U čitavoj prošloj sezoni PSG je imao dva poraza u Ligue 1. U čitavoj pretprošloj sezoni PSG je u domaćem prvenstvu imao tri poraza. Ove godine, zaključno sa 17. prosinca i jednom utakmicom do zimske pauze, PSG ima četiri poraza u prvenstvu u kojemu bi trebao biti dominantan po svim parametrima igre, a prvo mjesto u skupini Lige prvaka ispustio je nakon domaćeg remija s ─ Ludogorecom. Naravno, kao nagradu za takav gaf ždrijeb im je dodijelio Barcelonu.
No, čak i ako se odmaknemo od same sfere rezultata, očito je da i u igri francuske momčadi mnogo toga jednostavno ne štima.
Laurent Blanc je u PSG-u na mjestu glavnog trenera proveo tri godine. U tri godine mandata osvojio je 11 trofeja, a dvije od te tri godine je pomeo sve dostupne domaće trofeje. S obzirom na vrijednost momčadi, reklo bi se ─ sasvim očekivano. Baš tako, sasvim očekivano, padali su Parižani u Europi. Nekako je opći konsenzus bio kako je Blanc odličan u svom odnosu s igračima i egom nabijenom zvjezdanom svlačionicom, ali da PSG-u nedostaje pravi taktički um na klupi. Trenerska klasa koja će ići u korak s klasom koju imaju na terenu i koja će donijeti iskorak po pitanju rezultata u Europi, jer domaća prvenstva su realno, lak zalogaj za PSG. Barem se tako smatralo.
Na Blancovo mjesto došao je Unai Emery, trener koji je za tri godine u kojima je PSG osvojio 11 trofeja osvojio tri uzastopne Europske lige.
U očima mnogih, baskijski se trener činio idealnim rješenjem na klupi. Relativno mlad, ima gomilu iskustva iza sebe i jako uspješan mandat u Sevilli, posebno u turnirskom natjecanju. Emery je, bez sumnje, bio iskorak na taktičkom planu u odnosu na Blanca. Danas, samo pola sezone kasnije, pitanje je dugujemo li Blancu neočekivanu ispriku.
U pripremi sezone Emery je ostao bez Zlatana Ibrahimovića i Davida Luiza. Dok je Brazilca sam odlučio pustiti natrag u Chelsea, odlučivši da mu nije toliko potreban i da nije tip stopera kakvog bi volio imati, Zlatan je bio udarac koji nije imao previše veze s njegovim izborom. Ipak, strijelac čak 38 prvenstvenih golova s pomalo nevjerojatnih 13 asistencija, ponekad je izgledao kao strano tkivo koje guši ostatak ekipe. Genijalno strano tkivo, ali ipak ograničavajući faktor za ostatak momčadi koja mu je bila potpuno podređena.
Raspad hijerarhije
S te strane, Emeryju je možda i olakšan posao time što Zlatan nije bio tu. I dalje je na raspolaganju imao dovoljno čiste kvalitete, ali je svlačionica bila počišćena od ega i više nije bilo svetih krava. Uostalom, i sam je Emery pri dolasku izjavio da neki genijalni igrači kod njega ne bi mogli imati takve neograničene ovlasti, jer momčad je koncept koji ne dopušta iskakanje pojedinca. Ne treba previše razmišljati da bi se došlo do zaključka na koga je ciljao. Još manje treba sumnjati u to da se Emery ugrizao za jezik nakon što njegova momčad nije iskoristila dvije sjajne uvodne prilike poslije čega je izgubila od Guingampa.
Emeryjev najveći poraz nije taktički ili rezultatski, njegov je poraz to što se nije uspio nametnuti momčadi barem u toj mjeri da im nadomjesti lidersku ulogu
Ključ u izjavama nakon poraza, nešto što je ponovio i Emery i njegov nositelj igre Marco Verratti, bio je manjak samopouzdanja.
Naravno, porazi su teški, ali nameće se pitanje kakav je to profil supermomčadi (što PSG pretendira biti) koja gubi samopouzdanje nakon dva promašaja protiv Guingampa. Upravo tu čuči dio odgovora koliko je ovoj momčadi potreban Zlatan. Njegov golgeterski i igrački učinak često je patio u utakmicama protiv jakih protivnika koji su ga prelako neutralizirali, a ugasivši njega paralizirali bi čitavu momčad. Koristiti njega kao plan igre bilo je kontraproduktivno u svim velikim utakmicama, ali koristiti njega kao plan igre garantiralo je i da će momčad imati vođu.
Gubitkom Zlatana momčad je izgubila identitet, raspala se hijerarhija koja je ključna za stabilnost. Zapravo, nije uopće dobro da jedan igrač bude identitet kluba – posebno ne netko toliko egoističan poput Ibrahimovića – ali kultura momčadi se ne može promijeniti preko noći. Hijerarhija je jako bitna, ona se reflektira na travnjaku u kriznim situacijama. Baš onakvim kriznim situacijama u kojima PSG nakon promašenih šansi ostane bez samopouzdanja protiv Guingampa, jer je u startu promašio dvije prilike, a zatim primio gol. A onda i trener i glavni igrač bez ikakvog oklijevanja priznaju problem sa samopouzdanjem protiv momčadi čiji kompletni roster Transfermarkt procjenjuje na sumu manju od one prikačene uz Verrattijevo ime.
Lovac i lovina
U tim trenucima PSG-u je više od njegova gola potreban onaj „I am Zlatan“ stav. Emeryjev najveći poraz nije taktički ili rezultatski, njegov je poraz to što se nije uspio nametnuti momčadi barem u toj mjeri da im nadomjesti lidersku ulogu. Želio je momčad koja je momčad, kolektiv bez individualnih iskakanja kao što je imao u Sevilli, ali nije uspio nametnuti sebe kao temeljni autoritet i svoj sistem igre kao izvor samopouzdanja. Čak i kad se padne u rezultatski zaostatak, baš kao što se palo protiv Guingampa.
Na terenu Emery nije toliko dojmljiv kao što se očekivalo. A problem je zapravo bio u očekivanjima.
Emeryjev postotak pobjeda kroz karijeru manji je od 50. U Valenciji i Spartaku iz Moskve kao referentnim točkama imao je 48% i 46%, dok je u Sevilli pobijedio u 52% utakmica. Za momčad koja je nominalno bila četvrta u ligi i koja je sve tri godine osvojila Europsku ligu, to nije impresivno. Ne čini to Emeryja prevarom, samo je potrebno ispravno postaviti očekivanja.
U Sevilli se pokazao majstorom kup sustava, nevjerojatno pedantnim taktičarem koji je imao odgovor na sve što je suparnik nudio. Stilom je uvelike podsjećao na Carla Ancelottija, trenera koji je baš u Parizu, baš s PSG-om, šokantno izgubio prvenstvo od Montpelliera, te koji je s „onim“ AC Milanom osvojio više Liga prvaka nego domaćih prvenstava, iako su ta prvenstva bila u velikoj mjeri osiromašena Calciopolijem. Obojica su reaktivni treneri koji snagu vuku iz grešaka koje ponudi suparnik.
Međutim, kad se promijeni paradigma i kad se od lovine – doduše, vrlo opasne lovine – očekuje da postane lovac, nastaju mali problemi.
Današnji PSG počiva isključivo na osovini Verratti-Thiago Motta. Njih su dvojica igrači s najviše izmijenjenih međusobnih dodavanja u ligama ‘Petice’, dominantni na lopti i praktički idealan tandem za kontrolu utakmice posjedom.
Doveden za knockout fazu Lige prvaka
Međutim, ostatak momčadi nije posložen idealno za takav stil igre s mnogo dodavanja i zadržavanjem lopte. Za početak, Grzegorz Krychowiak – najveće ljetno pojačanje, koje je Emery doveo sa sobom iz Seville – idealan je igrač za tranzicijski nogomet, ali slabo se upotpunjuje s ovom dvojicom po pitanju pozicioniranja, iako im kvalitetno čuva leđa u obrani. Edinson Cavani je dinamični napadač, špic koji najbolje funkcionira kad igra sa što manje dodira s loptom, te nije kompatibilan nadomjestak na ovu dvojicu kojoj bi trebao napadač koji više sudjeluje u igri. Posebno kada Emery koristi Blaisea Matuidija na krilu, a Angela Di Mariu suparnik uspije izolirati, PSG je osakaćen i vrlo sterilan.
To što mu momčad bolje izgleda kao lovina nego lovac zapravo je ono što je Emeryja dovelo na poziciju na kojoj je danas. PSG ne izgleda dobro u domaćem prvenstvu, ali Emery je doveden za iskorak u knockout fazi Lige prvaka, u dijelu natjecanja gdje će njegova pedantna reaktivnost doći do izražaja. To je zadatak postavljen pred njega – dominaciju u domaćem prvenstvu Parižani su već imali, iako je ona sad vrlo ozbiljno ugrožena. Problem za Emeryja nastaje time što se protiv Guingampa i Ludogoreca postavljaju temelji za borbu u Ligi prvaka i javnost, sasvim očekivano, podrazumijeva pobjede u takvim utakmicama.
Uostalom, momčad PSG-a mora sama podrazumijevati te pobjede i najveći zadatak pred Emeryjem je uliti im to samopouzdanje, koje se raspadne s Cavanijevim promašajem protiv Guingampa i primljenim golom. Jer najvažnije utakmice, one zbog koji je Emery doveden, tek dolaze i tu će im trebati svo samopouzdanje koje mogu skupiti.
