Crna mačka. Tako je Luka Modrić opisao Francusku još u prošlom ciklusu Lige nacija, u kojem je Hrvatska protiv tog suparnika odigrala dvije vrlo pristojne utakmice, ali nije mogla do pobjede. Francuska nije odigrala ništa posebno; naprosto je bila Francuska i to joj je bilo sasvim dovoljno da bi upisala pobjedu protiv Hrvatske.
“Nebitna je izvedba, bitan je rezultat”, izjavio je Zlatko Dalić nakon jedne od tih utakmica. “Frustrirajuće je kad ti igraš, nešto pokušavaš, a oni zabiju četiri gola.” Hrvatska nije bila loša. Igrala je, redovito je imala periode u kojima je potpuno kontrolirala utakmicu, a Francuzi su isto tako redovito rješavali stvari u svoju korist. I to gotovo pa rutinski, bez dojma nekog velikog opterećenja. Taj osjećaj da si konkurentan u igri, ali da oni odnose pobjede dodatno je naglašavao auru Francuske kao crne mačke, momčadi čiji stil nogometa ne odgovara Hrvatskoj. Što god se dogodilo, Francuska je bila Francuska i polako je gradila imidž nepobjedivosti.
Pobjeda Hrvatske na Stade de Franceu poništila je taj imidž. Francuska je još uvijek jedan od najtežih suparnika kojeg možete dobiti u reprezentativnom nogometu; Didier Deschamps je složio momčad koja izvrsno koristi fizičke predispozicije kakve ima na raspolaganju i na temelju toga je složio sustav igre koji je dominantan u kontranapadima. No, Francuska nije nepobjediva i to je Hrvatska sama sebi dokazala, što je važno u kontekstu Svjetskog prvenstva u Kataru. Međutim, još važnija stvar je razlika između utakmice na Gradskom vrtu, u kojoj je Austrija pobijedila Hrvatsku na otvaranju Lige nacija, te ove na Stade de Franceu. U samo 10 dana Hrvatska je prošla put od momčadi koju je Austrija rastavila na proste faktore do one koja je pobijedila Francusku.
Razlika između tih dviju utakmica je primarno u Modriću.
Obrana je pokazala da je nadogradnja na Modrićev efekt. Prvenstveno momčadska obrana, ali i uža obrana, odnosno obrambeni igrači
To se možda najbolje vidjelo u Kopenhagenu na primjeru prvog i drugog poluvremena utakmice protiv Danske. Hrvatska u prvom poluvremenu nije mogla prenijeti loptu preko centra, baš kao što nije mogla ni u Osijeku protiv Austrije. Danci su bili bolji, nametnuli su svoj ritam igre i držali su potpunu kontrolu nad utakmicom sve dok nije ušao Modrić. I Austrija i Danska su pokazale da je najveći problem koji Hrvatska ima nedostatak sustava u izlasku s loptom iz zadnje linije. Tu je prevelika stihija, jer ne postoji ništa što bi igračima olakšalo prijenos lopte na suparničku polovicu. Nema uigranih mehanizama na koje se može osloniti, nema dogovorenih principa koji uvjetuju sinkronizirane rotacije, nema opcija koje se otvaraju same od sebe kako bi se ti izlasci rutinski odrađivali onako kako ih ti isti igrači odrađuju u svojim klubovima.
Luka Modrić to kompenzira. Njemu ne treba sustav koji mu nudi rješenja u posjedu lopte; on je sustav sam po sebi.
Modrićev efekt
Suština Modrićeve igre je da se sam pozicionira tako da otvara linije dodavanja suigračima, prima loptu pod presingom i probija suparnički pritisak, pomiče napad prema suparničkoj polovici, gradi igru te omogućava momčadi da diše. Sve ono što je bio objektivni problem protiv Austrije i Danske je prestao biti problem onog trenutka kada je Modrić ušao u igru. Nije da Marcelo Brozović ne može organizirati napad. Upravo je on ove sezone imao najviše dodavanja u Serie A, jer organizacija napada je njegov primarni zadatak u Interu. Jednako kao što to može Mateo Kovačić, koji je s Brozovićem igrao protiv Austrije. Stvar je u tome što ne mogu zamijeniti sustav onako kako to radi Modrić.
I tu nije pitanje ovisi li Hrvatska o Modriću. Naravno da ovisi. Potencijalni je problem činjenica da će čovjek u rujnu navršiti 37 godina, ali momčadi uvijek ovise o svojim najboljim igračima. Jedino je pitanje ima li Dalić nešto čime može nadograditi Modrićev efekt za Svjetsko prvenstvo. Jer to je ono što je izbornik postavio kao cilj ovog okupljanja. Pobjeda protiv Francuske je veliki plus, ali osnovno je bilo afirmirati igrače iz drugog plana, održati dobru atmosferu i uigrati opcije za Katar.
Obrana je pokazala da je nadogradnja na Modrićev efekt. Prvenstveno momčadska obrana, ali i uža obrana, odnosno obrambeni igrači.
Prosječno vrijeme neprekinutog posjeda lopte jedne momčadi u prošloj sezoni Premier lige je bilo 12 sekundi. Čak niti Manchester City, koji je najbolja momčad u čuvanju lopte na svijetu, nema prosječno vrijeme neprekinutog posjeda duže od 20 sekundi; kod nje se brojač prošle sezone zaustavio na 18,2 sekunde. Dakle, ključ za igru u posjedu — a to je ono što Modrić radi — nije da nikad ne izgubite loptu, nego da stvorite uvjete u kojima je možete brzo vratiti natrag kako biste nastaviti igrati. A točno te uvjete prikazuje situacija prikazana gore.
Ante Budimir je ponovo odradio jako dobru utakmicu u pritisku na suparničke igrače. Ovdje ga vidimo kako je aktivan i usmjerava suparnika prema bočnoj poziciji. Modrić je blizu veznog igrača, čime onemogućava okret strane i Hrvatska zaustavlja napad, uzima loptu i dolazi u situaciju u kojoj Mattéo Guendouzi u pokušaju zaustavljanja njenog napada udara Josipa Brekala i zarađuje žuti karton.
Držanje visoke linije
Tu dolazimo do uže obrane. Josip Stanišić je odradio odličan posao u individualnoj obrani. Nije imao niti jedan centaršut niti je bio previše aktivan na suparničkoj polovici, ali je oduzeo šest lopti, presjekao dvije i dvaput blokirao suparnički udarac. Josip Juranović je bio aktivniji u napadu — imao je jedno ključno dodavanje bez obzira na to što je igrao na ‘krivoj’ strani, ali i on je imao 4/4 dobivenih duela na tlu, tri oduzete lopte, dvije presječene i šest otklonjenih opasnosti. To su impresivne obrambene brojke, ali još impresivnije je protiv kojih suparnika i u kakvim uvjetima su ih ostvarili.
Kao što je ključ posjeda dobar presing kojim brzo vraćate loptu natrag u svoj posjed, tako je ključ dobrog presinga kompaktnost momčadi. Da biste dobro pritiskali suparnika koji pokušava izgraditi igru, morate podignuti vlastitu zadnju liniju. To su napravili Josip Šutalo i Martin Erlić. Jasno, bilo je trenutaka kad je Francuska ugurala Hrvatsku u njen kazneni prostor, ali većinu vremena je zadnja linija obrane držana na 40-ak metara od Ivice Ivušića.
To je onaj impresivni dio priče. Svaki izgubljeni duel igrača iz hrvatske zadnje linije značio je da Kylian Mbappé i Christopher Nkunku imaju 40 metara brisanog prostora ispred sebe. Izgube li Erlić ili Šutalo duel protiv Karima Benzeme, on će gurnuti loptu u prostor i to je gotova priča, jer krila su toliko brza da će na toj distanci gotovo sigurno ostvariti prednost. Ako Nkunku ili Mbappé dobiju izravni dvoboj protiv Stanišića ili Juranovića te pobjegnu s loptom u nogama, rezultat je opet isti: 40 metara brisanog prostora koji je nemoguće braniti. Međutim, Stanišić, Erlić, Šutalo i Juranović držali su liniju na 40 metara bez obzira na rizik koji je to predstavljalo.
Hrvatska je pobijedila Francusku, ali u kontekstu SP-a još je važniji način kako je pobijedila. Na konkretnu stvar koju nosi Modrić, kompenzirajući nedostatak sustava, nadogradila je još jedan segment igre koji je funkcionirao jako dobro, i to protiv Francuske.
A to je zapravo bio glavni cilj ovog okupljanja.
