Dalmatinska košarkaška finala ne događaju se prečesto, a izgleda da je u kamenu zapisano da baš uvijek moraju završiti na isti način: Zadrovim trijumfalnim razbijanjem Splita za totalni raspašoj na krcatim bijelo-plavim tribinama. Upravo tako bilo je i jučer, ali za razliku od prva dva navrata, 2008. i 2021., Zadar uoči serije nije imao ulogu favorita, kao ni prednost domaćeg terena.
Premda je u dosadašnjem tijeku sezone Zadar dogurao dalje i u Kupu Krešimira Ćosića i u ABA ligi, Split je uoči finala u šest međusobnih omjera upisao čak pet pobjeda i stoga se s pravom mogao smatrati blagim favoritom, posebice ako uzmemo u obzir to da u prethodne dvije finalne serije nitko nije uspio otkinuti pobjedu na gostovanju. Pored toga, nije bez temelja bio narativ da bi moglo presuditi to što su Žuti ove sezone bili najstabilniji kolektiv u Hrvatskoj, s redovitim isplatama i trojicom vrlo kvalitetnih Amerikanca u rosteru.
No, boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka, kako je to lijepo sročio crnogorski vladika Petar II. Petrović Njegoš.
U trećoj utakmici ‘dobrostojeći’ Žuti nisu pokazali ni plamičak borbenog žara te su, još jednom, dopustili da ih domaćini otpušu s terena i učine paraliziranim promatračima na svojoj šampionskoj fešti. Shannon Shorter igrao je neku svoju privatnu košarku, linija na relaciji Dominik Mavra-Tyler Nelson bila je odsječena, Lewis Sullivan kao da nije ni došao na utakmicu, dok igrači iz drugog plana ne da nisu iskočili u prvi, nego su se sakrili u treći plan… Zapravo smo sve to vidjeli i u prvim dvjema utakmicama, ali jučer je otišlo u ekstreme te bilo popraćeno nadasve gubitničkim govorom tijela još od početnog podbacivanja… Stručnom stožeru i igračima Žutih doista treba biti jako neugodno, jer rezultat 99:62 zbilja nije primjeren bilo kojem finalu, a kamoli ovom s nominalno podjednakim suparnicima.
Iako je Zadar u Božiću imao možda i najdominantnijeg igrača na terenu u povijesti hrvatskih finala, MVP-jem bih proglasio upravo Jusupa
Dok se jučer na terenu duhom i tijelom pojavio samo jedan od finalista, u prve dvije utakmice bilo je mnogo zanimljivije. Zadar je uzeo dvostruki brejk na Gripama prvenstveno zbog toga što je Danijel Jusup potpuno nadmudrio Srđana Subotića, iskoristivši neke njegove začuđujuće poklon-bonove.
Prije svega, duboko problematičan bio je način branjenja Luke Božića. Subotić kao da nije pogledao nijednu Zadrovu ovosezonsku utakmicu. Još je u listopadu postalo očigledno da na ovim prostorima ne postoje igrači koji se na duge staze individualno mogu nositi s Božićevom silinom i osjećajem za koš. U redu, takav si luksuz mogu dopustiti Crvena zvezda i Partizan koji u rosteru na krilnim pozicijama imaju elitne euroligaške obrambene specijalce, ali čak ni oni nisu htjeli izigravati sreću i pustiti da se Božiću očisti jedna strana pa da non-stop u miru igra jedan-na-jedan s, primjerice, Stefanom Lazarevićem. Nešto takvo u ovoj smo seriji gledali u nevjerojatnim količinama.
Svoj čovjek
Subotić kao da se vodio logikom “ma, nije on baš toliko dobar”, pa je odlučio poslati na Božića svoje najsnažnije ljude (svi Amerikanci i Tonko Vuko) da se naizmjence čeliče. To u osnovi i nije loša ideja, ali samo ako ide u kombinaciji sa strogim udvajanjima čim Božić primiriše reketu. Međutim, redovito ga se puštalo da se približi samome obruču, a u toj nepreglednoj seriji žestokih duela Božić je, doduše, dosta toga promašio i primio puno udaraca. Ipak, veliki promet, velika zarada. Brutalne su bile njegove brojke tijekom serije: 22,6 poena, 11,3 skoka i 7,3 asistencije u prosjeku. Sedam uzastopnih poena s kojima je donio Zadru produžetak u drugom susretu te triple-double u posljednjoj utakmici prigodna su kruna na vrhunsku sezonu za daleko najkorisnijeg košarkaša u Hrvatskoj.
Božić se sa Žutima doslovno poigrao.
Umjesto da se kocka s njegovim scorerskim sposobnostima, Subotiću bi pametnije bilo da ga je branio agresivnim udvajanjima, eventualno i zonom, te tako više riskirao na Zadrovu vanjskom šutu koji se, pogotovo bez Sanija Čampare u prve dvije utakmice, mogao pokazati tanašnim. No, Splitov je strateg odlučio ponuditi Zadranima igru u kojoj se najbolje osjećaju, a oni su, briljantno navođeni Jusupovom rukom, uzeli ponuđeno.
Jasno da Božić nije mogao sve sam; bilo je jako važno da su se nakon stanovite krize u napadačku formu vratili Dario Drežnjak i Karlo Žganec. Što se tiče obrane, Jusup je iskoristio fizičku nadmoć svoje vanjske linije kako bi Mavri oduzeo prodor i pick igru, što je bio temelj za gušenje Splitovih napada, koji su u najvećoj mjeri izgledali bezidejno, tromo i pokriveno.
Zato bih, iako je Zadar u Božiću imao možda i najdominantnijeg igrača na terenu u povijesti hrvatskih finala, MVP-jem proglasio upravo Jusupa, koji je konačno osvojio onaj trofej koji mu je nedostajao.
Jupe ne samo da je u teškim uvjetima posložio Zadar i, usprkos brojnim turbulencijama, poveo ga do cjelokupno vrlo uspješne sezone, nego je, podsjetimo se, zapravo stvorio Božića kao igrača: prvo ga je afirmirao u Zagrebu, zatim mu oživio karijeru u Širokom, da bi ove sezone složio momčad po njegovoj mjeri i tako postavio temelj za Lukinu neočekivanu eksploziju na terenu.
Zaista je nevjerojatno i pomalo tužno baciti pogled na dosadašnju karijeru 61-godišnjeg stručnjaka. Unatoč odličnim ostvarenjima u raznim sredinama i prepoznatljivom trenerskom rukopisu, dosad je uglavnom vodio klubove s naših prostora koji su muku mučili s financijama; zbilja se nadam da se barem donekle uspio naplatiti u sad već poodavnim epizodama u poljskom Anwilu, njemačkom Bonnu i ruskom Lokomotivu iz Rostova. A što se tiče reprezentacije, kako je sam rekao — ni on se, poput Božića, ne uklapa u sustav.
No, Jusup se tijekom dugogodišnje karijere nije želio nikome dodvoravati kako bi si odškrinuo neka vrata, već je po svaku cijenu htio biti svoj čovjek koji će si put prokrčiti isključivo onime što njegove momčadi pokažu na terenu. Takav pristup možda ga nije doveo do većih poslodavaca i debelog bankovnog računa, ali ne sumnjam da mu je duša posve ispunjena nakon još jednog briljantno osvojenog trofeja u rodnome gradu pred 9.000 raspamećenih navijača.
