovaj put su bili spremni otići do kraja i bez Paua – Marc je sam dominirao reketom, postavši drugi košarkaš nakon Lamara Odoma koji je povezao NBA prsten i svjetsko zlato.

Pa onda Sergio Llull, kojeg su iznapadale ozljede posljednje dvije sezone te se činilo da postaje sjena onoga što je bio, a sada je pogađao karakteristične lude šutove u svim važnim završnicama. Nadalje, stara garda ne bi mogla bez energije mlade braće Hernangomez; Juancho je u finalu bio šuterski neumoljiv, dok je Willy bio prvi čovjek na turniru koji je uspio učiniti da Scola izgleda ostarjelim, pretrčavši ga i nadskakavši u nekoliko navrata.

Univerzalni vojnik

Međutim, kraj svih tih bitnih figura ja bih izdvojio samo jedno ime – Rudy Fernandez.

Španjolska je poznata po tome što nema svoj karakteristični stil igre koji Scariolo gura bez obzira tko je od igrača na raspolaganju. Potpuno suprotno — stil se uvijek prilagođava okolnostima, stoga je uoči prvenstva bilo teško predvidljivo na koji će način Španjolci igrati. Ovaj put je bio naglasak na rudarskoj obrani: uoči nokaut-faze nitko im nije uspio ubaciti 70 poena, a najviše što su primili bilo je 78 od Poljske.

U tom rudarenju prednjačio je Rudy. Ne tako davno činilo se da je njegova oštrica konačno otupjela, da je u veteranskim godinama izgubio motiv za neprestane ratove koje je vodio sa suparnicima. Sve nas je prevario. Uvijek u stavu, uvijek na liniji dodavanja, uvijek spreman pomoći, preuzeti, počupati, uvijek se zločesto kesi desetak centimetara od lica onog koga čuva. U ovoj rudarskoj Španjolskoj on je Scariolov čovjek od najvećeg povjerenja, zbog čega  je s 34 na leđima imao najveću minutažu od čitave vanjske linije.

Ako mislite da je Fernandez narcisoidna figura, na krivom ste tragu. Većinu gledatelja i suparnika iritira svojim glumatanjem na terenu, ali to nije zato što si je umislio da je najveća zvijezda, već zato što po svaku cijenu želi dovesti tim do pobjede, pa makar i na najpodliji način. On je univerzalni vojnik spreman potpuno se podrediti momčadi, raditi što god situacija zahtijeva: bilo to pogađati s perimetra (5/5 trice protiv Poljske), zatvoriti skok (10 skokova protiv Argentine) ili, pak, svinjarijama isprovocirati protivnika u dobrom ritmu (Australija).

Ova Španjolska nije oduševila, ali je bez previše stresa osvojila svoje peto veliko zlato. A jedini čovjek koji ima svih pet u kolekciji je Rudy Fernandez, najprepredeniji među starim mačorima.

Ne propusti top članke