Utakmica drugog kola grupne faze u kojoj je Italija igrala protiv Švicarske svela se na majstorije Manuela Locatellija. Prvo je zabio gol, onda je imao nekoliko sjajnih dijagonala kojim je izbacivao Domenica Berardija na suprotnom krilu, a onda je zabio i drugi gol kojim je presjekao utakmicu. Bio je to nastavak dobre partije iz utakmice protiv Turske u kojoj je razbio suparnički vezni red odigravši bez i najmanje greške.
Stekao se dojam da je Locatelli siguran izbor za nastavak turnira. Marco Verratti je bio ozlijeđen više od pola sezone, za Paris Saint-Germain je odigrao samo 21 utakmicu u prvenstvu, a zadnji puni nastup je imao još u travnju jer je za sobom vukao ozljedu koljena. Talijanski mediji su već počeli naklapati gdje će se Locatelli prodati i koliko će Sassuolo zaraditi jer nije bilo ni trunak sumnje da je upravo Locatelli otkriće turnira.
Koliko god je Locatelli bio impresivan u prva dva kola, čim je Verratti bio spreman za igru, priča je bila gotova. Roberto Mancini nije imao o čemu razmišljati, odluka je bila jasna — Verratti je najvažniji igrač ove Italije i siguran starter jer Italiji donosi nešto što nema nijedan drugi igrač.
Da bismo to objasnili, možda se najbolje vratiti u 2012. godinu. Te sezone je Pescara pomela Serie B, postigavši 30 golova više od ikoga drugog u ligi. I koliko su god Lorenzo Insigne i Ciro Immobile bili bitni kotačići u stroju za mljevenje koji je složio Zdeněk Zeman, najbitniji Pescarin igrač bio je Marco Verratti.
S Verrattijem na terenu opasniji su svi ostali. Immobile, Insigne i Chiesa mogu igrati svoju igru i fokusirati se na trpanje golova jer su sigurni da će dobiti loptu
Insigne i Immobile oduvijek su bili to što jesu — talentirani, ali nesavršeni igrači koji nikad nisu uhvatili onu zaista najvišu razinu nogometa. Uostalom, nisu bili ni baš toliko mladi kada su došli u Pescaru; Immobileu je bilo 22, a Insigneu 21 godina. Na ruku im je išlo što su ih matični klubovi poslali Zemanu koji je toliki luđak da ga nije pretjerano zanimalo to što su Immobile i Insigne tu privremeno. On je imao svoj film. Složio je napadački sustav kojem je u fokusu bio Immobile s dvije neuspješne posudbe iza sebe i tek dva seniorska gola, a dao je i slobodu Insigneu kojeg je svaki trener do tada pokušao staviti u neki kalup. Ova dvojica su mu vratila kanonadom golova, ali tu dolazimo do toga da su nesavršeni igrači.
Ni Insigne ni Immobile — a pogotovo te neiskusne verzije njih samih iz 2012., kojima razlog odlaska u Pescaru nije bio pomoći klubu nego se individualno istaknuti kako bi se nametnuli u planovima svojih matičnih klubova – nisu igrači koji su skloni graditi igru. Kada im donesete loptu, zabit će gol. Ali ako računate na to da će oni zadržati loptu koju napucate naprijed ili da će se spuštati prema sredini terena kako bi sudjelovali u kombinatorici kroz kratka dodavanja, onda se pojavljuju problemi. To su njihove nesavršenosti; ubojiti su pred golom, ali im netko treba gore donijeti loptu.
Ključevi u ruke
Problem s donošenjem lopte prema naprijed je taj što se lopta, kako je to jednom rekao Pep Guardiola, natrag vraća jednako brzo kao što je pošaljete. Dakle, ako date dugu loptu prema napadačima, vrlo je vjerojatno da će stoperi uzeti duel i da će je vrlo brzo vratiti natrag. Ako želite igrati napadački i konstantno dovoditi loptu napadačima koji sami ne sudjeluju u izgradnji igre, morate to raditi metodično kako biste osigurali dovoljan volumen napada.
Verratti je bio Zemanov čovjek za taj zadatak. Odnosno, nije bio čovjek, bio je dijete jer mu je u trenutku prve utakmice sezone bilo samo 18 godina.
Iz ove perspektive, izgleda kao da je Zeman imao lagan posao u Pescari s trojicom igrača koji su sada prvotimci talijanske reprezentacije. Ispada da je bio sretan jer je dobio takvu momčad u ruke. Međutim, puno je vjerojatnije da su oni bili sretni jer je Zeman na njih u ključnim igračkim godinama prenio svoje nasljeđe. Vjerojatno nijedan drugi trener u talijanskoj drugoj ligi tada ne bi dao toliko napadačke slobode dvojici posuđenih napadača, slobode u kojoj su u potpunosti mogli pokazati svoj talent bez da ih se pokušalo ukalupiti. A definitivno nijedan drugi trener — barem ne Talijan — ne bi jedva punoljetnom momku dao ključeve momčadi i dao mu da bude mezzala koja će upravljati ritmom cijele momčadi.
Kada je Cesare Prandelli u kolovozu 2012. Verrattiju dao priliku da debitira u reprezentaciji, zamislio ga je u ulozi veznog igrača koji dolazi u završnicu napada bez lopte. Daniele De Rossi i Andrea Pirlo su bili zaduženi za izgradnju napada, a u talijanskoj javnosti postignut je konsenzus da je suludo takvu poziciju dati dečku od 18 godina. Slično je i par godina kasnije razmišljao Antonio Conte. Pirlo i De Rossi su bili igrači koji su držali loptu, kod njih je bila sigurna i njihovom iskustvu se vjerovalo. Verrattiju se bez problema priznavalo da je talentiran, ali se od njega konstantno tražilo da trči u završnicu i daje energiju.
S druge strane, Zeman mu je od prve utakmice dopustio da bude il guffetto, mala sova; tako nazvan jer je konstantno okretao glavu kako bi vidio sve oko sebe te pronašao rješenje čak i prije nego što bi mu lopta došla.
Italija kao Pescara
Jasno, reprezentacija je jedno, a drugoligaški klub nešto sasvim drugo. Stvar je u tome što se sve stopilo u isto. Pirlo i De Rossi su u tom trenutku po svim realnim parametrima bili daleko ispred njega, ali Verratti je u Pescarinu prvu momčad ušao još 2008. i nijedan trener do Zemana ga nije koristio kao primarnog organizatora igre. Za sve je bio premlad i previše neiskusan, tako da su svi povlačili iste poteze kao Conte i Prandelli. Svima je bio previše talentiran da ga ne bi stavili u igru, ali i previše mlad da bi mu dali ključeve momčadi u ruke.
Zeman je prepoznao koliko se Verratti dobro postavlja, koliko dobro shvaća prostor i koliko dobro osjeća ritam. Svo to njegovo okretanje glave i traženje informacija oko sebe imalo je jednu jedinu namjenu: postaviti se u idealnu poziciju za primanje dodavanja i prosljeđivanje lopte dalje prema naprijed. Uvijek je bio na pravom mjestu za nastavak akcije, a nije gušio igru nepotrebnim dodirima nego se lopte rješavao čim prije je mogao. Verratti je osvajao prostor metar po metar, a time je omogućavao Immobileu i Insigneu da rade ono što rade najbolje. Konstantno je donosio loptu u završnicu, Pescara je pritiskala suparnika i gurala ga u kazneni prostor, a onda su se napadači mogli koncentrirati na trpanje golova jer igra je dolazila njima. Odnosno, Verratti je dovodio igru njima.
Mancinijeva Italija igra na identičan način. Niti od Immobilea niti od Insignea, pa niti od Federica Chiese ili Domenica Berardija se ne traži da sudjeluju u izgradnji napada i gradnji igre. Njihov zadatak je disciplinirano čekati i biti u poziciji u kojoj odmah po primljenoj lopti mogu biti opasni po suparnika davanjem dubine ili driblingom nakon kojeg ide udarac. Lopta će već doći do njih jer će vezni red kratkim dodavanjima prebaciti težište igre pred suparnički kazneni prostor.
U tom kontekstu je Mancinijeva odluka da vrati Verrattija u početnu postavu čim je ovaj bio spreman sasvim logična. Locatelli je opasan po gol, dolazi visoko na suparničku polovicu i traži pozicije za udarac, ali Italija s Verrattijem na terenu ima stabilnost posjeda lopte.
Igrati na svoj način
To omogućava dvije stvari. Prva je bolja kontrola suparnika jer kad je Italija stabilna na lopti, suparnik automatski teže dolazi u situacije iz kojih je može ugroziti kontranapadima. Druga stvar je to da je Locatelli opasniji za suparnički gol od Verrattija, ali s Verrattijem na terenu opasniji su svi ostali. Kada je on na travnjaku Immobile, Insigne i Chiesa imaju priliku igrati svoju igru i fokusirati se na trpanje golova jer mogu biti sigurni da će dobiti loptu.
Tajna je u tome što Verratti nije replika Pirla. Nikad nije ni bio, čak niti u Pescari, jer je riječ o igraču koji razliku stvara suptilno, gotovo neprimjetno. Rijetko se odlučuje na duge lopte i ne mijenja težište dijagonalama — to u talijanskoj reprezentaciji odrađuje Jorginho. Verratti je drugačiji igrač, puno sličniji Luki Modriću ili Xaviju, veznjak koji teren osvaja metar po metar i koji loptu prema naprijed dovodi metodično i kroz desetak dobrih pozicioniranja koja mu omogućavaju da primi loptu i da je preda dalje suigraču u boljoj poziciji. Na prvi pogled ne radi ništa posebno, ali s njim na terenu lopta ide brže i bolje dolazi prema naprijed jer on ne odustaje od onoga što radi.
“Uvijek sam igrao na svoj način i uvijek bih nastavljao tako igrati, čak i kada su mi ljudi govorili da to ne radim”, izjavio je Verratti za The Daily Telegraph. “Treneri su me pokušali mijenjati, ali to je moja osobnost, moj karakter i moj stil igre. Znam da svaki igrač ima različit stil, ali ja se nikada neću promijeniti. Radije bih prestao igrati nogomet nego promijenio svoj stil.”
U PSG-u se to njegovo uvjerenje da igra nogomet na ispravan način često pretvaralo u problem kojim je često povećavao kakofoniju individualizma u momčadi. On je igrao na svoj način, Neymar ili prije njega Zlatan Ibrahimović su igrali na svoj način, a ti načini često nisu bili kompatibilni. U Italiji je njegov karakter rješenje jer Mancini je stvorio momčad u kojoj svako ima svoj dio posla koji je potrebno obaviti, a Verrattijev način igranja je savršeno uklopljen u način na koji igraju suigrači; od Jorginha, Insignea i Immobilea, pa nadalje.
Mancini mu je dao ključeve momčadi i Verratti vodi ovu Italiju prema naslovu europskog prvaka kao najvažniji čovjek napadačkog sustava. Il guffetto igra svoju igru i daje momčadi ono što ne može dati nijedan drugi igrač u Mancinijevom kadru, a to se zasad pokazuje kao dobitna kombinacija.
