Međutim, Rijeka je u tom trenutku tek ulazila u krizu. Osijek je bio drugi prvenstveni poraz u nizu nakon što je Rijeka izgubila od Istre, a nakon toga je niz loših rezultata nastavljen. Rijeka je poslije Kekova nuđenja ostavke izgubila protiv Dinama i Lokomotive i remizirala je s Interom. U pet uzastopnih prvenstvenih utakmica osvojila je samo jedan bod, ali ni tada smjena trenera nije dolazila u pitanje jer Mišković je vjerovao da Kek može izvući situaciju.

Ovaj put je situacija bila drugačija. Simonu Rožmanu klub nije vjerovao.

Rožman je otišao jer je odustao od svojih principa i dopustio da mu se igra polako urušava radi kratkoročnih ciljeva

Prije desetak dana Rijeka je Rožmanu produžila ugovor, ali kada je trener podnio ostavku, ona je prihvaćena i tu je bio kraj priče. Uprava nije odbila ostavku, nije pričekala jutro da se porazgovara hladne glave, nego se odmah okrenula traženju novog trenera. Rožman je neposredno nakon utakmice bio bivši.

U jednu ruku, Mišković se odlučio na jedan sasvim logičan odabir. Rijeka je u krizi, a Rožman ne izgleda kao čovjek koji ima rješenja kako izvući momčad iz bunara u koji je upala. Dapače, način na koji je Rožman postavio utakmicu protiv Gorice najbolje pokazuje koliko je i on sam bez samopouzdanja. Protiv momčadi koja ima četvrtinu njegova budžeta i drži mjesto koje je njemu postavljeno kao imperativ, Rožman je izveo bunker. Jasno, Rijeka ima pomalo nevjerojatan niz neuspješnosti protiv Gorice i ta joj suparnik nikako ne odgovara. Stoji i to da svaki trener ima pravo odabrati taktiku kakvu želi. Ali postaviti Franka Andrijaševića i Sandra Kulenovića na 40 metara od vlastitog gola, imati 28 posto posjeda u prvom poluvremenu i cijelu utakmicu igrati na nulu ipak šalje neku poruku.

Vezane ruke

Ni sam Rožman naprosto nije vjerovao da može pobijediti i glupo je očekivati da to igrači nisu shvatili ili barem osjetili na nekoj intuitivnoj razini. Možda to trener nije napravio svjesno, ali onda je teško očekivati od Miškovića da mu vjeruje kako može probuditi momčad, ako to ni on sam ne vjeruje.

U drugu ruku, i Rožman ima argumente jer situacija je jako teška. Ono što spaja Rožmanovu krizu i dva boda iz pet prvenstvenih utakmica s Kekovom krizom i jednim bodom iz pet ligaških susreta činjenica je da je u oba slučaja Rijeka te sezone igrala grupnu fazu Europske lige.

“Svi ste sve vidjeli, ne možemo izdržati duel”, izjavio je Rožman nakon što je Rijeka izgubila u Osijeku bez ispaljenog metka. “Mislili smo da možemo proći ovaj niz utakmica u nekoj manjoj brzini, ali nije išlo. Osijek je malo promiješao karte i bio svjež, nismo mogli pratiti druge lopte i konkurirati u duelu. Nadam se da ćemo se sada odmoriti, pa onda idemo dalje. Mi smo htjeli imati kontroliranu utakmicu da bismo preživjeli, ali ako nema snage, nema ničega. Nismo mogli više nego izgubiti.”

U 39 dana između Dinama na otvaranju proljetnog dijela sezone i Hajduka koji je prethodio Rožmanovu odlasku, Rijeka je odigrala 11 utakmica. Za usporedbu, Manchester City je — s Ligom prvaka, dva kupa i kadrom vrjednijim od milijarde eura — u istom razdoblju odigrao 12.

Stvari nisu baš toliko jednostavne niti je Kekov slučaj toliko sličan Rožmanovom da možemo zaključiti kako igranje Europe automatski znači kondicijski potop biblijskih razmjera. To je površan pristup temi, problematika fizičke pripreme je kompleksna stvar i nijanse u trenažnom procesu odlučuju o uspješnosti konačnog ishoda. Moguće je igrati i u gušćem rasporedu, ali činjenica je da Rijeka u oštrom ritmu igra gotovo cijelu sezonu, a kadar je vrlo ograničen. Rijeka naprosto nema dubinu momčadi da kompenzira takav raspored kroz rotiranje igrača i to se u nekom trenutku mora osjetiti na igri. Sada su došle na naplatu odgode koje su joj spasile prvi dio sezone, omogućivši momčadi da prodiše (Rijeka je između 12. rujna i 1. studenog odigrala samo dvije prvenstvene utakmice kad su je pritisle europske obaveze).

Rožman tu nije mogao puno napraviti. Možda je sa svojim stručnim stožerom promašio periodizaciju treninga prije sezone, ali nakon toga mu nije ostalo puno manevarskog prostora u kojem može pokušati improvizirati kako bi ispravio stvari kroz psihološki dio i pokušao isprovocirati stanje u kojem igrač daje više od onoga što objektivno ima.

Ivan Nevistić, Danijel Štefulj, Luka Menalo i Kulenović su Dinamovi igrači na posudbi do kraja sezone; Robert Mudražija je došao na posudbu iz F.C. Københavna, Adam Gnezda Čerin iz Nürnberga, Andrijašević iz Genta, Sterling Yatéké iz Austrije Beč, a Josip Drmić iz Norwicha. Teško je nagaziti momčad i pokušati je probuditi kada je pola startne postave tu privremeno i nema razloga sekirati se previše zbog svog odnosa s trenerom, igrači znaju da se za dva ili tri mjeseca mogu vratiti u matični klub. Treneru su tu ruke najčešće vezane, pa čak i ako izbaci igrača, kao što nije poveo Kulenovića na mini-pripreme prije utakmice s Hajdukom.

Nikad do kraja prihvaćen

Drugi dio te priče je i taj da se Rožman nije držao svojih principa. Korak po korak je tijekom sezone odbacivao svoje zahtjeve i prilagođavao se onome što može izvući zbog trenutnog rezultata.

Opet se vraćamo na Goricu. Čovjek je odlučio izbjeći poraz tako što je postavio bunker, svjestan da je ta Gorica još uvijek projekt koji se slaže i da u fazi napada nema dovoljno fluidnosti da otvara dubine. Zatvorio je sredinu i blokirao suparnika, a prema naprijed je čekao što će se dogoditi. To je legitiman način rada, ali vrijedi samo dok taj rezultat postoji. Čim rezultata nema, a nema ni mehanizama na koje se možeš osloniti da te izvuku kada si u krizi, onda su problemi takvi da ih se ne može preskočiti.

I tu je najveći Rožmanov problem u Rijeci. Nije on otišao zato što je u zadnjih pet utakmica uzeo dva boda ili zato što je Rijeka izgledala loše nakon što je pobijedila Dinamo u prvoj utakmici proljeća. Mišković je zadržavao trenere i u težim situacijama. Rožman je otišao jer je odustao od svojih principa i dopustio da mu se igra polako urušava radi kratkoročnih ciljeva. Onda nije mogao ni računati na Miškovićevu podršku kakvu je dobio Kek, ali i Igor Bišćan, koji je otišao sam zbog pritiska navijača u trenutku kada je dobio Istru, a prije toga je imao četiri prvenstvene utakmice bez pobjede.

Generalno gledano, Rožman je uspješan trener, iako ga javnost u Rijeci nikad nije do kraja prihvatila. Dapače, jedan dio blizak klubu ga otvoreno nije volio, a to nije bilo pošteno. Rožman je osvojio Kup i iza njega će kao kruna mandata ostati jako dobra europska epizoda s kojom je donio novac kada je klub bio u financijski jako nezgodnoj situaciji.

Rožman je u jednom trenutku bio možda jako podcijenjen, jer je igrao smislen nogomet s momčadi koja je zbilja limitirana i kvalitetom daleko od onih Kekovih generacija. To je možda malo palo u drugi plan, ali Rožmanu su u zadnjoj liniji igrali Nino Galović, Luka Capan, João Escoval i Darko Velkovski. To je zadnja linija koja niti može graditi napade i voditi igru dodavanjima kako bi Rijeka razvila stil igre baziran na posjedu, niti može stajati visoko i održavati kompaktnost kako bi se razvijao stil baziran na duelima i presingu. Kvragu, s takvom obranom se Rožman plasirao u grupu Europske lige i ondje je uzeo četiri boda u konkurenciji AZ Alkmaara, Napolija i Real Sociedada. Imao je sreće u kvalifikacijama, ali u grupi se nije osramotio jer je iz te momčadi izvlačio nešto smisleno.

Posla ga je koštalo to što ni sam nije vjerovao da može izvući ovu momčad iz krize.

Je li se potrošio elan koji je imao, je li se umorio ili se samo izgubio u improviziranju i krpanju rupa, to je sada gotovo pa nebitno. Rožman napušta klub i Rijeka se nije potrudila da ga zaustavi, nego se okrenula traženju novog trenera, a i to šalje poruku.