Nakon što je preuzeo rusku reprezentaciju poslije neuspjeha na Europskom prvenstvu, Valerij Karpin je na popis pozvanih za prvu akciju stavio petoricu vratara. Rusija je jedna od reprezentacija koje igraju najmanje moderan nogomet u Europi. Statistički, njen su profil igre u vremenu prije Europskog prvenstva karakterizirale dvije stvari: jako puno dugih lopti (68,8 po utakmici, drugi najveći broj od svih momčadi koje su se plasirale na Euro) i enormno malo driblinga (14,7 po utakmici, najmanje od svih kvalificiranih momčadi). Međutim, najbolja ilustracija stanja ruskog nogometa, čak i bolja od spore igre s puno napucavanja naprijed, malo probojnosti driblingom i gotovo nimalo presinga, činjenica je da je Karpin pozvao petoricu vratara za prve tri utakmice.
To što je Karpin otpisao Artjoma Dzjubu, koji je bio temelj ruske momčadi u prethodnom razdoblju, šalje poruku da novi izbornik ima drugačiju viziju igre. Stanislav Čerčesov je taktiku slagao na način da je Dzjuba sa svojih 196 centimetara visine bio sidro momčadi; na njega je išla svaka duga lopta i momčad je svoje mehanizme slagala prema tome hoće li je Dzjuba zadržati i odložiti ili će izgubiti duel pa će se lopta odbiti, na što treba reagirati vezni red. Osim toga, Dzjuba je u 10 utakmica kvalifikacija za Europsko prvenstvo zabio devet golova, a sudjelovao je u oba gola koje je Rusija zabila na Europskom prvenstvu — Dancima je zabio, a protiv Finske je asistirao.
Otpisivanje kapetana, glavnog igrača i najboljeg strijelca pokazuje da Karpin zna kako se Rusija treba promijeniti da bi bila konkurentna i da bi gradila drugačiju budućnost. U prilog toj tezi ide i to što je otpustio cijelu medicinsku službu jer nije imala evidenciju o ozljedama, nakon čega je potpuno zabranio šećer u reprezentativnom kampu i na putovanjima. Svjestan je da stvari moraju biti drugačije. S druge strane, pozivanje petorice golmana jasno sugerira da ta vizija nije baš najjasnija i da je Karpin sam svjestan kako će odgovarajuća rješenja morati tražiti u hodu. Ovako to više ne ide, a kako će ići — to tek treba otkriti i za to će si Karpin morati dopustiti vrijeme za eksperimentiranje.
Protiv reprezentacije koja se toliko traži i koja tek ulazi u fazu izgradnje Hrvatska naprosto mora odigrati bolje.
Hrvatska sama sebi isključuje obojicu stopera iz igre. A ako napade otvarate s dvojicom igrača manje, nije li sasvim logično da ne stvarate prilike?
Rezultatski gledano, odigrati 0:0 u Moskvi nije katastrofa. Niti se Hrvatska osramotila niti je Zlatko Dalić ovime kompromitirao plasman na Svjetsko prvenstvo. Stvari su apsolutno pod kontrolom i Hrvatska drži prvo mjesto na ljestvici, iako je svih šest reprezentacija nagurano u tri boda razlike. Međutim, usprkos bodovnoj gužvi u grupi, Dalićeva je računica kako će za plasman u Katar biti potrebno osvojiti ukupno 20 ili 21 bod vjerojatno još uvijek točna. U tom kontekstu je nepotrebno svako dramatiziranje oko izgubljenih bodova.
Ono oko čega moramo dramatizirati činjenica je da je Hrvatska igrala protiv nedefiniranog suparnika, protiv momčadi kojoj je novi izbornik nepozivanjem dotad ključnog igrača potpuno razbacao dotadašnje taktičke okvire igre i nije ni teoretski mogao sastaviti nešto novo s obzirom na to da je s ovom reprezentacijom odradio tri treninga. Hrvatska je takvom suparniku na cijeloj utakmici uputila točno dva udarca unutar okvira gola.
Kakav favorit?
“Zadovoljan sam svime osim s bodom”, rekao je Dalić u kameru Nove TV nakon utakmice. “Pokazali smo karakter i odigrali smo dobro. Bili smo kompaktni, trčali smo, ali smo stvorili premalo šansi. Kad osvojiš bod kod favorita, onda je to uspjeh, ali ne mogu biti zadovoljan brojem šansi.”
Prvo, postavljanje Rusije kao favorita i predstavljanje boda kao uspjeha je iznimno loša poruka vlastitoj momčadi. Objektivno, od 10 najboljih igrača ruske Premier lige u prošloj sezoni bilo je osam stranaca, otpisani Dzjuba i Aleksandr Soboljev kojeg Karpin također nije zvao za utakmicu s Hrvatskom. Osim toga, Dejan Lovren i Filip Uremović kapetani su svojih klubova, Zenita i Rubina. Ukratko, nositelji kvalitete u ruskoj ligi su stranci, vođe momčadi su često stranci, a u reprezentaciji su uz samo tri-četiri iznimke igrači iz domaće lige. Bez podcjenjivanja, takva momčad ne može biti favorit protiv Hrvatske.
Ne treba ići u drugi ekstrem i predstavljati situaciju kao da Hrvatska treba doći u Moskvu i nabiti domaćina s tri ili četiri gola razlike, ali vjerojatno nijedan ruski igrač kojeg je Karpin imao na raspolaganju — osim možda Márija Fernandesa, s obzirom na deficit desnih bekova — ne bi bio u konkurenciju za prvu Dalićevu postavu. Čak niti Aleksandr Golovin s obzirom na konkurenciju koju Hrvatska ima u veznom redu, čak i bez Luke Modrića. Ono što Hrvatska treba je igrati bolji nogomet. Koliko god promjena se napravi, generalni problem je ponovno ritam u izgradnji napada.
Dalić se odlučio povući drastične kadrovske rezove, tako da je otpisao Brunu Petkovića i Josipa Brekala, uz očekivano odsutnog Antu Rebića i igrače koji ne igraju u svojim klubovima, poput Šime Vrsaljka i Domagoja Bradarića. I jasno da nije lagano nadoknaditi sve te igrače, kao što nije jednostavno nadoknaditi Modrićev utjecaj na igru, ali Dalić je svejedno imao Marcela Brozovića i Matea Kovačića u veznoj liniji te Lovrena i Duju Ćaletu-Cara na stoperima. Njih četvorica imaju dovoljno individualne kvalitete i dovoljno su puta igrali zajedno da mogu nositi ostatak momčadi u izgradnji igre. Problem je u tome što se to nije dogodilo. Možemo slobodno reći — problem je u tome što se to još jednom nije dogodilo.
Nisu stoperi bezveze tu
Dalić se odlučio na igru s rombom u sredini terena. Uz Brozovića i Kovačića stavio je Nikolu Vlašića koji je ulazio između linija i tražio loptu u noge, te Marija Pašalića koji se kretao bez lopte i čiji je zadatak bio tražiti dubinu. Uz njih dvojicu, bekovi su dobili priličnu dozu slobode da odu naprijed kako bi napadu dali širinu, jer je Ivan Perišić stajao relativno usko i također je tražio dubinske kretnje iza leđa obrane.
Ova slika jasno pokazuje zašto stvar nije ni u rombu niti u igri s krilima, niti će nekad sutra biti u prijelazu na igru s trojicom natrag.
Romb je logično posložen. Brozović i Kovačić mogu organizirati igru te držati ritam, jer svaki od njih ima utakmice sa 100 točnih dodavanja; oni znaju prebaciti težište dugom loptom, a mogu i probiti liniju driblingom, pogotovo Kovačić. Iznad njih imamo Vlašića koji se sjajno snalazi u uskim prostorima i može primiti loptu između linija, obraditi je i dati Pašaliću koji napada dubinu. Nelogično je to koliko duboko igraju Kovačić i Brozović (označeni crnim strelicama) i koliko su daleko od Vlašića i Pašalića (označenih crvenim strelicama). Između njih su prevelike distance za dodavanje.
Kada Dalić kaže da nije bilo šansi, onda je to upravo zbog ovoga. Hrvatska otvara napad sa osmoricom na svojoj polovici terena. Sva četvorica obrambenih su na svojoj polovici, kao i sva četvorica veznih igrača. Dapače, Brozović i Kovačić su pozicionirani ispod najisturenijeg ruskog igrača.
U klupskom nogometu nikada nećete vidjeti ovako duboko postavljene vezne igrače. Naprosto nema potrebe za tim, pa nisu Lovren i Ćaleta-Car bezveze tu. Oni su savršeno sposobni početi napad, ne trebaju veznog da se spusti toliko duboko. U klubovima im nitko ne prilazi toliko duboko, a ako se slučajno i spusti, onda je riječ o jednom igraču, nikako o dvojici. U konkretnom slučaju, Hrvatska sama sebi isključuje obojicu stopera iz igre. Ako su i Brozović i Kovačić tu gdje jesu, onda stoperi nemaju funkciju u posjedu lopte.
A ako napade otvarate s dvojicom igrača manje, nije li sasvim logično da ne stvarate prilike?
Dvije međulinije
Hrvatska je u Moskvi imala solidnu kontrolu terena, dominirala je posjedom lopte i lopta je dobro cirkulirala u širinu. Samim time Rusija nije imala šanse jer riječ je o momčadi koja ima svoje opipljive limite, a oni su još dodatno potencirani aktualnim preslagivanjima i traženjima pod novim izbornikom. Bez Dzjube ova Rusija teško može nauditi ozbiljnoj momčadi kao što je Hrvatska.
Međutim, jedni te isti problemi se ponavljaju već dulje vrijeme. Hrvatska je neopasna, ne stvara šanse i ne napada dubinu, ali ne zbog toga što je problem u završnici nego zato što je problem u otvaranju. Centralni veznjaci stoje prenisko, stoperi su isključeni iz izgradnje napada i onda imamo lošu okupaciju prostora. Ako se suparnik brani u zoni 4-4-2 ili u 5-3-2, što će u kvalifikacijama biti tako u 95 posto slučajeva, onda se otvaraju dvije međulinije. Prva je ona između dvojice napadača i vezne linije, a druga zmeđu vezne linije i obrane.
Svi mi smo prilično fokusirani na tu drugu, tu potenciramo kako trebamo desetku koja može primiti loptu i raspravljamo o tome treba li se napadač spuštati između linija ili da napada dubinu. A cijelo vrijeme je problem u prvoj međuliniji. Ako se Brozović i Kovačić, a ranije je istu stvar radio i Modrić, spuste stoperima u krilo i pozicioniraju ispred suparničkih napadača, onda taj prostor ostaje prazan i suparniku se lagano braniti. Eventualno ga možete zauzeti spuštanjem još jednog veznog, ali onda gubite igrača naprijed i postajete još jaloviji u završnici. I tu primarni problem nije što Hrvatska ne ‘trči dubine’, nego što uopće ne dolazi dobro u situacije iz kojih to može napraviti.
To je sukus svega. Hrvatska nema ritam u izgradnji napada protiv inferiornih suparnika; nema dobru pozicijsku strukturu niti ima mehanizme izlaska, a ako ne možete dobro početi napad, onda ga ne možete ni završiti. A s obzirom na to koliko je dugo ova momčad na okupu, zbilja bi protiv nesređenih momčadi poput Rusije trebala igrati bolje. Možda bi rezultat opet bio 0:0, ali ionako nije problem u rezultatu nego u igri koja je jalova i na trenutke zbilja dosadna.
