U nogometu su logičke pogreške puno češća stvar nego u znanosti ili u javnom diskursu antičkih filozofa koji su se nadmudrivali na gradskim trgovima. Nogomet naprosto nije linearna stvar i ono što je vrijedilo u jednom kontekstu ne mora nužno vrijediti i u drugom. Uzmimo primjer nekoga tko će reći da je Kylian Mbappé prevara i da nije među 10 najboljih igrača na svijetu. Taj čovjek nije u pravu sada, nije bio prošle sezone i vrlo vjerojatno neće biti u pravu barem još desetak godina. Ali u jednom trenutku će Mbappé doći blizu kraja karijere, forma će mu skliznuti i zaista neće biti u deset najboljih igrača. Međutim, to ne znači da je čovjek cijelo vrijeme bio u pravu i da je Mbappé sve ove godine bio prevara. On će tvrditi da je bio, ali riječ je o logičkoj pogrešci jer je kontekst drugačiji.

To treba imati na umu kad analiziramo ono što Igor Tudor radi u u Veroni.

Tudor je opet dobar. Ne znači da i na ostalim poslovima nije mogao biti, ali nogomet nije linearan, a u Veroni mu se posložio kontekst koji mu savršeno odgovara

Juventus je loš. Kadar je za talijanske uvjete prilično skup i ima određenu kvalitetu na kojoj se može graditi neka dugoročna priča, ali je nedefiniran i bez pravog lidera u napadačkom dijelu. Massimiliano Allegri je dobar trener, ali nije čudotvorac niti je sve u Staroj Dami krenulo nizbrdo kada su njega otpustili. Juventus je prije dvije godine prekinuo suradnju s Allegrijem zbog neslaganja oko strategije igre koja nije bila atraktivna jer se Allegri nije previše zamarao napadačkim sustavom, a upravo to i sada dolazi do izražaja. Allegrijeva momčad je kompaktna, ali napad je prepušten improvizaciji i Juve je u 11 kola zabio 15 golova.

Međutim, koliko god Juve imao problema, ipak je svijet za sebe. I kad ga Hellas Verona pobijedi, onda je to velika stvar.

Debakl na Poljudu

Tudor je preuzeo Veronu kada je nakon tri kola držala predzadnje mjesto s nula bodova i gol razlikom 3:7. Realno, od Verone se nije očekivalo puno. Riječ je o momčadi s jednim od najmanjih budžeta u svim ligama Petice i klubu koji je bio među dva najveća favorita za ispadanje iz lige. Čak niti stanje na tablici nije bilo pretjerano teško. Uprava kluba je povukla okidač i riješila se Eusebija Di Francesca nakon samo tri utakmice, a Verona je izgubila od Sassuola i Bologne s jednim golom razlike, a od Intera s dva. Di Francesco se nije osramotio niti je momčad bila katastrofalna, ali u klubu su svejedno smatrali kako je vrijeme za promjenu.

Ta promjena je bio Tudor, koji je preuzeo klupu i odmah je u prvom ligaškom nastupu skinuo Joséa Mourinha i njegovu Romu.

U suštini, pobjeda nad Juventusom je samo kulminacija jako dobrog niza koji Tudor ima na klupi. Osim što je pobijedio Romu i Juventus, kod kuće je još dobio i Lazio i Speziju, tako da na domaćem terenu ima četiri utakmice i četiri čiste pobjede. Verona nije loša ni vani, dapače; u četiri gostujuće utakmice upisala je četiri remija i samo jedan poraz, onaj od AC Milana na San Siru gdje je Verona nakon 24 odigrane minute vodila 2:0.

Međutim, jasno je da će se priča u hrvatskoj javnosti ponovo vratiti na Tudorov mandat u Hajduku. Znači li ovaj dobar posao u Veroni da se prema Tudoru nepravedno postupalo u Hajduku?

Ne, jer nogomet nije linearan. Tudor je preuzeo Hajduk kao drugu najskuplju momčad lige koju je Damir Burić ostavio na drugom mjestu prvenstvene ljestvice. Imao je zimsku pauzu za uigravanje, insistirao je na igri s trojicom u zadnjoj liniji i doveo je Nihada Mujakića i Kristiana Dimitrova kako bi mogao ispuniti svoju taktičku ideju. Imao je odličan status unutar kluba s obzirom na to da je praktički on sam postavio Marija Stanića za svog nadređenog, a sezonu je završio na petom mjestu. Drugu najskuplju momčad je s drugog mjesta odveo na peto, a u 17 utakmica koliko ju je Tudor vodio imao je osam pobjeda, osam poraza i jedan remi. To je naprosto užasno odrađen posao.

Ali to ne znači da je Tudor neznalica. Bio je previše emocionalno involviran, želio je dokazati neke svoje teorije, potvrditi svoju dominaciju u lokalnom bazenu radeći stvari na svoj način, a energiju za ono što mu je primarni posao rasipao je uokolo baveći se svime što mu je došlo po ruku i ulazeći u sukobe sa svima koji su ga kritizirali.

Na vječitoj klackalici

I točno na to se svodi Tudorova trenerska karijera – može biti sjajan ili može biti loš, ovisno o tome kakva se očekivanja postave i kakav je kontekst cijele priče. Imao je PAOK koji je bio katastrofa, pa Karabükspor koji je bio odličan, pa Galatasaray koji je opet bio problematičan. Imao je Udinese u kojem je bio dobar, pa je imao Hajduk u kojem je bio loš i iz kojeg je pobjegao u Juventus za pomoćnog trenera Andrei Pirlu, a sada ima Veronu u kojoj je opet dobar.

U Veroni je dobar jer ima momčad koja odgovara njegovoj viziji nogometa.

Nije Verona samo protiv Milana vodila 2:0. Vodila je i protiv Salernitane, gdje je završilo 2:2, i protiv Genoe gdje je konačan rezultat bio 3:3 nakon što je Genoa okrenula na 3:2. Za talijanske okvire u kojima još uvijek nema previše presinga, Verona igra iznimno intenzivan nogomet s velikom energijom. Bekovi odlaze visoko, centralni veznjaci probijaju sredinu i sprintaju u završnicu, a obrana se igra prilično visoko. Verona nema neku posebnu igru na postavljeni napad niti pokušava organizirati napade. Riječ o momčadi koja to sebi može dopustiti jednako kao što si je to mogao dozvoliti Karabükspor, jer im suparnik neće prepustiti loptu kao što će napraviti PAOK-u, Hajduku ili Galatasarayu. Do izražaja onda dolazi energija koju Tudor traži od svojih momčadi i agresivnost koju im je usadio.

Na temelju toga često dolaze do prednosti, ali to ih ponekad i košta. Jednostavno, teško je izdržati u takvom ritmu cijelu utakmicu, dolazi do pada snage tim više što je Miguel Veloso kao centralni veznjak star 35 godina, a s padom snage dolazi do povlačenja kojeg suparnik može iskoristiti.

Međutim, čak i s tim problemom Tudor je preporodio Veronu i iz borbe za opstanak ju je doveo u zonu iz koje gleda prema europskim mjestima. Na kraju krajeva, doveo ju je na 15 bodova, koliko ima i Juventus.

Na vječitoj klackalici vlastite trenerske karijere, Tudor je opet dobar. Ne znači da i na ostalim poslovima nije mogao biti, ali nogomet nije linearan, a u Veroni mu se posložio kontekst koji mu savršeno odgovara i on to pokazuje iz kola u kolo. Pobjeda nad Juventusom je bila samo potvrda toga.