Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vrijeme junaka

Zašto je ljeto poslije SP-a najgore doba za kupovinu igrača

Zadnja izmjena: 26. srpnja 2018. Chen Yichen

Što kroz napredak u taktičkom smislu, pri čemu klubovi imaju neusporedivo više vremena za uigravanje opcija, što kroz ekonomsku sferu u kojoj je zbog Bosmanova pravila olakšana akumulacija kvalitete u financijski najmoćnijim klubovima svijeta – Svjetsko prvenstvo više nije najjači turnir na svijetu. Stvoren je prevelik jaz u kvaliteti između klupskog i reprezentativnog nogometa i Liga prvaka bi, po svim objektivnim kriterijima, trebala biti neosporno kvalitetniji i bolji turnir od Svjetskog prvenstva.

Međutim, na emotivnoj razini ništa nije usporedivo s Mundijalom. Možda zbog romantike nekih prošlih vremena, a možda samo zbog činjenice što se održava svake četiri godine, Svjetsko uz ekran prikuje ljude koji inače niti ne prate nogomet. A oni koji prate, prate do te razine da gledaju baš svaku utakmicu, bez obzira što im izvan Svjetskoga nikada ne bi palo na pamet pogledati nešto poput Maroka i Irana ili Poljske i Senegala.

I tu se krije tajna zašto je baš period neposredno nakon Svjetskog prvenstva najgore vrijeme za kupovinu igrača. Većina ljudi nije svjesna da je ono što tada gledamo ispod razine nogometa koju većina ljudi inače prati i da su se pojavili junaci dokazani na limitiranom broju utakmica koji teško mogu u kontinuitetu ponoviti svoja herojstva na elitnoj razini.

“Uvijek sam bio oprezan u kupnji igrača nakon dobrih turnirskih nastupa”, napisao je Sir Alex Ferguson poslije svog umirovljenja. “Napravio sam to nakon Europskog prvenstva 1996., koje me potaklo da krenem po Jordija Cruijffa i Karela Poborskog. Obojica su imala odlične epizode na turniru, ali ja nisam dobio istu vrijednost koju su dobile njihove države tog ljeta. Ponekad se igrači dodatno motiviraju i pripreme se za Svjetsko ili Europsko prvenstvo i nakon toga zna doći do izravnavanja njihove vrijednosti na razinu prije turnira.”

Jedan od možda najbolji primjer ovakvog igrača je Aljoša Asanović. On je u dresu reprezentacije uvijek igrao nekoliko razina više nego u klubovima, toliko da je bio nezamjenjiv u jednoj nevjerojatnoj generaciji. Dio tajne leži i u odličnim suigračima, ali ponekad je u klubu odavao dojam kao da je tu samo da se spremi za reprezentaciju koja je iz njega izvlačila motivaciju više. I upravo o takvim igračima Sir Alex govori.

Golovi iz eurovizijske razmjene

Međutim, nije Karel Poborský sa svojih ukupno šest golova u Unitedovu dresu jedini primjer Čeha koji je tog ljeta ostvario veliki transfer. Poslije iznenađujućeg plasmana u finale i senzacije koju je napravila Češka, njezini ključni igrači redom su našli angažmane u velikim klubovima: Pavel Nedvӗd je otišao u Lazio, Radek Bejbl u Atletico Madrid, Vladimir Šmicer u Lens, Patrik Berger u Liverpool, a čak je i vratar Petr Kouba otišao u Deportivo. Bili su tražena roba.

Jedan od najvažnijih razloga za takvu seobu Čeha, gotovo jednako važan kao i sam rezultat, bila je televizija.

U eri prije specijaliziranih sportskih kanala koji skoro 24 sata dnevno pružaju prijenose utakmica, jedina tako detaljno pokrivena natjecanja bila su svjetska i europska prvenstva. Inače su navijači mogli pogledati tek pokoju utakmicu tjedno, a većina utakmica – čak i u ovim najjačim ligama – nikad nije bila prikazana. Emisije poput kultne Petice bile su najbolji kontakt s nogometom, a i takve su često emitirale samo golove koji bi stigli u eurovizijskoj razmjeni. Otud i naziv “eurogol” za prekrasan pogodak — to je bio onaj kojeg je vrijedno poslati u razmjenu sadržaja s drugim televizijskim kućama.

Potpisivanje neke od zvijezdi prvenstva oduševi navijače i medije, ali svi obično požale takav potez

Međutim, europska i svjetska prvenstva bila su nešto drugo. U tim posebnim mjesecima stvarala se romantika jer se isključivo tada prenosilo toliko utakmica da su se ljudi mogli povezati i s nekim manjim reprezentacijama i nepoznatijim igračima. Jednostavno, nogomet je bio toliko rijedak na televiziji da se sve ponuđeno upijalo s nevjerojatnom željom. To je plodno tlo za stvaranje junaka jer su samo tada navijači mogli gledati toliko utakmica da se predoziraju nogometom i užive u likove koje dotad nisu znali.

Prema podacima FIFA Transfer Matching Systema, na igrače iz Kostarike je u 2013. godini potrošeno 922 tisuće dolara. Godinu dana kasnije, nakon epskog uspjeha na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014., na igrače iz Kostarike potrošeno je gotovo 10 milijuna eura. Došli su kao potpuni autsajderi i napravili ogromnu stvar na velikom turniru.

A klubovi trebaju junake i zato su igrači koji dobro odigraju velike turnire uvijek tražena roba. Ako postoji nekog koga vrijednim percipiraju navijači, mediji i sponzori, onda zapravo i nije važno koliko je on zbilja dobar. To su ključni faktori za stvaranje pozitivne atmosfere oko kluba i često je njihovo mišljenje važnije nego istina. Ako navijači, mediji i sponzori misle kako je igrač dobar, onda ga klub dovodi kako bi zadovoljio one koji im donose novac. Daju im junake koje žele.

Previše tražena roba

I koliko god logika modernog nogometa bila apsolutno drugačija nego prije 20-ak godina, velika natjecanja stvaraju junake jer svi gledaju sve utakmice. Velika je razlika između Hrvatske 2018. i Češke 1996. jer je veliki dio naših reprezentativaca u zreloj dobi, već afirmiran i u velikim klubovima.

Međutim, postoje primjeri poput Ante Rebića koji je na turnir otišao s vrijednosti od 10 milijuna eura po Transfermarktu, a sada vrijedi već 30 milijuna. A cifra koju će za njega morati isplatiti neki jači klub je vjerojatno i veća, iako ga je Eintracht Frankfurt prije samo godinu dana otkupio za sada smiješna dva milijuna eura. Jednostavno, postao je dio nečega junačkog, bio je dio uspjeha na velikoj sceni i samim time mu skače vrijednost, iako je on  i dalje isti igrač koji je bio prije nekoliko mjeseci. Ima isti set vještina, jednako je dobar i skok u cijeni je rezultat isključivo Svjetskog prvenstva, koncepta i uvjeta koji su neponovljivi u klupskom nogometu. Istog igrača plaćate triput skuplje nego što biste ga platili prije dva mjeseca.

Upravo zato je ovo najgore vrijeme za kupiti Antu Rebića.

Kao što je napisao Simon Kuper, potpisivanje neke od zvijezdi prvenstva oduševi navijače i medije, ali svi obično požale takav potez. Jednostavno, radi se o previše traženoj robi, a zakon ponude i potražnje radi protiv kupca. Takvog su igrača vidjeli svi klubovi i zato mu cijena skače, a istovremeno je i fizički i psihički istrošen.

Međutim, nije Rebić jedini primjer. Na početku godine Benjamin Pavard je vrijedio tek 12 milijuna eura. Danas ga Transfermarkt procjenjuje na 40 milijuna. Široj javnosti je bio praktički potpuno nepoznat, uskočio je na mjesto startnog beka koje je ispustio ozlijeđeni Djibril Sidibé, dobro se snašao na deficitarnoj poziciji i onda je zabio gol turnira. Prilično lako se došetao do statusa junaka na velikoj sceni, a navijači žele junake. I neki veliki klub će ga masno platiti već ovo ljeto jer zakon ponude i potražnje radi u njegovu korist.

Danas svi znaju tko je Pavard i koliko može, a klubovi koji su ozbiljno računali na njega prije prvenstva već su zakasnili. Upali su u vrijeme kad je Pavard postao junak i onda za svoj novac, u strogo igračkom smislu, mogu dobiti puno manje nego što su mogli prije dva mjeseca. Ako je Bayern, kako je izvijestio Kicker, stvarno sve dogovorio sa Stuttgartom još nakon zadnjeg ligaškog kola, onda je odradio ogroman posao i dobio vrijednost za svoj novac. Ako ne, Bavarci mogu žaliti što nisu vjerovali svom instinktu jer će sada morati iskrcati neusporedivo više novca nego da su tada sklopili dogovor.

Sve oči na SP-u

Slična je priča i Aleksandr Golovin, koji je nakon prvog kruga bio najveća tema u ruskoj reprezentaciji, a gol i dvije asistencije u prvoj utakmici su mu dodatno podigli vrijednost. Zato će onaj tko sada želi kupiti Golovina morati iskrcati finu sumu novca, vjerojatno otprilike onoliko koliko je Inter platio Radju Nainggolana.

Iako je stariji, neosporno je da je Radja bolji igrač, dokazan na velikoj sceni i sposoban držati razinu koju Golovin tek treba pokazati. Ali kontekst prvenstva je radio protiv njega i Rome. Dok je Golovin junak, Nainggolan je anti-junak i njega sada želi mnogo manje navijača i sponzora. Svi gledaju negdje drugdje, svačije su oči uprte u Svjetsko prvenstvo, a njega nije bilo na njemu. Zakon ponude i potražnje je takav da mu spušta cijenu. I to je recept po kojem klub može profitirati od Svjetskog, tražeći vrijednost u Nainggolanu, Mateu Kovačiću koji nije odigrao dobar turnir, ili u Kingsleyju Comanu, čiji set vještina nije ništa lošiji nego prije par mjeseci, jednako kao što Rebićev nije ništa bolji iako su im se cijene otprilike izjednačile.

U modernom nogometu, koji se sve više okreće analitičkom pristupu u kojem je skautiranje pojačanja odvedeno na neku višu razinu, emocije koje prate Svjetsko prvenstvo stvaraju junake. A s tim junacima dolazi neki poseban zakon ponude i potražnje u kojem je najgore vrijeme za kupovinu igrača koji su odradili dobar turnir baš nakon što taj turnir završi.

Ne propusti top članke